SVETAC DANA – SV. ALFONS RODRIGUEZ
Sveti Alfons Rodriguez rođen je u Španjolskoj 1531. u dobrostojećoj trgovačkoj obitelji iz Segovije, kao treće od jedanaestero djece. Kad je Alfonsu bilo jedanaest godina, on i njegov stariji brat bili su poslani u isusovački kolegij koji je tek bio osnovan. Već je iskazao veliku radost služeći isusovcima kad su dali misiju u Segoviju i smjestili se u seoskom domu njegova oca; sada se radovao jednoj godini studija koju je mogao provesti, prije nego što je smrt njegova oca prekinula te potrage. Njegov se brat, nakon što su neki poslovi riješeni, vratio u školu, ali je Alfons morao ostati kod kuće, kojemu je suđeno da jednog dana zamijeni oca.
Prihvatio je tu ždrijeb i 1557. oženio se čestitom ženom; bili su blagoslovljeni kćerkom i dva sina. Ali Bog je namjeravao posvetiti ovu dušu sklonosti velikim i herojskim patnjama. Samo pet godina kasnije već je bio udovac, a preostao mu je još samo jedan dječačić od tri godine za odgoj. Vjerovao je da ga je ova nesreća sigurno snašla zbog njegovih grijeha, i razvio je veliki užas od grijeha; zamolio je Boga da mu dopusti da podnese čak i paklene muke ovdje dolje, radije nego da padne u jedan jedini smrtni grijeh. On se potpuno ponudio Bogu, za sve što bi On od njega poželio. Tada je započeo život teške pokore. Godinu dana kasnije umrla mu je majka. Gledao je svoje lijepo i nevino dijete, jedinu vezu koja ga je još vezala za zemlju; i molio je Boga da ako ga ikada to dijete uvrijedi, da ga odmah uzme.
Alfons je napustio Segoviju i otišao u Valenciju, gdje je tada bio stacioniran isusovački svećenik kojeg je ranije u Segoviji volio i kojem se divio. Taj mu je svećenik pomogao steći pouzdanje puno ljubavi u Boga. Imao je trideset i osam godina kad je zatražio prijem u Red, ali nedostatna pouka i njegovo nestabilno zdravlje, narušeno njegovom askezom, smatrani su preprekama. Dvije godine bio je zaposlen kao učitelj mladeži kod dviju obitelji toga grada; konačno, kada je obnovio svoj zahtjev za prijem, bio je prihvaćen.
Njegov redovnički život proveo je prvenstveno kao vratar u isusovačkom koledžu na otoku Majorci; njegov nutarnji život bio je slijed moralnih mučenja, podnesenih savršenom poniznošću i ljubavlju prema Bogu. Demoni nisu htjeli ostaviti na miru ovog svetog čovjeka koji je učinio svojom radošću preuzeti na sebe sve najponiznije i najzamornije službe. Bacio se, takoreći, u ponor ljubavi Isusa Raspetoga. Dvaput su ga zakleti neprijatelji čovjekova spasenja bacili niz betonsko stubište; ali njegova ljubav prema njegovom raspetom Spasitelju bila je dokaz protiv svih takvih pokušaja njegove vrline. Bio je pogođen raznim bolestima, koje su ga gurnule u neku vrstu preliminarnog čistilišta, ali nisu promijenile njegov život brisanja i služenja.
Godine 1591. imao je već 60 godina kad je dobio nalog da nakon toga spava u krevetu; dotad se zadovoljavao s nekoliko sati sna na stolu ili u stolcu. Služio je kapelu u kojoj su stari ili nemoćni oci slavili kasne mise. Rečeno mu je da napiše priču o svom životu, a posao je s oklijevanjem započeo 1604. Nije bio pošteđen kušnje da ga je novi poglavar neshvaćao i podcjenjivao, ali je u javnim prijekorima koje je dobivao nalazio samo radost i utjehu. U svojoj knjizi maksima napisao je: U teškoćama koje su preda mnom, zašto se ne bih ponašao kao magarac? Kad se o njemu govori loše – magarac ne govori ništa. Kad ga maltretiraju – ne govori ništa. Kad ga se zaboravi – ne govori ništa. Kad mu se ne daje hrana – ne govori ništa. Kad ga se natjera da napreduje – ne govori ništa. Kad ga preziru – ne govori ništa. Kad je preopterećen — ne govori ništa… Pravi Božji sluga mora učiniti isto, i reći s Davidom: Pred Tobom sam postao kao tovarna životinja.
Priča o njegovu druženju u starosti sa svetim Petrom Claverom, početnikom čije je buduće poslanje vidio u viziji i koje mu je prorečeno, upisana je zlatnim slovima u anale Crkve; dva su sveca nakon više od dva stoljeća zajedno kanonizirao papa Leon XIII.
Sveti Alfons umro je 1617.; već ga je stanovništvo poznavalo i voljelo kao sveca. Godine 1825. proglašen je blaženim, a 1888. papa Leo XIII. zatvorio je istrage nakon što su potvrđena dva nova čuda i nastavio s obredima proglašenja svetim u Rimu. Sjećanje na svetog Alfonza ostaje u blagoslovu u Redu i u srcima onih koji poznaju vrijednost Kristova križa i njegovu vječnost u njegovu otajstvenom tijelu.
