Propovijed Ivana Pavla II. u povodu proglašenja svetom Faustine Kowalske

Izabrao i preveo: Dr. fra Tomislav Pervan

**Krakow – Svetište Božanskog milosrđa**

Zajednica živi od vjere u Isusa Krista, Uskrsloga. Ta je vjera istodobno i divljenje i radost, ona je i zahvala i vjernost. Tko se od zajednice udalji, imat će poteškoća s vjerom. Vjera ne živi od umovanja, mudrovanja, razbijanja glave umovanjima, već od slušanja, zajedničkoga slavljenja Boga i bogoslužja, ona živi i od zajedničkih zadaća, zajedničke misije, konkretnoga poslanja što ga imaju vjernici u svijetu.

“Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova“ (Ps 118,1). Tim riječima moli Crkva u uskrsnoj osmini, odčitavajući te riječi doslovce s Kristovih usana. S usana uskrsloga Krista koji u dvorani Posljednje večere prenosi svojima silnu poruku o božanskom milosrđu te apostole ovjerovljuje s nalogom: “Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas… Primite Duha Svetoga! Kojima grijehe oprostite, oprošteni su. Komu uskratite oproštenje, uskraćeno mu je” (Iv 20,21-23). Prije nego Isus izgovori te riječi, pokazuje on svoje ruke i svoj bok. Skreće pogled na rane svoje muke, napose na ranu svoga srca. Ono je izvor iz kojega izvire ocean milosrđa što se izlijeva nad sve čovječanstvo. Iz toga će srca vidjeti sestra Faustina Kowalska, koju odsada zovemo “svetom”, kako izviru dva svjetlosna snopa koji obasjavaju svijet: “Dva snopa – tako joj je jednoga dana sam Isus protumačio – znače krv i vodu” (Dnevnik).
Krv i voda! Naše se misli usmjeruju prema svjedočanstvu Ivana evanđelista. On je promatrao kako je jedan od vojnika probo kopljem Isusov bok te kako su potekli ‘krv i voda’ (usp. Iv 19,34). Pa ako krv smjera na Kristovu žrtvu na križu te na dar euharistije, voda u simbolici Ivanova Evanđelja podsjeća ne samo na krštenje, nego i na dar Duha Svetoga (usp. Iv 3,5; 4,14; 7,37-39). Božansko smilovanje dosiže čovjeka i ljude preko Srca raspetoga Krista: “Reci, kćeri Moja, da sam ja naskroz ljubav i milosrđe”. To milosrđe izlijeva Krist nad sve čovječanstvo slanjem Duha Svetoga koji predstavlja u Trojstvu “osobu ljubavi”. Nije li milosrđe “drugo ime” za ljubav (usp. Dives in misericorida,7), shvaćena glede njezine najdublje i najnježnije strane, naime, njezina svojstva da se brine za svaku nevolju, a napose i posve u beskrajnoj sposobnosti praštanja?

Radost je moja zbilja prevelika što mogu danas cijeloj Crkvi predstaviti životno svjedo-čanstvo sestre Faustine Kovalske kao Božji dar našemu vremenu. Božanska je Providnost posvema povezala život te ponizne poljske kćeri s poviješću dvadesetoga stoljeća, koje je netom ostalo iza nas. Krist je njoj između dva svjetska rata povjerio svoju poruku milosrđa. Oni koji se toga sjećaju kao svjedoci događaja tih godina te su proživjeli strašnu patnju milijuna ljudi i predobro znaju kako je nužna poruka milosrđa. Isus je rekao sestri Faustini: “Čovječanstvo ne će naći mira dokle god se ne okrene s velikim pouzdanjem Mojemu milosrđu” (Dnevnik). Preko života i djela te poljske redovnice povezala se ta poruka zauvijek s dvadesetim stoljećem, posljednjim u drugome i mostom prema trećemu tisućljeću. Ta poruka nije nova premda se može smatrati darom posebnoga prosvjetljenja koje nam pomaže da uskrsnu radosnu vijest iznovice proživimo na intenzivan način kako bismo je ponudili muževima i ženama našega doba, kao snop svjetla.

