SVETAC DANA – SV. BRUNO
Sveti Bruno rođen je u Kölnu oko 1030. godine u uglednoj obitelji. Bio je obdaren rijetkim prirodnim darovima, koji su ubrzo zasjali izvanrednim sjajem u Parizu, iako je studirao među drugim nadarenim mladićima. Zaređen u Kölnu, svom rodnom gradu, postao je kanonik njezine katedrale, a zatim je bio kanonik u Rheimsu, gdje mu je povjereno vodstvo studija teologije. Već je imao vrlo jaku odvratnost prema časti i veliku želju za životom kontemplacije.
Nakon smrti vrsnog Gervaisa, nadbiskupa Rheimsa, regija je neko vrijeme pala u zle ruke, a Bruno, koji se opirao propadanju religije, postao je predmetom progona. Ostao je čvrst i pozvao papinskog legata; u Autunu je okupljeno vijeće, čija je duša Bruno, a uljez u Rheimsu je odbijen, da bi kasnije umro u potpunoj tami. Bruno još nije imao četrdeset godina, ali svi su željeli da on preuzme dužnost stolice; ipak se nije mogao natjerati prihvatiti ovu čast. Povukao se iz Rheimsa i odlučio definitivno napustiti svijet, živjeti životom umirovljenja i pokore. Drugi su mu se pridružili u povlačenju, želeći težnju za savršenstvom, prema sredstvima koje je Krist propisao. Ako želiš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i daj to siromasima, i imat ćeš blago na nebu; i dođi, slijedi Me. (Matej 19,21) Sveti Bruno težio je pustinji i, nadahnut od Boga, gledao je prema Alpama na istoku.
Sa šest drugova, četiri svećenika i dva laika, sveti Bruno se obratio Hughu, biskupu Grenoblea, koji ih je odveo u divlju samoću zvanu Chartreuse. Tamo su živjeli u siromaštvu, samoodricanju i tišini, svaki odvojeno u svojoj ćeliji, sastajali su se samo radi štovanja Boga i bavili su se prepisivanjem knjiga. Od imena samote Red svetog Bruna nazvan je Kartuzijanski red. Šest godina kasnije, Urban II. je pozvao Bruna u Rim, kako bi mogao imati koristi od njegovog savjeta. Bruno je pokušao ondje živjeti kao što je živio u pustinji; ali odjeci velikoga grada remetili su njegovu samoću i, nakon što je odbio visoka dostojanstva, konačno je dobio, silom uvjeravanja, dopuštenje pape da nastavi svoj monaški život, ovaj put u Kalabriji, sa samo nekoliko drugova. Tamo je živio, u poniznosti i mrtvljenju i velikom miru. Osnovao je crkvu Svete Marije u La Torreu u Kalabriji, odbio papinu ponudu nadbiskupa u Reggiu, postao blizak prijatelj grofa Roberta od Sicilije i ostao ondje do svoje smrti u listopadu 6. Napisao je nekoliko komentara na psalme i na Pavlovim poslanicama. Ondje je 1095. god., u mjestu koje po njemu nosi naziv Serra San Bruno, izgradio drugi samostan, koji je posvećen sv. Stjepanu, a u njemu je kasnije – 6. listopada 1101. god. sveti Bruno i preminuo.
Godine 1514. svetim ga je proglasio papa Lav X., a štuje se kao zaštitnik opsjednutih osoba i oboljelih od kuge.
Danas u svijetu postoje tek 22 kartuzijanska samostana, od kojih su 5 ženskih, s ukupno oko 380 redovnika i redovnica, a za naša područja je posebno značajan kartuzijanski samostan u slovenskom Pleterju, utemeljen 1403. god., gdje ima i hrvatskih redovnika.
Kartuzijanci slove kao jedan od najstrožih redova u Katoličkoj Crkvi, a svoj život provode u kontemplaciji, šutnji, izraženoj duhovnosti i molitvi, živeći u klauzuri, odvojeni od drugih ljudi. Obično se bave obrađivanjem zemlje, uzgojem voćnjaka, povrtnjaka, vinograda, kao i proizvodnjom meda, vina, soka, rakije i sličnih proizvoda. Hrane se kruhom i povrćem, a za piće im služi voda.
***
“Radujte se, braćo moja najdraža, jer ste blagoslovljeni i jer je nad vama darežljiva ruka milosti Božje. Radujte se, jer ste izbjegli razne opasnosti i brodolome olujnog svijeta. Radujte se jer ste stigli u tiho i sigurno sidrište tajna luka. Mnogi žele ući u ovu luku, i mnogi ulažu velike napore da to učine, ali to ne postižu. Doista, mnogi, nakon što su stigli do nje, bili su izbačeni, jer im nije bilo dodijeljeno odozgo. radom pokazujete ono što volite i što znate. Kada promatrate istinsku poslušnost s razboritošću i entuzijazmom, jasno je da mudro berete najdivniji i najhranjiviji plod božanskog Pisma.”
(iz pisma svetog Brune kartuzijancima)
