SVETAC DANA – SV. FRANJO ASIŠKI
Franjo Asiški (tal. Francesco d’Assisi) ili pravim imenom – Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Život
Život
Bio je sin Pietra Bernardonea, trgovca u Asizu (Umbrija), i majke, francuske plemkinje imenom Pica Bourlemont. Prema jednoj pretpostavci ime Franjo (tal. Francesco, Francuzić) nadjenuto mu je zbog majčina porijekla, a prema drugoj dao mu ga je otac zbog trgovačkog uspjeha što ga je imao u francuskoj pokrajini Provansi. U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijeme rata s Perugiom 1202.-1203. pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio. U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti. Nakon ozdravljenja, 1204.-1205. nastoji se priključiti križarima, no stigavši do Spoleta ponovno se razbolio i vratio kući.
»Odreknuće od zemaljskih dobara«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se
podlagati papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog – franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – klarise.
Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1220. godine.
Franjo je više puta pokušao doći do Svete zemlje i Jeruzalema, no nema pouzdanih podataka je li u tome i uspio. Znano je samo da je kod Damiette u Egiptu susreo saracenskog sultana, a životopisi govore i o tome da mu je propovijedao evanđelje. Ipak, već za njegova života prva su braća stigla i do Svete zemlje, te se nastanila u Jeruzalemu i Akri.
Značenje
U svojim spisima Franjo se podjednako služi latinskim i narodnim, talijanskim jezikom, te ga se drži i začetnikom talijanske književnosti na narodnom jeziku.
Pjesnik u stilu provansalskih trubadura, autor Pjesme brata Sunca (Cantico del frate Sole), poznate i kao Pjesme stvorova, Franjo se obraća narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj ljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi.
Franjo kao putujući misionar-siromašak (tal. poverello) i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.). On je ujedno i nastavljač učenja heretika, Albigenza i Valdenza, o apsolutnom siromaštvu, ali pritom, za razliku od njih, u potpunosti prihvaća crkvenu vlast, želeći Crkvu obnoviti iznutra. Protivnik je bogatstva među redovnicima i samostanskih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnje samostana.
Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.
Životopisi
Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće opisali su njegovi životopisi. Najpoznatiji su: Životopis Tome Čelanskoga, Bonaventurine Legenda Maior i Legenda Minor, Peruđinska legenda, te Legenda trojice drugova.
Inače, najstariji dokument o Franji Asiškom alegorijska je priča Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom.
Usto, tu su i brojni spisi koji, u skladu s tadašnjom hagiografijom donose fantastične detalje iz Franjina života. Najpoznatiji takav spis zasigurno su Cvjetići (tal. Fioretti), koji uključuju i Franjino propovijedanje pticama. Cvjetići su anoniman talijanski prijevod spisa Actus beati Francisci et sociorum eius, koji je krajem 13. ili početkom 14. st. po svoj prilici napisao Ugolino da Montegiorgio, franjevac iz Marki.
Cvjetići datiraju iz kraja 14. st. Naslov govori da je riječ o florilegiju, tj. hrestomatiji, zbirci anegdota iz života sv. Franje. Premda ne predstavljaju vjerodostojan povijesni izvor, Cvjetići sugestivno dočaravaju prvobitni franjevački duh.
Franjevački red
Franjevci ili Red Manje braće crkveni je red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182.-1226.).
Latinski naziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (krat. OFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209. godine.
Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanovio bratstvo “Pokornička braća i sestre”, iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:
Manja Braća – muški red
Klarise – ženski red
Franjevački Svjetovni Red – i muški i ženski
Franjevci trećoreci glagoljaši – muški samostanski red
Kako bi ostali vjerni utemeljiteljevu idealu, franjevci su pokretali brojne “obnove”, kroz koje su se uobličile tri razne redovničke obitelji.
Svaka od tih triju obitelji ima svoje vlastite poglavare i vlastite strukture:
Red Manje Braće (OFM)
Red Manje Braće Konventualaca (OFMConv)
Red Manje Braće Kapucina (OFMCap)
Franjevački red slijedi pravilo reda, a povijest pravila je sljedeća:
- prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX. 1228. godine
- drugo pravilo je izradio 1289. godine papa Nikola IV. i ostalo je na snazi do 1883. godine
- treće pravilo je napisao papa Lav XIII., 1883.
- četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978. godine papa Pavao VI.
Franjevački red danas ima oko 2,000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu.
Smrt sv. Franje
»Smrt i uzdignuće sv. Franje«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu. Red što ga je Franjo utemeljio vrlo se brzo proširio Europom, a potom i svijetom. Na području Hrvatske još je za Franjina života utemeljena franjevačka provincija.
U Redu su kroz čitavu povijest bile vrlo snažne rasprave o ispravnom obdržavanju siromaštva, pa je tako 1517. i došlo na podjele na konventualce (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom). U 19. stoljeću od opservanata su se odvojili kapucini (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastao je i Treći red (trećoreci), čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom. Danas se taj red zove Franjevački svjetovni red.
