20. rujna 1918. Sv. padre Pio dobio je stigme koje je nosio 50 godina
Padre Pio je nosio Isusove rane, stigme, na svojim rukama, nogama i boku, točno 50 godina. Stigme su se na njegovu tijelu pojavile 20. rujna 1918. godine, a nestale nekoliko dana prije nego što je umro 1968. godine.
Što o Njegovim stigmama kaže znanost?
Evo izvadak iz knjige “Otac Pio iz Pietrelcine”, (str. 66.-68)
…
Knjiga „Između misterija znanosti i svjetlosti vjere“ u dva poglavlja opisuje vanjska obilježja i ispituje se porijeklo ovih neobičnih ozljeda.
Otkud potječu onakve rane? – pita se (dr Festa). Je li tu riječ o patološkim tvorevinama kojima znanost sa sigurnošću može utvrditi porijeklo i prirodu ili se pak nalazimo pred jednim od onih fenomena koje dosad stečeni znanjima nismo u stanju objasniti?“ (str 176)
Ponajprije moram ustvrditi da one (rane) nisu posljedica vanjskog djelovanja, a niti se mogu pripisati primjeni nekih nadražujućih kemijskih tvari… One nisu posljedica nikakvog vanjskog povređivanja jer nemaju niti jedno obilježje takve vrste povreda, nisu nastale usred izravne primjene jetkih ili nadražujućih tvari jer se njihovo djelovanje nikada usko ne ograničava na ozljeđene predijele kao u našem slučaju (…). Osim toga, nakon prestanka djelovanja nekog pretpostavljenog uzorka ranjavanja, bilo ono kemijskog ili traumatskog porijekla, bilo bi prirodno da nestanu i njihovi učinci. Drugim riječima, bilo bi prirodno da ozljede od tog trenutka, bez obzira na izostanak medicinske pomoći, prirodnom vitalnom reakcijom, odnosno same od sebe i vlastitim energijama, kao što uvijek utvrđujemo u svim vrstama ozljeda, postupno zacjeljuju. Kako to da su ozljede uočene u o Pia i nakon mnogo godina tako dobro očuvale obilježja i svježinu prvog trenutka kad su se pojavile. (str 178)
(…) Mogu li se ti biljezi na njegovom tijelu smatrati posljedicama samoranjavanja, pa makar ono bilo i nehotično ili, što je još gore, pukom simulacijom? Činjenica da se on svojski trudi da se ukloni od tuđih pogleda, da rečeni biljezi za njega ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo, već vrelo istinskog trpljenja, i na posljetku postojanje savršene ravnoteže između njegovog nervnog sistema i sposobnosti njegovog uma navodi me da u potpunosti odbacim tu pretpostavku. (str 179)
Ako je već na osnovu obilježja rana i njima okolnog tkiva utvrđeno kako nije moguće da nastaju djelovanjem vansjkih agensa, zar u samome njegovom organizmu ne bi moglo postojati jedno po konstituciji bolesno žarište sposobno da ih spontano uzrokuje?
Doktor Festa odbacuje i samu pomisao na takvu mogućnost. Nema izgleda da bi ozljede o Pia mogle potjecati od tuberkuloze: ponajprije zato što kroz dugi niz godina „ova dijagnoza nije potvrđena ponovljenim manifestacijama bolesti, a onda i zato što se u njegovim dišnim putevima pomnim, objektivnim, pa i više puta ponovljenim pregledom ni danas ne može ustanoviti ništa patološko, osim toga, ozljede na njegovoj koži nemaju niti jedno obilježje svojstveno ozljedama koje se ponekad uočavaju kod tuberkuloznih bolesnika; one dapače ne sliče ni običnim ranama, jer su potpuno lišene sekrecije.“ (str. 182)
Osim toga, s obzirom na savršenu simetričnost rana o. Pia, njihovu lokalizaciju i tako dugo vremensko razdoblje u kojem nisu nimalo izmijenile svoja posebna obilježja navode ga „da kategorički odbaci“ pretpostavku da je riječ o „opsežnoj neurotičkoj nekrozi kože“ koja odrazumjeva „mjestimične nekrobiotičke površinske promjene tijela koje nisu simetrične, koje se javljaju na predjelima udaljenim od poretačkog središta cirkulacije i koje je lako liječiti uklanjanjem njihova uzroka“ (str 183)
Odbacivši takvu mogućnost zapitao se mogu li se spomenute promjene smatrati posljedicom „eventualnog psihopatskog stanja njegovog organizma… Mogu li se u očima znanstvenika učiniti plodom sugestibilne snage njegova uma“… (str 184)
„Ispitivanja koja smo proveli u prvom dijelu našeg rada – odgovara doktor Festa – i zaključaka koji su iz njega proizišli iscrpno odgovaraju na ovo pitanje i jasno pokazuju koliko bi takvo tumačenje također protuslovilo istini“. Stoga zaključuje kkao je „očigledno da niti jedna pretpostavka ne upućuje na prirodan uzrok ove pojave“ (str 185)
- doktor Andrea Cordone iz Pietrelcine (23. studenog 1876. – 28. travnja 1969.), liječnik obitelji Forgione, pa tako i o. Pia u vrijeme njegova boravka kod kuće, izjavljuje da je na „objema rukama“ opazio „rupe promjera od otprilike jednog i pol centimetra koje su sezale od jedne do druge strane šake da se kroza nje prozirala svjetlost, a pritiskom na ta mjesta jagodice mog palca i kažiprsta su se dodirivale“.