Što će nam donijeti godine koje slijede? Kako će izgledati budućnost čovjeka ovdje na zemlji? Nije nam to dano znati. Pa ipak je izvjesno da uz novi napredak ne će izostati ni bolna iskustva. Ali će svjetlo Božanskoga milosrđa koje je Gospodin Isus karizmom sestre Faustine htio izliti na svijet osvjetljavati put čovječanstva u trećem tisućljeću. Nužno je da – kao nekoć apostoli – i današnje čovječanstvo prihvati u dvorani Posljednje večere povijest uskrsloga Krista koji pokazuje rane svoga razapinjanja opetujući: „Mir vama!“ Čovječanstvo se mora dati zahvatiti i prožeti Duhom što mu ga daruje uskrsli Krist. To je Duh koji liječi rane srca, koji ruši brane i ograde koje nas udaljuju od Boga te koje i nas međusobno dijele, Duha koji nam vraća radost o ljubavi Očevoj i bratskom jedinstvu.
Stoga je danas bitno, na ovu drugu nedjelju u uskrsnom vremenu, koja će ubuduće u cijeloj Crkvi nositi ime “Nedjelja Božanskoga milosrđa” shvatiti i prihvatiti poruku Božje riječi u njezinoj cjelovitosti. Čini se da bogoslužje kroz ponuđena čitanja orisava put milosrđa: Uspostavljajući taj odnos svakoga pojedinoga prema Bogu, i među ljudima se budi novi odnos bratske solidarnosti. Krist nas je učio da “čovjek ne samo prima i doživljava Božje milosrđe, nego da je i pozvan iskazivati i očitovati milosrđe i prema svojim bližnjima: ‘Blago milosrdnima – oni će postići milosrđe’ (Mt 5,7)” (Dives in misericordia, 14). Potom nam je očitovao mnogostruke putove milosrđa koje ne samo da oprašta grijehe nego dolazi svim čovjekovim potrebama ususret. Isus se spustio do svake ljudske bijede, materijalne ili duhovne naravi. Njegova poruka milosrđa dopire do nas preko njegovih ruku ispruženih čovjeku patniku. Tako ga je Sestra Faustina vidjela i navijestila svih ljudima svih kontinenata. U Samostanu u Lagiewniki u Krakovu svoj je život učinila hvalospjevom milosrđa. “Misericordias Domini in aeternum cantabo” (O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, Ps. 89,2).
Proglašenje svetom Sestre Faustine posebno je značajno. Naime, tom gestom htio bih danas prenijeti tu poruku novomu stoljeću i tisućljeću. Predajem tu poruku svima da bi naučili prepoznavati trajno sve bolje i dublje istinsko Božje lice te istinsko lice sve braće. Ljubav prema Bogu i ljubav prema braći, naime, nerazdvojivo su povezane kako nam dozivlje u pamet Prva Ivanova poslanica: “Znamo da ljubimo Božju djecu ako Boga ljubimo i vršimo njegove zapovijedi” (5,2). Apostol nas podsjeća na istinu ljubavi pokazujući nam opsluživanje zapovijedi kao mjeru i kanon, mjerilo ljubavi. Nije naime moguće niti je lako ljubiti istinskom, dubokom ljubavlju koja se sastoji u istinskom i punom darivanju vlastite osobe. Ta se ljubav dade izučiti jedino u Božjoj školi, toplinom njegove ljubavi. Usmjerujući svoj pogled prema njemu i njegovu očinskom srcu i sami postajemo kadri drugim očima gledati svoju braću, u stavu nesebičnosti i sućuti, velikodušnosti i praštanja. Sve je to milosrđe! Već prema mjeri u kojoj čovječanstvo razumije tajnu toga milosrdnoga pogleda iskristalizirat će se idealizirana slika koju imamo u prvom čitanju, kako je naime zajednica vjernika bila jedno srce i jedna duša, kako nitko od njih nije zvao svojim ništa od svega što su imali: Sve im bijaše zajedničko! (usp. Dj 4,32). Ovdje je smilovanje srca postalo stilom odnosa u zajednici, projektom zajednice i zajedničkim sudjelovanjem u dobrima. Ovdje su procvala djela milosrđa, duhovne i tjelesne naravi. Ovdje je milosrđe postalo konkretno u odnosima u zajednici, prema braći u nevolji.
Sestra Faustina Kowalska zabilježila je u svome Dnevniku: “Osjećam strašnu bol promatrajući patnje svojih bližnjih. Sve patnje mojih bližnjih nalaze odraz u mome srcu. Njihove patnje nosim do te mjere u srcu da sam jednostavno fizički iscrpljena i dotučena. Željela bih da na mene dođu sve muke kako bih time olakšala muke svojih bližnjih” (Dnevnik). Ovdje je jasno do kojega stupnja vodi sućutna ljubav kad se mjeri prema Božjoj ljubavi. Čovječanstvo se treba dati danas nadahnuti tom ljubavlju kako bi se suočilo s krizom smisla, s izazovima koji se danas javljaju iz raznih potreba, napose kad treba sačuvati dostojanstvo svake ljudske osobe. Poruka božanskoga milosrđa predstavlja također implicitno i poruku o vrijednosti i dostojanstvu svakoga čovjeka. Svaka je osoba u Božjim očima dragocjena, za svaku je pojedinu Krist dao svoj život, Otac daje svakomu svoga Duha kao Dar i nudi pristup svomu srcu.
Ta se utješna poruka obraća prvenstveno onima koji su – zbog teških životnih kušnja ili zbog tereta počinjenih grijeha – izgubili svaku vjeru u život ili su u napasti da očajavaju. Njemu se prikazuje umilno Kristovo lice, na njega se spuštaju snopovi svjetla što izviru iz Njegova Srca, i oni obasjavaju, griju i pokazuju put te ulijevaju nadu. Kolike je duše već utješilo zazivanje “Isuse, uzdam se u Tebe”, koje im je Providnost ponudila preko sestre Faustine. Taj jednostavni čin predanja Isusu razgrće i najtmastije oblake te čini da se snop svjetla spusti na svakoga čovjeka.
“O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka”. S glasom preblažene Djevice Marije, “Majke Milosrđa”, s glasom ove nove svetice koja u nebeskom Jeruzalemu zajedno sa svim ostalim prijateljima Božjim opijeva Božje milosrđe, ujedinjujemo i mi, putujuća Crkva, svoj glas. A ti, Faustino, Božji daru našemu vremenu, daru Poljske cijeloj Crkvi, pomozi nam shvatiti dubinu Božanskoga Milosrđa. Daj da ga svi iskusimo u životu i da ga svjedočimo svojoj braći. Tvoja poruka svjetla i nade proširila se cijelim svijetom, dovela grješnike do obraćanja, ublažila rivalstva, sukobe i mržnju te otvorila ljude za življeno bratstvo. Upirući svoj pogled prema licu Krista uskrsloga tvoju molitvu posvemašnjega predanja činimo svojom te u čvrstoj nadi izgovaramo: “Isuse – uzdam se u Tebe!”