Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje ulazimo u Veliki ili Sveti tjedan, kada nas Crkva poziva da razmatramo što više muku i smrt Isusovu i druge najveće i najsvetije tajne svete vjere.
Isus je dragovoljno prihvatio svoju pregorku muku i smrt, jer je sve nas Ijude neizmjerno ljubio. Kao veliki Svećenik pošao je na križ kao na oltar na kojem je prinio najuzvišeniju žrtvu svijeta – sama sebe za otkupljenje čitavoga čovječanstva.
Grijeh je tražio tu neizmjernu zadovoljštinu pravdi Božjoj. Dakle, to prokletstvo, koje je grijehom izazvano, Isus preuzima na sebe na križu. Tu groznu ostavljenost i usamljenost morao je Isus osjetiti na križu, da sve nas otkupi od prokletstva koje uzrokuje svaki grijeh od početka do svršetka svijeta.
Na Cvjetnicu slavimo mesijanski Isusov ulazak u glavni grad svoga naroda – Jeruzalem. I mi pozdravljamo Krista kao Kralja, znajući da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Neka se njegov svečani ulazak dogodi u nama. Neka Isus uđe u naš život, u naša srca i pameti i neka u njima trajno ostane kao Kralj, a mi budimo poput učenika Ivana i majke Marije – njegovi vjerni pratitelji na putu muke.
Potresno je slušati kako evanđelist opisuje Isusovu muku. Kako je uhićen, ponižavan, suđen i osuđen na smrt. Što je sve morao Isus za nas pretrpjeti? I zašto…? Oduvijek se u svijetu jadikuje zbog trpljenja i boli. Svi se pitamo što smo sve skrivili i tko je skrivio prvi da toliko trpimo? Znamo naši praroditelji, Eva i Adam. Oni se uzoholiše i otkazaše Bogu poslušnost. Otada dođoše na ovaj svijet boli, trpljenja i različite muke, pa i sama smrt…?
Kako na patnju gledati, Bog nam sam daje odgovor u svome sinu – Kristu raspetome.
Onaj, zapravo, koji trpi jest beskrajni Bog, Sin Božji u svojoj ljudskoj naravi. On je najsvetiji i najneviniji. Onaj koji je jedini mogao mirno kazati: “Tko će mi od vas dokazati kakav grijeh?” To je naš najveći dobročinitelj i prijatelj. Svako dobro imamo od njega. Sve što imamo i čime raspolažemo, i sam život ali i tolika druga dobra – sve je od Njega i po Njemu dano. Zašto smo tako malo zahvalni za njegovu dobrotu i ljubav?
Shvatimo koliko zlo je grijeh, kad je radi njega Isus toliko trpio! Potrebno je shvatiti i prihvatiti Isusovu ljubav prema nama, kad je i zadnju kap presvete krvi prolio za naše spasenje!
Isus je ušao u Jeruzalem kao kralj koji spašava narod tako što će za njega podnijeti muku, umrijeti na križu i uskrsnuti.
Pogledajmo tko su protagonisti Isusove muke?
Narod – tako prevrtljiv – najprije pozdravlja Isusa kličući mu u hvalospjevima, a malo iza toga traži njegovu smrt i odriče se Isusa i njegova spasenja.
Juda Iškariotski prodao je Učitelja za 30 srebrnjaka. Možda nije ni slutio da je time i sebe prodao. Svako izdajstvo, računica i dvolično ponašanje imaju svoje posljedice. Nemoguće ih je izbjeći, a svom oštricom one se okreću protiv počinitelja. Ne zaboravimo što je jednom zgodom rekao Benson: “Svatko od nas nosi na usnama Judin poljubac i postoji mogućnost da ga jednog dana Isusu daruje!” Budimo budni i oprezni!
Šimun Petar bio je bez dvojbe Isusov prijatelj. Isus mu je povjerio svoju Crkvu. Ali u trenucima muke ljudski su obziri bili jači – i on je zatajio Isusa pred sluškinjom. Biti prijatelj znači ostati vjeran prijatelju u dobru i u nevolji. Petar je bio slab, ali se pokajao za svoju slabost i Isus mu je oprostio.
Poncije Pilat je čovjek vlasti: pet puta izjavio da je Isus nevin i da na njemu ne nalazi nikakve krivnje, ali ga je na uporno traženje Židova ipak osudio na smrt na križu. On se boji mnoštva zbog toga što bi, ne udovolji li njegovu zahtjevu, izgubio položaj, a u savjesti zna da Isus nije kriv. On pere ruke tj. ne želi preuzeti krivnju na sebe. Odgovornost himbeno/prijetvorno ‘prepušta’ narodu i osuđuje Isusa na smrt.
