ZAVRŠEN 14. MARIOLOŠKO – MARIJANSKI NACIONALNI KONGRES

14. Mariološko – marijanski nacionalni kongres na temu “Međugorje kao doprinos novoj evngalizaciji” koji su organizirali Hrvatski mariološki institut Katoličkog bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Papinska međunarodna marijanska akademija PAMI i Župa sv. Jakova u Međugorju završio je jutros svetom Misom u 11 sati. Svetu Misu u 11 sati na vanjskom oltaru Crkve sv. Jakova u Međugorju predslavio je biskup Vlado Košić u koncelebraciji s nadbiskup mons. Aldom Cavallijem, apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje i fra Ivanom Karlićem, predsjednikom Hrvatskog mariološkog instituta te ostalim svećenicima i sudionicima kongresa.

Na početku svete Mise biskup Vlado Košić pozdravio je sve okupljene kao i sudionike kongresa zatim pozvao na zajedništvo i skrušenje rekavši “Braćo i sestre! Nedjelja je dan Gospodnji kada nas Uskrsli Spasitelj okuplja oko svoje Riječi i oko oltara gdje nam daje samoga sebe u Presvetoj Euharistiji. Budimo svi jedno srce, jedna duša dok slavimo Gospodina u ovom mjestu gdje posebno se časti Blaženu Djevicu Mariju.”

Zatim su uslijedila misna čitanja i homilija biskupa Vlade Košića, koju možete pročitati u nastavku:

“Mons. Cavalli, poštovani profesore predstavniče Hrvatskog mariološkog instituta i dragi profesori i sudionici našeg 14. Mariološko – marijanskog nacionalnog kongresa, drage medicinske sestre i časne sestre i medicinsko osoblje, sudionici seminara za zdravstveno osoblje, dragi hodočasnici, braćo i sestre! Ova 28. nedjelja koju danas slavimo ovom Euharistijom, u Riječi Božjoj poručuje nam koliko je važna zahvalnost. Bogu je dovoljno samo reći hvala, a upravo je Euharistija način kako se Bogu može reći najljepši hvala jer je Euharistija lijepa hvala ili zahvala kojom Njemu iskazujemo zahvalnost za sve ono dobro što nam neprestano daje. Ima nekoliko tema o kojima bismo mogli na temelju Riječi Božje danas razmišljati. Mogli bismo reći prvo je, ova bolest, bolest gube koja je vladala a i danas još nije iskorijenjena u svijetu i to je zarazna bolest od koje se, zapravo, raspada čovjekovo tijelo. I budući da je zarazna, ti se bolesnici moraju smjestiti, tako je i u Svetom Pismu određeno, u posebne rezervate ili danas bismo rekli karantene, da ne zaraze ostale zdrave ljude. Dapače, trebali su izdaleka imati zvonce i vikati „Nečist! Nečist!“, da bi se sklonili zdravi, da bi ih nekako zaštitili. Evo, samo od sebe nam dolazi usporedba s vremenom koje je nadamo se iza nas, a to je vrijeme covida i zaraze u kojoj smo morali u izolaciju, imali smo stalno nekakve karantene pa propisano je bilo nositi maske, dezinficirati se, izolirati, čak je bilo zabranjeno koliko treba biti na Misama i drugim javnim okupljanjima ljudi, sudionika. A ova bolest, bolest je koja je još više nego li zdravlje udarala na tu socijalnu čovjekovu dimenziju da je čovjek društveno biće, da treba druge ljude. Ne, njega se trebalo osamiti i takav bolesnik nije imao pristup u društvo zdravih. Zato je bila velika radost ozdravljenih gubavaca koje je Isus ozdravio. Rekao je “neka se vrate i odu pokazati svećenicima” koji će ustanoviti da su zdravi i da mogu opet ući u zajedništvo svojih obitelji i svojih sela i gradova i živjeti kao svi normalni ljudi. Evo to je nešto što je, također, jedna nažalost značajka modernog vremena da se ljudi nekako udaljuju jedni od drugih, da ima sve više te distance. Naučili smo i tu ružnu riječ među ljudima. Ali ne samo fizičke nego još više duhovne distance danas u eri kompjutera, mobitela kada se svaki posvećuje svom nekakvom načinu komuniciranja s onima s kojima on želi. Potpuno smo se već evo naučili na to da smo i duhovno distancirani, da smo si uzeli jedan razmak, jedno rastojanje, da smo se udaljili od ljudi. To Bog ne želi. Bog ozdravlja one koji su se razboljeli od takve bolesti i da tako slikovito kažemo, od te gube koja dakle uništava ljudske odnose, koja razdvaja ljude i zbog koje se ljudi udaljuju jer Bog je došao stvoriti zajedništvo. On ljude stvorio kao ljude koji su upućeni jedni na druge, koji ne smiju biti sami. Zato naše slavlje Euharistije je slavlje zajedništva. Communion to je nešto gdje se očituje najljepše zajedništvo gdje smo i mi zajedno s Bogom ali smo i zajedno jedni s drugima. Tu je, evo mogli bismo reći, razmišljanje što je to moderna guba. Također, pred nama pitanje, što to nas odjeljuje jedni od drugih, što su te moderne bolesti ovoga svijeta u kojima se ljudi razdvajaju, gdje svatko ide sebi, gdje se ne slaže i ne može povezati s drugima. Kada razmatramo malo o statistikama koliko ima ljudi danas koji razvrgavaju svoje brakove, kako je u porastu rastava među mužem i ženom i kako je tu, rekao bi, jedna velika guba koja se širi svijetom a uzrok joj je ili mogli bismo, drugačijim riječima nazvati egoizam, egocentričnost, upućenost samo na sebe. Evo rekao mi je neki dan jedan odgojitelj kako su nekada u sjemeništima odgajali mladiće, buduće svećenike, da budu dobri. A danas se nekako u ovom društvu u kojem se sve više svi odgajamo da nam bude dobro. To znači da se sve treba nama prilagoditi. Da smo jako spori u tome i teško se prilagođavamo okolnostima i drugim ljudima. Očekujemo samo da svi nekako oko nas vrte i da mi budemo centar svijeta. Evo to je nekakva vrsta gube, mogli bismo reći, taj egoncetrizam, taj egoizam, ta upućenost na sebe, ja, ja i samo ja. Pa se onda može vidjeti da se i u svim nekakvim događajima javnim ljudi žele se isticati, žele se staviti na prvo mjesto što sigurno nije nekako evanđeoski.

