Rane svetog Franje
Katolička crkva 17. rujna slavi blagdan Rane sv. Franje. Među mističnim tjelesnim pojavama rane, stigme su znak najviše i najizričitije ljubavi duše prema svom Gospodinu i zadovoljstva Gospodinova sa svojim slugom ili službenicom. Rane su zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke njegova ljubljenoga Sina. Niz stigmatiziranih započinje sa sv. Franjom Asiškim. Prije njega ne zna se za slučajeve stigmatizacije. Rane sv. Franje bijahu te ostaju i danas tako svečanom i očitom činjenicom da ne pobuđuje sumnje.
“O Gospodine molim Te da mi udijeliš dvije milosti prije nego umrem. Prva je da za ovog života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je Ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke. Druga je da osjetim u svome srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernju ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za grešnike” – sveti Franjo Asiški.
Životopisci pripovijedaju kako se pred kraj ljeta 1224. popeo po šesti put na brdo Verna da tamo proposti četrdesetnicu u čast Djevice Uznesene u nebo i sv. Mihaela arkanđela. U tom se razdoblju dogodilo veliko čudo. Bila je to četrdesetnica velikih ekstaza i neprekidnih nebeskih viđenja (CV – 3. Razm. o sv. ranama:1915-1923). U toj je četrdesetnici sv. Franjo sav uronio u kontemplaciju Boga. Brat Leon je “dobio milost da često vidi svetog Franju kako je sav zanesen u Boga i uzdignut nad zemljom. Koji put je bio uzdignut u visinu do tri lakta, koji puta četiri, a katkada sve do visine bukve. Jednom ga je vidio u velikoj visini okružena takvim svjetlom da ga jedva mogao gledati” (2.razm. o sv. r.:1908).
Što se više udubljivao u promatranje Svevišnjeg, Najsvetijeg Boga, Najvišeg dobra, Jedinog dobra, više se raspaljivao željom da u svom duhu osjeti svu ljubav, a u svom tijelu bol koju je Isus podnio u svojoj muci i smrti na križu.
Franjo se toliko htio suobličiti Kristu da je cijeli život htio umrijeti mučeničkom smrću, no vjerojatno nije niti slutio doslovnu sličnost muke koju je podnio on i koju je podnio Isus. Naime, Franji su se na doslovan način utisnule Kristove rane. Franjo je tako postao prvi svetac u povijesti kojemu su potvrđene stigme. Tako se zaista ponosio „Križem Gospodina našega Isusa Krista.“ Kako sazanjemo od životopisaca, Franjo nikome nije pokazivao rane. Skrivao ih je koliko je god mogao dok je bio živ. Jedino je brat Ilija (kasniji general reda) vidio rane, a brat Rufin ih je, liječeći Franju, i doticao.
Danas se na La Verni nalazi veliko franjevačko svetište s kapelom stigmatizacije na mjestu gdje je Franjo primio rane. Prva je dakle od dvije molbe koje je Franjo upućivao Kristu tako gotovo doslovno bila uslišana, no što je s drugom molitvom u kojoj Franjo moli za ljubav kojom je Krist ljubio svoje? Neki poznavatelji i proučavatelji Franjina života donose događaj na La Verni kao drugo obraćenje koje je sveti Franjo doživio u svom životu. Nakon toga sve se više povlačio u osamu i do smrti gotovo više nije javno djelovao, no sigurno je i da je nakon tog događaja na gotovo savršen način prihvatio Božju volju koja je bila za njegov red. Naime, Franjo, videći kako se red razvija i videći što se događa, postajao je sve više razočaran shvaćajući koliko se stanje u redu razlikuje od onoga što je on zamislio. Nakon stigmatizacije Franjo je shvatio da nije on onaj koji je gospodar reda, nego da je Bog onaj koji je pravi Gospodar reda. Shvaćajući to, Franjo je počeo na savršeniji način ljubiti svu braću.
Gledajući na dvije Franjine zamolbe iznova, vidimo da je Franjo zaista doživio i veličinu Kristove muke i ljubav kojom je Krist ljubio cijeli svijet. To je uspio s mnogo, mnogo molitve i truda uvijek prihvaćajući Božju volju. Prije nego nam se naše slijedeće nevolje i muke učine teškima i nesnosivima, sjetimo se Franje koji je molio za svoj križ, zatim ga uzeo i na kraju ga nosio do kraja života. Suočimo se vjerom sa svojim nevoljama. Neka nas sve prati zagovor svetoga Franje.
Izvor: OFM.hr.
