Sluga Božji p. Janez Strašek
Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak 11. lipnja 2021. godine, izdao Proglas „Kauza beatifikacije sluge Božjega p. Janeza Strašeka C.M. iz Misijske družbe Svetog Vinka Paulskoga“. P. Janez Strašek je svećenik i član Misijske družbe Svetog Vinka Paulskog, rođen 11. prosinca 1906. godine u mjestu Slake u Sloveniji, a ubijen je iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) dana 30. ožujka 1947. godine nakon jutarnje nedjeljne mise na putu iz župe Ozalj u župu Svetice u Zagrebačkoj nadbiskupiji. P. Strašek u to je vrijeme upravljao župom Sv. Vida mučenika u Ozlju i župom Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama.
U jednoj od svojih brojnih kolumni za portal Bitno.net, o p. Janezu Strašku pisao je p. Marko Glogović, koji danas živi na Sveticama kod Ozlja. Donosimo isječak iz njegovog većeg teksta o mogućem budućem blaženiku:
Janez Strašek je rođen 1906. u Sloveniji, u dobroj kršćanskoj obitelji, imao je dva brata i dvije sestre. Isus ga je pozvao da ga slijedi kao svećenik. Odazvao se Božjemu pozivu. Odlučio se za svećeničko poslanje u Misijskoj družbi sv. Vinka Paulskoga. Po završenom studiju u Ljubljani, 13. kolovoza 1933. je u crkvi Srca Isusova zajedno s četvoricom subraće posvećen za svećenika. Kao svećenik je djelovao najprije u Sloveniji, potom u Srbiji: u Beogradu, u Kosovskoj Mitrovici, neko vrijeme u Kragujevcu.
Lazaristi u Sveticama. Od 1941. do 1947. godine u župi Svetice (nadbiskupija zagrebačka) živjela su petorica lazarista, neko vrijeme vodili su također župe Mahično i Ozalj. Pater Janez Strašek je došao u Svetice 8. rujna 1946. i upravljao je župom do mučeničke smrti, 30. travnja 1947.
Kad su komunisti u svojoj bjesomučnoj mržnji i zaslijepljenosti ubili župnika u Ozlju, dr. Matiju Kranjčića, Strašek je od 4. prosinca 1946. upravljao i tom župom. U to vrijeme su u Sveticama djelovala i četiri redovnička brata.
Strašek je u Svetice došao iz Srbije bez imalo sumnje, bez ikakva političkog opredjeljenja. Ništa mu nisu mogli predbaciti, nikome se nije mogao zamjeriti, ali je usprkos tome bio okrutno ubijen, samo zato što je bio svećenik. On je mučenik za vjeru. Danima prije zasjede i smrti Partija ga je prisluškivala i bilježila njegove propovijedi. Iz njihovih spisa jasno čitamo, kako su mu ponajviše zamjerali jer je u propovijedima branio kršćanski brak i zaručništvo, te jer je pozivao narod da i dalje krsti svoju djecu. Njega bismo mogli prozvati i “mučenikom obitelji”.
Na Cvjetnicu, 30. ožujka 1947., župnik je slavio jutarnju sv. misu i blagoslovio maslinove grančice u Ozlju, potom je išao kroz šumu u Svetice, da bi slavio prijepodnevnu sv. misu i učinio blagoslov grančica u crkvi uz koju je stanovao sa subraćom. Vjernicima u Sveticama toga dana nije čitao evanđeoski navještaj o Isusovu trpljenju: ono se stvarno dogodilo u njegovu svećeniku. Na putu prema Sveticama za njega je nastupio Veliki petak. Nije ga dočekalo mnoštvo vjernika, nego dvojica ubojica sakrivenih u šumi. Njegov pastoralni put postao je križni put.
Vjernici su ga u crkvi nestrpljivo čekali i molili krunicu. Kad su vidjeli da ga nema, slutili su, da se moralo nešto dogoditi, jer je uvijek bio točan. Netko je rekao da se u šumi čuo pucanj.
Iza jedanaest sati otišli su ga tražiti, ali ga nisu našli. Netko je čuo vapaj u pomoć, ali nije mogao razabrati odakle glas dolazi. A očito da u agoniji nije mogao zvati glasnije. Smrću ovog svećenika utišao se još jedan glas blagovjesnika Kristova evanđelja.