A onda drugo, evo Isus dakle kada je ozdravio ovu desetoricu gubavaca koji ga mole doživljava zahvalnost samo jednog jedinoga. I onda kada taj jedan dolazi, baca mu se na koljena pred njim i zahvaljuje, On se pita pa zar ih nije bila desetorica, gdje su ostala devetorica i onda se obraća ovome „Idi, vjera te tvoja spasila!“ Evo možemo reći da je vjera jednako zahvalnost. Biti zahvalan Bogu za ono što nam Bog čini. U prvom čitanju čuli smo kako je, ovaj, koji se spasio od gube, taj dakle, Sirac došao i želio je zahvaliti Elizeju, proroku u Izraelu jer je ozdravio. Htio ga je nagraditi. Donio je velike darove jer je bio bogat čovjek. Međutim, ništa nije htio to uzeti Elizej i Naaman se vratio. Uzeo je samo zemlju i to je pravi zaključak. On je, dakle, promijenio svoj stav prema Bogu i rekao je od sada želim „samo Bogu Izraelovom se klanjati i zato ću uzeti Izraelovu zemlju da imam kod kuće da mogu ovdje slaviti Njega Jedinoga, jer drugih bogova nema. I to želi poručiti ozdravljenje od svake bolesti koje nam Bog daje i za koju molimo. Ali i upućuje nas i na to da zahvalnost ide Bogu. Elizej je mogao reći pa da evo to si ti ozdravio zato što sam ti ja rekao “okupaj se u Jordanu sedam puta.” Ali ne, to je bila milost Božja. Prorok je znao da nije on iscjelitelj, da je Bog taj koji mu je dao zdravlje. Ali kada Isusu dolazi izliječeni gubavac, Isus zna da je On taj koji mu je dao zdravlje jer je on Spasitelj, jer je on, kako se to voli reći, prema grčkom Soter, Ozdravitelj. On je naš Ozdravitelj, on doista zavrjeđuje da mu se zahvaljuje, da mu iskazujemo zahvalnost za sva djela i zdravlja i života i tolikih prijatelja i za ovo danas lijepo vrijeme, za ovaj lijepi zeleni okoliš i ovu lijepu prirodu. Neprestano smo upućeni na to da Bogu zahvaljujemo jer imamo mu zašto zahvaliti.

Evo ispitajmo malo svoja srca i budimo zahvalni za sve ono što nam Bog daje, da ne zaboravimo. Često se zaboravljaju te male, tako važne i lijepe riječi hvala i oprosti. Kažu da su to dvije najvažnije riječi u životu. Trebali bismo više puta znati reći, evo dok smo živi, jedno drugima, hvala. Hvala ti što si učinio neku možda i malu, sitnu za mene ali meni je puno značila. Trebamo to znati i Bogu reći. Trebamo, dakle, biti ljudi zahvalnosti. Također, i ljudi koji mole oproštenje jer upravo se, možemo reći, ta guba grijeha najviše uvlači u srca ljudi i mi smo svi pozvani da se pred Bogom kajemo, da ga molimo da nam oprosti i da oživimo i ozdravimo, da budemo bez grijeha. Da se nekako poput Blažene Djevice Marije, koju častimo kao Majku Bezgrešnu, da je nasljedujemo i da je nam ona pomogne i svojim zagovorom i primjerom da i mi idemo kroz život što manje ranjeni grijehom. Da nas što manje okrzne i pogodi i grijeh uništi jer grijeh čovjeka uništava. Možda smo nekako zaboravili na to da je čovjekov život podložan grijehu i zlomu ali to je činjenica i od te Gube nas samo Bog može ozdraviti. Zato moramo biti ponizni i priznati svoje granice i svoje slabosti. Molimo Gospodina da nas sve ozdravi i molimo za sve naše mile i drage, za sve koje smo i došli u ovo svetište  moliti zagovor Majke Božje i molimo da zahvalnost zahvati naše srce da možemo klicati i Bogu zahvaljivati svega života svoga za svako dobro koje smo od njega primili. Amen.

Na kraju se zahvalio i sudionicima kongresa fra Zvonimir Pavičić, župnik u Međugorju. Nakon svete Mise uslijedio je i blagoslov predmeta. Misno slavlje svojim pjevanjem vodila je i uzveličala Franjevačka mladež iz Međugorja.

Ostavite komentar

Pin It