Sveti Franjo u umjetnosti
Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mraku srednjovjekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogih slikarskih i kiparskih radova. Možda i zato što je cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima. Tako je, između ostalog, natjerao svog prijatelja, brata Rufina (Leon, Rufin i Anđeo bili su njegovi najprisniji prijatelji), da gol prođe ulicama Asiza, a u Bologni se popeo na potpuno novi krov samostana i počeo bacati crijepove na zemlju iz protesta protiv raskošne gradnje.
Sveti Franjo i Euharistija
Sveti Bonaventura, službeni životopisac Svetog Franje je zapisao o serafskom Ocu ovo: “ Prema Sakramentu Gospodinova Tijela je plamtio žarom sviju srdaca. Zanosno se divio onom uzvišenom dostojanstvu i neshvatljivoj Ljubavi. Često se tako pobožno pričešćivao da je druge poticao na pobožnost. Kad je pristupio slatkom blagovanju neokaljanog Jaganjca, činilo se kao da je duhom pijan i mnogo je puta upadao u zanos.” (IX,2) Toma Čelanski je još prije zapisao ovu misao Svetog Franje: ”Ne prisustvovati svakidan bar jednoj Misi, ako je bio slobodan, smatrao je to velikim prezirom. Često se pričešćivao, ali tako pobožno, da je druge pobuđivao na pobožnost. Časteći Svetinju s najvećim poštovanjem, prikazivao je žrtvu svojih udova i, primajući žrtveno Janje, žrtvovao je duh onim žarom što mu je na oltaru srca vazda gorio. Zato je volio Francusku kao prijateljicu Tijela Gospodinova i želio je zbog štovanja svetinja u njoj umrijeti. Jednom je htio razaslati po svijetu braću s dragocjenim čestičnjacima da na najprikladnijem mjestu pohrane Euharistiju, gdje god vide da je cijena Otkupljenja nedolično smještena.” (II,201) Sveti Bonaventura je zapisao i ovu zgodu Franjine pobožnosti: “Kod Svete Marije u Porcijunkuli netko je čovjeku Božjem poklonio ovcu. Iz ljubavi prema nedužnosti i jednostavnosti, a ovca posjeduje to po svojoj naravi, primio ju je sa zahvalnošću. Bogoljubni je čovjek poticao ovčicu da slavi Gospodina i da ne dosađuje braći. Ovca je, kao da shvaća pobožnost čovjeka Božjega, njegovu opomenu brižno obdržavala. Dok je, naime slušala kako braća u koru pjevaju, i ona je, ulazeći u crkvu, bez ičijeg poticaja pokleknula. a pred oltarom Blažene Djevice, Jaganjčeve Majke, zablejala, kao da ju je željela pozdraviti. Osim toga je, kad bi se podizalo presveto Tijelo Kristovo unutar misnog slavlja, klecala na koljena kao da je htjela nepobožne prekoriti, a Kristu odane pozvati na čašćenje Sakramenta.” (VIII,7) Sveti Franjo na početku svoje duhovne Oporuke jasno svjedoči svoju vjeru Kristovu Prisutnost u Euharistiji: “Gospodin mi je davao toliku vjeru u crkvama da sam jednostavno molio govoreći: ‘Klanjamo Ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i po svim Tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu. I blagoslivljamo Te, jer si po svome svetom Križu otkupio svijet.’” Za vrijeme Podizanja Sveti Franjo je molio: “ Gospodine Bože, Oče nebeski, pogledaj na slavno Tijelo i Krv svojega Sina ovdje prisutna i smiluj se meni i grešnicima, jer se za sve nas ovaj slatki Gospodin, tvoj blagoslovljeni Sin udostojao živjeti i umrijeti te za naše spasenje i utjehu boravit s nama u presvetom Oltarskom Sakramentu.” Z prvom Pravilu je Sveti Franjo naložio braći da nakon Ispovijedi prime Tijelo i Krv Gospodnju “sa svom poniznošću i poštovanjem.” Svoj braći svećenicima napisao je Sveti Franjo: “ Slušajte me: Ako se, kao što je pravedno Blažena Djevica štuje što je u svojoj prečistoj utrobi nosila Sina Božjega, ako je Sveti Ivan Krstitelj drhtao pred Isusom i nije se smio dotaknuti vrha njegove glave, ako je grob, u kojem je On neko vrijeme počivao vrijedan našega štovanja, kako onda mora biti svet, pravedan i zaslužan onaj koji se ne dotiče ne mrtva, već besmrtna, slavna, u kojega žele gledati Anđeli, riječju onakva, kakav je upravo na Nebesima.” Radi svoje žarke ljubavi prema Isusu često bi noći proveo klanjajući se ničice pred Svetohraništem. Ostao je doživotno đakon, jer se smatrao nedostojnim da primi svećenički red. Posjedovao je serafsku ljubav prema Isusu pa je nakon smrti – 4.10.1226. bio uskoro upisan u spisak Svetih u svom rodnom gradu 3.10.1228.
Preuzeto sa sveci.net
