Čudesne stube u Novom Meksiku za koje se vjeruje da ih je izgradio sv. Josip
Kada je stranac završio posao nigdje ga nisu mogle naći. Jednostavno je nestao iz grada. Nitko ga nije vidio kad je odlazio niti je itko znao tko je on. Sestre su ga svuda tražile, ali ga nisu mogle naći. Čak su objavile jedan oglas u mjesnim novinama ne bi li ga pronašle. Nije bilo rezultata.
Stubište kapele Loretto u Santa Feu u Novom Meksiku poznato je po tome što ni dan danas se ne zna identitet graditelja, a ni struktura stuba, prenosi Aleteia.
Nitko ne može u potpunosti razumjeti kako konstrukcija može stajati na tlu bez ikakve središnje potpore koja je pričvršćena za nju. Moglo bi se reći da osim što su nepoznati identitet graditelja i struktura da je nepoznata i podvrsta smreke s kojom su stubišta izgrađena. Zanimljivo je i to što nitko ne zna kako je drvo stiglo do kapelice.
Loretske sestre su vodile jednu djevojački akademiju u gradu Santa Feu u Novom Meksiku. Akademija je bila vrlo uspješna pa su sestre željele izgraditi novu kapelu. Za taj posao uzele su jednog dobrog poznatog graditelja.
Kad je kapela bila dovršena sestre su shvatile da nema stubišta koje vodi na kor i da se na kor ne može popeti samo visokim ljestvama, jer je bio na visini od gotovo 7 metara. Sestrama je bilo vrlo teško se penjati tim ljestvama, a nosile su habit do poda. Shvatile su da u kapeli više nema mjesta za izgradnju stuba zbog velikog broja klupa. Bila je to tužna pogreška u dizajnu – koju arhitekt zgrade Antonio Mouly nije mogao riješiti jer je ubrzo nakon izgradnje kapele preminuo. Kad su časne sestre inzistirale na izgradnji stubišta, graditelji su im rekli da će to biti nemoguće, a da bi izgradnja normalnih, pravilnih ljestvi zauzela previše mjesta. Najbolje rješenje za sve je bilo srušiti kapelu i izgraditi sve ponovno.
Umjesto toga, redovnice su odlučile izmoliti devetnicu svetom Josipu, zaštitniku stolara, tražeći rješenje. Za divno čudo, posljednjeg dana devetnice u samostan je došao jedan tajnoviti čovjek i rekao da ga zanima gradnja stubišta na kor. Imao je samo jedan zahtjev – želio je raditi sam i iza zatvorenih vrata. Sestre su rado prihvatile njegovu ponudu i uposlile ga. Trebalo mu je tri mjeseca za gradnju stubišta.
Kada je stranac završio posao nigdje ga nisu mogle naći. Jednostavno je nestao iz grada. Nitko ga nije vidio kad je odlazio niti je itko znao tko je on. Sestre su ga svuda tražile, ali ga nisu mogle naći. Čak su objavile jedan oglas u mjesnim novinama ne bi li ga pronašle. Nije bilo rezultata.
Nakon bezuspješne potrage, otišle su u pilanu pitati tko je uzeo drvenu građu za stubište, i platiti građu. Na njihovo pitanje nitko u pilani nije znao o čemu govore. Rekli su im da pilana nije prodala nikakvu drvenu građu za gradnju stubišta u kapeli. Sestre su bile zbunjene, ali su se sjetile nečega čudnoga – taj je čovjek imao samo ravnalo, pilu, čekić i još neke osnovne alate.
Kada su malo bolje razmislile, shvatile su da uopće nisu vidjele kad je drvna građa dopremljena u kapelu. To ih je zaintrigiralo pa su i one i drugi ljudi u gradu pregledali stubište koje je izgradio taj tajnoviti čovjek, i svi su shvatili da je izgradio nešto jedinstveno. Bilo je to spiralno stubište koje nije ni na koji način narušavalo klupe u kapeli. Imalo je 30 stuba, nije bilo središnjeg potpornja ni nosivog stupa, nego je izgledalo kao da lebdi u zraku. K tome, nigje nij ebilo nijednog čavla. Utvrdili su da su stube pričvršćene četverokutnim drvenim klinovima. To je stubište graditeljsko čudo.
A odakle je došla drvena građa? Godine 1996. Forrest N. Easley, koji je radio kao šumar i drvni tehnolog u Američkim šumama i u Američkom pomorskom znanstvenom laboratoriju, proveo je jedno opsežno istraživanje koje je pokazalo da je stubište napravljeno od smreke, ali smreke drugačije od svake smreke na svijetu. Zatim je provedeno još jedno istraživanje, u kojem je utvrđeno da ta smreka najviše sliči smreki koja raste samo u Izraelu.
Tko je bio tajnoviti graditelj toga stubišta? Loretske sestre vjeruju da je to bio sveti Josip. To je stubište i danas na svome mjestu.
