SVETAC DANA – SVETI KUZMA I DAJMAN

Sveti Kuzma i Damjan bili su arapski blizanci, rođeni od pobožnih kršćanskih roditelja oko 270. godine. Odrasli su s još tri brata u Egeji, gradiću između Turske i Sirije i na putu od Antiohije do Tarza, drevnog grada u južnoj središnjoj Turskoj blizu Sredozemnog mora. Ova je regija bila unutar prostranog Rimskog Carstva, a blizanci su živjeli za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i njegovog lokalnog namjesnika Lizija. U to vrijeme i na tom mjestu rimska je država agresivno progonila svoje kršćane.

Odgojila ih je majka Teodota, a nakon rane očeve smrti, Kuzma i Damjan studirali su medicinu u Antiohiji, a zatim su se vratili u Egeju kako bi prakticirali i prozelitizirali. Portreti dvojice braće sami ili s ostatkom njihove obitelji uvijek prikazuju Kuzmu i Damjana kako drže kutije, epruvete ili posude povezane s lijekovima ili bolestima tog vremena.

Kao liječnici, navodno nikada nisu prihvaćali plaćanje za svoje usluge, te su ih nazivali anargyroi (grčki za “bez srebra“). Uz liječenje rana, prijeloma i iščašenja, Kuzma i Damjan suočavali su se s izazovima raširenih zaraznih bolesti, uključujući tuberkulozu, malariju, tifus i difteriju. Puštanje krvi za razne bolesti bilo je među njihovim tradicionalnim terapijama. Isto su bili i molitva i duhovno vodstvo, a bili su i zagovornici pristupa nazvanog “inkubacija”, u kojem bi se bolesni preselili u crkve ili svetišta kako bi bili bliže Bogu – i izlječenju.

Podvizi neuobičajene medicinske sposobnosti pripisani Kuzmi i Damjanu uključivali su izlječenja od strašnih zaraznih bolesti, vraćanje vida slijepima, kao i vraćanje kretanja pacijentima s invaliditetom. Najpoznatiji izvještaj o božanskim podvizima Kuzme i Damjana je “čudo crne noge”. Doista, ova je priča stoljećima plijenila pozornost mnogih umjetnika i autora.

Dok su varijacije u nekim detaljima neizbježne, ključni elementi čuda su dosljedni jer su prikazani u umjetnosti i opisani u pisanom obliku. U nekim opisima, čudo je posmrtni događaj, koji se događa stotinama godina nakon mučeništva Kuzme i Damjana. Pobožni đakon Justinijan, koji je radio u bazilici svetaca u predgrađu Rima, teško se razbolio od gangrene ili raka noge i potražio je “inkubaciju” i olakšanje u crkvi. Tijekom sna na vrhuncu njegovog delirija pojavili su se Kuzma i Damjan i krenuli amputirati oboljeli ud i okončati njegove muke. U tom su trenutku liječnici odlučili nabaviti zamjensku nogu od Maura ili Etiopljanina koji je nedavno pokopan na obližnjem groblju i time svom kršćanskom pacijentu vratiti punu funkciju. Deacon se probudio i pronašao svoje tijelo netaknuto.

Često spominjana slika ovog čudesnog postupka pripisuje se nepoznatom umjetniku (oko 1500.). Kao i obično, prizor usmjerava našu pozornost na tamni ud pričvršćen za pacijenta. Tek kada se temeljito pregleda slika, bijeli ud se nalazi u prvom planu, ostavljajući dvosmisleno onima koji nisu upoznati s legendom je li crna noga bolesna i prije “liječenja”, ili možda još gore, neuspjeh u izradi! Pacijent mirno i udobno počiva, a osim potrebnog pristupa bolesnom udu, njegovu skromnost čuvaju dobro postavljene prekrižene ruke i posteljina. Ni kap krvi ne uznemiri niti odvrati gledatelja od dominantne pouke ove scene: čudesna intervencija nagrađuje pobožnog vjernika u potrebi. Možda je dvosmisleno veže li brat s lijeve podvezu ili otpušta, kao što gledatelja na prvi pogled ostavlja u nedoumici počinje li postupak ili završava. Nedvosmislena je svetost kirurga, prikazanih smirenih, vještih i s aureolom, ili anđeoskih pratilaca, od kojih jedna pažljivo raspoređuje i priprema zemaljske instrumente, a druga u namjeri za čudesnim zahvatom i sa strahopoštovanjem prema onima kojima služi. S lijeve strane gledatelja nalazi se treći anđeo, bilo promatrajući ili nadahnjujući svece. Unatoč perspektivi, jasno je da je ovaj anđeo veći od druga dva, što ukazuje na hijerarhijski “rang”. Nema greške u skromnom, iako dobro opremljenom okruženju kakvo bi se očekivalo u svetom svetištu.

Tehnička priroda ove slike u skladu je s percepcijom prirodnog svijeta iz 16. stoljeća, uključujući korištenje ambijentalnog svjetla za isticanje objekata, uspostavljanje dubokog svemira i simetriju prezentacije. Umjetnik je iskoristio shvaćanje perspektive. Prikazao je prostor korištenjem dijagonala u okviru kreveta, klupi, naborima posteljine, transplantiranom udu, okviru prozora i podnim pločicama — a sve to vodi naš pogled od prednje do stražnje strane slika. Čak je i polica iznad kreveta nagnuta kako bi izložila svoje predmete. Svjetlost koja izlazi kroz otvoreni prozor obasjava ove kanistere i zdjele i razbija tamno smeđe zidove. Brojne linije i nabori u bogato zasićenim bojama tkanine također doprinose osjećaju aktivnosti i kretanja.

Scena spasenja vješto je komponirana i uokvirena simetričnim rasporedom ljudi i predmeta. Uredne vaze i zdjele iznad župljana, anđeli i sveci s obje strane kreveta sa svojim aureolama koje uokviruju pacijenta, bolesni ud u donjem prvom planu, sve to pomaže usredotočiti našu pažnju i sprječava naše oči da odlutaju izvan ravnine slike.

Mnogi umjetnici kroz tisućljeća (uključujući mnoge nepoznate bizantske umjetnike, Fra Angelico [1395–1455], Fernando del Rincon [1544–1517] i Ambrosius Francken stariji [1544–1618] da spomenemo neke) prikazivali su ovaj isti događaj. Ono što je zajedničko svim ovim slikama jest vjerni prikaz najpoznatijeg podviga svetih Kuzme i Damjana, neodvojive uloge vjere i liječenja te nagrada pobožnog života.

Međutim, sveci zaštitnici medicine bili su nemilosrdno kažnjeni zbog svoje odanosti, kako liječenju, tako i osobito vjerskim obvezama. Po Dioklecijanovom nalogu, Kuzma i Damjan su uhićeni jer su se odbili odreći svoje vjere, a potom ih je Lizije mučio. Preživjeli su razapinjani, kamenovani i probodeni strijelama, te bačeni vezani u ocean, samo da bi ih spasili anđeli. Kuzma i Damjan, zajedno sa svoja tri brata, tada su pogubljeni odrubljivanjem glave.

Njihovo je mučeništvo nagrađeno svetošću i posvetom u njihova imena brojnih crkava i bazilika diljem Bliskog istoka, Europe i na kraju Sjeverne Amerike. Njihove su relikvije naširoko rasprostranjene i štovane, a u njihov spomen ustanovljen je spomendan koji danas 26. rujna slavimo.

Zaštitnici su liječnika, ljekarnika, kirurga, ljekarnika, ljekarnika, primalja, slijepih, brijača, frizera i bračne sloge.

Ostavite komentar

Pin It