Na Strašeka su strijeljali iz lovačke puške. Metci su kroz oči i usta probili mozak. Mučitelji su ovog svećenika dotukli kolcem i polumrtvoga zavukli u grmlje. Njega možemo smatrati pravim mučenikom, jer ga nisu samo strijeljali nego su ga i mučili i u tim mukama je teško umirao.
Na mjestu gdje je bio ubijen, našli su više opušaka cigareta. Očito su ubojice čekajući ga nervozno pušili.
Dan nakon umorstva pronašla ga je gospođa Dora Lukešić, odvučenog u grmlje oko trideset metara dalje od mjesta zločina. Bio je pokriven lišćem i granama, vidjela se samo ruka, a u ruci je imao lišće i grančice, što ukazuje da je bio još živ dok su ga vukli.
Komunistička komisija iz Karlovca nije ništa poduzela. Nije ih zanimalo tko je bio ubojica, počinitelj zločina. Ljudi su šutjeli i plakali. Znali su da su to učinili mrzitelji i protivnici Crkve i svećenstva. Mučitelji svećenika Janeza bili su zaslijepljeni, pod utjecajem Partije, s mržnjom prema Crkvi i svećeniku. Uvjereni su bili, da su kao komunisti dužni ubiti popa.
Sačuvan je i na sreću nađen zapis karlovačkog Okružnog komiteta Komunističke partije, koji o tome događaju obavještava Centralni komitet KP Hrvatske u Zagrebu te sadrži priznanje ubojica – naime, ubili su ga dvojica braće, mladići iz okolnoga sela.
“Kad se (pater Strašek) vraćao iz Ozlja u Svetice, putem su ga dočekala dvojica braće… oba člana Partije. Ranili su ga s lovačkom puškom. Jedan od braće je dao iskaz: ‘Jer pop nije bio odmah mrtav, moj ga je brat udarao s kolcem. Kada je umro, odvukli smo ga u grmlje i pokrili lišćem i granama. Sami smo se odlučili za ovaj čin, jer smo mislili da je bandit i da ga treba ubiti. U našem Odjelu Partije, razgovarali smo, da bi tog bandita netko morao ubiti. Ja i moj brat smo se odlučili, da ga dočekamo i ubijemo.’ Počinitelji ubojstva su bili oslobođeni, nisu završili u zatvoru i nisu poduzimana daljnja istraživanja.”
Iz istoga se dokumenta vidi, da je Centralni komitet Partije posredan krivac za ovaj zločin. Osobnom mržnjom prema Crkvi i svećenicima utjecali su na pojedine članove u svojim redovima. Pripadnici Partije su mislili da vrše partijsku dužnost ako ubiju svećenika – “popa” – jer je prema njihovim riječima, bandit.
Župnika Strašeka mještani oduvijek smatraju svetim svećenikom i mučenikom. Puno suza bilo je prolivenih zbog njegove smrti. Danas ga gledamo u nebeskoj slavi i preporučujemo mu se u našim molitvama. Strašek je umro za zemaljski život i s mučeničkom smrću postigao vječnu slavu. Mučeničku smrt je pretrpio na hrvatskom teritoriju, kao Slovenac, zato ga se svake godine oko Cvjetnice zajedno prisjećamo. Sastavili smo i pjesmu njemu u čast. Imamo i njegov kip u crkvi. Sakupljamo svjedočanstva o njegovu životu i smrti, snimamo i zapisujemo sjećanja starih župljana. U lipnju 2017. iz Rima nas je posjetio generalni postulator Družbe lazarista, te najavio da će uskoro započeti proces proglašenja Slugom Božjim ovoga svećenika. Baš u dobro vrijeme! Neka nas p. Janez – Ivan zagovara i pomogne da i mi ostanemo vjerni Bogu i narodu, te da svoje trpljenje uzmognemo predano nositi. Mnogi su mi svjedočili o uslišanjima kod njegova groba. Osobito se događaju milosti za supružnike u nekim poteškoćama… Ono što je zagovarao za života, i zbog čega je – između ostaloga i ubijen – sada zagovara i u nebeskoj proslavi.
Pozivam vjernike obaju naroda da svrate u Svetice kod Ozlja, da se pomole pri grobu ovoga mučenika, te da zajedno izmolimo istinski mir našim narodima.
“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12, 24) Udio obilatog roda, plodova žrtve patra Janeza Strašeka neka bude i nama na duhovnu korist i na blagoslov.
