GOSPA OD OTKUPLJENJA
Priča o Gospi od Otkupljenja počinje sa svetim Petrom Nolascom, rođenim u Languedocu oko 1189. U dobi od 25 godina položio je zavjet čistoće i predao svoja ogromna imanja Crkvi. Nakon što je hodočastio Gospi od Montserrata, otišao je u Barcelonu gdje je počeo prakticirati različita djela milosrđa.
Začeo je ideju o osnivanju Reda za otkup zarobljenika koje su Mauri zarobili na morima iu samoj Španjolskoj; bili su okrutno mučeni u svojim afričkim zatvorima kako bi ih se natjeralo da se odreknu svoje vjere.
O tome je govorio aragonskom kralju Jakovu I., koji ga je dobro poznavao i već ga je poštovao kao sveca; jer je kralj već tražio njegove molitve kada je poslao svoju vojsku u borbu protiv Maura, i pripisao je svoje pobjede tim molitvama.
Zapravo su se svi kršćani Europe, a prije svega Španjolske, intenzivno molili da od Boga dobiju lijek za veliko zlo koje ih je zadesilo. Božanska volja se ubrzo očitovala. Jedne noći – 1. kolovoza 1218. – Blažena se Djevica ukazala svetom Petru, njegovom ispovjedniku Raymundu od Penaforta i kralju, i preko ove trojice Božjih slugu uspostavila djelo najsavršenije ljubavi, otkupljenje zarobljenici.
Te noći, dok je Crkva slavila svetkovinu svetog Petra u okovima, Djevica Marija ukazala se prvo svetom Petru, rekavši da doista želi osnivanje redovničkog reda, kasnije poznatog kao mercedarijanci , koji je nosio ime njezino milosrđe. Njegovi članovi bi se obvezali izbaviti kršćanske zarobljenike i ponuditi sebe, ako je potrebno, kao otkupninu.
Red, tako svečano ustanovljen u Španjolskoj, odobrio je papa Grgur IX. pod imenom Gospe od Milosti. Božjom milošću i pod zaštitom Njegove Djevice Majke Red se brzo širio. Njegov se rast povećao kako se promatralo milosrđe i pobožnost njegovih članova; oni su vrlo često slijedili Gospinu zapovijed da se predaju dragovoljnom ropstvu kada je to potrebno, kako bi pomogli dobro djelo. U znak zahvalnosti Bogu i Presvetoj Djevici ustanovljen je i blagdan 24. rujna, najprije u Redu, zatim posvuda u Španjolskoj i Francuskoj. Naposljetku ga je na cijelu Crkvu proširio papa Inocent XII. Papa Lav (Leon) XIII. potaknuo je pobožnost tako što je ovaj blagdan dodijelio svim biskupijama u Engleskoj, s fokusom na to kako nas Gospa otkupljuje od ropstva naših grijeha i donosi nam milost obraćenja.
Izvadak pape Leona XIII., Enciklika Octobri Mense (22. rujna 1891.), 3, 5-6:
„Svijet ide svojim mukotrpnim putem, ponosan na svoje bogatstvo, na svoju moć, na svoje oružje, na svoj genij; Crkva ide dalje kroz vjekove ravnomjernim korakom, uzdajući se samo u Boga. Kome dan i dan noću, podiže svoje oči i svoje molbene ruke. Iako u svojoj razboritosti ne zanemaruje ljudsku pomoć koju joj pružaju Providnost i vrijeme, ne stavlja u njih svoje pouzdanje, koje počiva na molitvi, na prošnji, na zazivanju, od Boga.”
„Tako ona obnavlja svoj životni dah; marljivost njezine molitve učinila ju je da, u svojoj odvojenosti od svjetovnih stvari i u svom neprestanom jedinstvu s Božanskom voljom, živi spokojnim i mirnim životom samog Gospodina našega Isusa Krista; budući da je sama slika Krista, čiju sretnu i trajnu radost jedva je pokvario užas muka koje je podnio za nas.”
“U ovu važnu doktrinu kršćanske mudrosti uvijek su vjerovali i prakticirali je kršćani dostojni toga imena. Njihove se molitve revno i češće uzdižu Bogu kada lukavstvo i nasilje izopačenih pogađaju Crkvu i njezina vrhovnog pastira. Od toga vjernici Crkve na Istoku dao je primjer koji treba ponuditi nasljedovanju potomstva. Petar, namjesnik Isusa Krista i prvi Papa Crkve, bio je bačen u tamnicu, natovaren lancima od krivca Heroda i ostavljen za sigurnu smrt. Nitko mu nije mogao pomoći niti ga izvući iz opasnosti. Ali postojala je sigurna pomoć koju žarka molitva dobiva od Boga.”
“Crkva se, kako nam govori sveta priča, bez prestanka molila Bogu za njega; i što je veći bio strah od nesreće, to je veći bio žar svih koji su se Bogu molili. Nakon ispunjenja njihovih želja čudo stajao otkriven; a kršćani još uvijek slave s radosnom zahvalnošću čudo Petrova izbavljenja.”
“Krist nam je dao još nezaboravniji primjer, Božanski primjer, kako bi Crkva mogla biti oblikovana ne samo na njegovim zapovijedima, već i na njegovom primjeru. Tijekom cijelog svog života On se predao čestoj i gorljivoj molitvi, au vrhovnih sati u Getsemanskom vrtu, kada je Njegova duša bila ispunjena gorčinom i tugom do smrti, molio se svome Ocu i neprestano molio. Nije tako molio za sebe, jer se ničega nije bojao i ništa mu nije trebalo, budući da je bio Bog Molio je za nas, za svoju Crkvu, čije je molitve i buduće suze već tada s radošću prihvatio, da im uzvrati milosrđem.”
„Naum ovog predragog milosrđa, kojeg je Bog ostvario u Mariji i potvrdio Kristovom oporukom, shvatili su u početku i prihvatili s najvećom radošću sveti apostoli i prvi vjernici. Bio je to savjet i nauk sv. časni oci Crkve, svi narodi kršćanskoga doba jednodušno su ga primili, a i kad književnost i predaja šute, postoji glas koji se probija iz svake kršćanske grudi i govori sa svom rječitošću.”
“Nikakav drugi razlog nije potreban osim Božanske vjere koja nas snažnim i nadasve ugodnim poticajem nagovara prema Mariji. Ništa nije prirodnije, ništa poželjnije nego tražiti utočište u njezinoj zaštiti i odanosti prema Mariji. kome možemo priznati naše planove i naša djela, našu nevinost i naše pokajanje, naše muke i naše radosti, naše molitve i naše želje.Svi su ljudi, štoviše, ispunjeni nadom i povjerenjem da molbe koje bi mogle biti primljene s manje naklonosti od usne nedostojnih ljudi, Bog će prihvatiti kada ih preporuči Presveta Majka, i dat će sa svim blagodatima.”
„Ova oluja zala, usred koje se Crkva tako grčevito bori, otkriva svoj svojoj pobožnoj djeci svetu dužnost kojoj su dužni moliti se Bogu s instancijom i način na koji mogu svojim molitvama dati veću važnost. moć. Vjerni vjerskom primjeru naših otaca, utecimo se Mariji, našoj svetoj Vladarici. Zaklinjimo se, preklinimo, jednim srcem, Marijo, Majko Isusa Krista, naša Majka. ‘Pokaži se majka; učini da naše molitve budu prihvaćene od Onoga koji je, rođen za nas, pristao biti tvoj Sin.”
