Nedjeljno razmatranje: Uskrsnut će brat tvoj!
Poslušajte nedjeljno razmatranje koje je priredila s. M. Ivana Klara.
Hvaljen Isus i Marija dragi prijatelji, Na petu korizmenu nedjelju čitamo ulomak iz Ivanovog evanđelja o Lazaru, njegovom uskrsnuću, te sestrama Marti i Mariji. lako mnogo puta možemo čuti kako Isus sve jednako voli, ipak nam evanđelist Ivan pokazuje kako je Isus na poseban način ljubio svoga prijatelja Lazara, te sestre Martu i Mariju. Unatoč tome, te nakon saznanja da je Lazar bolestan, Isus ipak odlučuje ostati još dva dana u mjestu u kojem se tada nalazio. Pitamo se zašto nije odmah pohrlio prema Betaniji da susretne Lazara koji je jako bolestan. Većina nas bi to možda i napravila kad su u pitanju naši najbliži, oni koji su nam srcu dragi. A Isus ostaje i čeka. Je li razlog to što su Židovi tražili njegovo kamenovanje, je li razlog strah da neće stići ili pak nešto sasvim drugo? I dobivamo odgovor koji kaže: Ta bolest nije na smrt nego na slavu Božju da se po njoj proslavi Sin Božji. Ili kada Isus na drugom mjestu govori svojim učenicima da se raduje jer nije bio kod Lazara kako bismo mi uzvjerovali.
Kako može biti na slavu Božju i kako se Isus može radovati jer nije vidio prijatelja koji umire? Naime, Isus je svjestan koliko smo slabi, svjestan je kako smo još uvijek nejačad u vjeri koja nosi Uskrsnuće. Brinemo se poput Marte i Marije koje su prve Gospodinu uzviknule: Da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Baš poput svih nas, Marta i Marija prigovoriše Gospodinu za bol i tjeskobu, a ni svjesne nisu kako svaka patnja rada životom. Baš kao što je to slučaj s Lazarom. Trebala je bolest, smrt i patnja da bi uvidjeli smisao i prepoznali Onoga koji nosi Život i Uskrsnuće. Naša vjera često postaje nevjera; sumnjamo, brinemo tjeskobno, razočaravamo se jer smo očarani svijetom, utjehu tražimo u ljudskoj čaši brbljavih riječi. Poput Tome se često čuje naš glasni vapaj: Ne vjerujem dok ne vidim. A Isus kaže: Budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju. Neprestano tražimo znak koji će nam biti potvrda da nismo sami, da je netko uz nas, da činimo dobro i da smo na pravome putu. Možda čak i suprotno tome. No, taj znak često ne prepoznajemo, ne vidimo ga u gomili besmisla i prolazimo pored njega, ne zapažamo ga pored puta. Mislimo kako će znak koji Gospodin pošalje rasvijetliti i obasjati našu tamu, te da je na nama samo da čekamo.
Nije tako, potrebno je prestati trčati i zastati, osluhnuti tišinu koja progovara, potrebno je pogledati oko sebe i vidjeti koliko bogatstvo se krije upravo u našem životu i u našoj svakodnevici. Možda nećemo uvijek vidjeti izvanredna čudesa ozdravljenja i uskrsnuća kao što je to bilo u Betaniji, ali sigurno ćemo prepoznati tolike darove koje su nam poslani kako bismo uzvjerovali. Znamo da Isus mnogo ljubljaše prijatelja Lazara, da je upravo po njemu proslavljen On, Sin Božji. Kolike ljude mi imamo pored sebe preko kojih se proslavlja Sin Božji? Preko kojih nama često dolazi utjeha i snaga? Jesmo li svjesni da su nam takvi ljudi dar? A opet, imamo li ljude koji su nam primjeri kako ne trebamo činiti i kako bismo trebali više vjerovati Onomu koji sve vodi? Pored toga, mogu li ja drugome biti znak Krista Spasitelja? Može li moj primjer života drugome pomoći da izađe iz kaljuže grijeha ili sam samo onaj koji će drugoga dočekati i kamenovati bujicom nepotrebnih riječi? Posvjestimo sebi da je svaki čovjek dar i milost Božja se spušta na svakoga od njih, u onoj mjeri u kolikoj je otvoreno čovječje srce.
Osim toga, Isus vidjevši Mariju i Židove uplakane, sam bijaše potresen u duhu i uzbuđen, te na kraju zaplaka. Isus ne krije svoje osjećaje. Pokazuje koliko je ljubio Lazara i koliko ljubi sve nas u njemu. Trebamo znati da je nekada dobro i zaplakati, pokazati osjećaje, bilo tuge, bilo radosti. Trebamo dati drugome do znanja koliko ga ljubimo, te koliko je vrijedan i dragocjen u Božjim očima. Budimo drugome poticaj koji vodi prema slobodi i otvorenosti duha te prepuštanja u volju Onoga koji nas ljubi. I na kraju kada pogledamo oko sebe, kada otkrijemo smisao svoje patnje, svoje boli i svoga života, kada uzvjerujemo Onomu koji je konačni Smisao vidjet ćemo Njega i proslavu Božju. Isus vjeruje svome Ocu Nebeskom da će po Njemu uskrisiti Lazara i da će tako posvjedočiti upravo Njega koji ga je poslao. I Bijaše tako.
Nakon četiri dana odvališe kamen s pećine i Lazar ustaje, a okupljeno mnoštvo povjerova u Gospodina koji Uskrisi umrlog. Odvalimo i mi kamen s pećine svoga srca, dopustimo Isusu nas čisti, oslobađa i vodi prema Uskrsnuću i Životu vječnome. Pokažimo svijetu da je Isus Put, Istina i Život.
Mir i Dobro!