I mi smo uključeni u Isusovu muku i smrt na križu. Radi nas i našega spasenja On je sišao s nebesa, radi našega opravdanja uzašao na drvo križa. On je uzeo na sebe sve naše grijehe. Umro je za nas. Njegova smrt je naše spasenje! Otkupljeni smo predragocjenom krvi Krista, nevinoga Jaganjca. Svi koji Isusa prihvate i pođu za Njim naći će spasenje.
Žalosno je promatrati Isusa u muci. Ostao je sam. Učenici? Jedni su ga izdali, drugi zatajili, a ostali se razbježali. Pod križem je ostao jedino Ivan sa ženama i Isusovom majkom Marijom. Ljubav ih je zadržala. Samo oni koji istinski vole ostaju vjerni do kraja.
Poznati vođa francuskih socijalista Jaures borio se svim silama u parlamentu za istrebljenje kršćanstva s lica zemlje. Najprije je počeo u vlastitom stanu. Odstranio je svaki vjerski znak ili knjigu, a od rođaka koji su vjerovali u Boga, nitko nije smio kročiti ni blizu njegova stana. Svojoj jedinoj kćeri Germini našao je učiteljicu, bezbožnu s nalogom da iz kćerkine duše istrijebi svaki trag vjere.
Kad se jednog dana vratio iz parlamenta, u kojem je opet održao sličan govor protiv kršćanstva, stupi pred njega njegova kći, koja je već imala dvadeset i jednu godinu, želeći gov¬oriti s njime.
On je mrmljao zašto si nije već potražila zaručnika, nego uvijek izbjegava društvo. Veoma se iznenadio kad je čuo da je ona izabrala. “A tko je taj izabranik?” – začuđeno zapita otac. “Oče, takav s kojim se smije samo klečeći govoriti. Ja se naime želim posvetiti Bogu u jednom samo¬stanu”.
A kako je kćerka toga bezbožnog oca došla na tu misao? Prije tri godine, u prigodi jedne šetnje, na osami u polju, padne joj pogled na Križ i na njemu na Raspetog Isusa. Taj joj pogled više nije dao mira, dok je nije doveo do spoznaje, da se samo preko Križa Isusovog dolazi do prave i trajne sreće, koju nam ne može nikada nitko oduzeti.
Zagledajmo se i mi ovih dana u Križ na kojem je visio Spasitelj svijeta i zahvalimo mu se na njegovoj neizmjernoj ljubavi. Darujmo jedan cjelov svoje ljubavi i vjernosti oštrim čavlima na Križ pribijenim presvetim nogama raspetoga Krista! Jedan cjelov Ljubavi svoje i vjernosti oštrim čavlima na Križ pribijenim presvetim rukama raspetoga Krista! Jedan cjelov ljubavi svoje i vjernosti svoje, izmučenoj, trnjem okrunjenoj, u Krvi ogrezloj – presvetoj Glavi raspetoga Krista. Jedan cjelov ljubavi svoje i vjernosti svoje, kopljem probodenom Presvetom Srcu raspetoga Krista!
Ne zaboravimo: “Isus je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.” Raspeti je imao dovoljno krvi da opere grijehe svega svijeta. Uskrsnuli ima dovoljno snage da vječni život uskrsnuća osigura svakome.
Umro je za sve, uskrsnuo je za sve, da živimo svi. Njegova smrt i uskrsnuće poziv je nama da primimo život kakav je: često pun boli, patnje; da prihvatimo i smrt kao pro¬laz u životu.
Isuse, neizmjerna Ti hvala, što si nam došao, trpio i umro za nas na križu, davši zadovoljštinu Bogu za sve grijehe, legao u grob i slavno nakon tri dana uskrsnuo! Ti i danas živiš i djeluješ među nama, uzimaš na sebe naše boli i patnje. Žarko Te molimo, prođi ovih dana našim gradovima i selima diljem domovine i donesi mir i ljubav svim srcima!
Obrati naš dragi narod, blagoslovi svaku obitelj i cijeli svijet!
Poznato nam je da Ti, Isuse, trpiš u nama i među nama: u svakom bolesniku, u svakom bijedniku i siromahu, u svakom čovjeku koji je žalostan ili razočaran, koji je potreban Tvoje ljubavi. Isuse, daruj nam milost iskrenoga predanja i sjedinjenja s Tobom u ljubavi i žrtvi svakodnevnoga života da bismo postali bolji, pravedniji i blaženiji. Amen.
Kako je dobar i milosrdan naš nebeski Otac
Isus oprašta raskajanom grješniku
U Španjolskoj se nalazi crkva u kojoj se na poseban način časti jedan veliki križ. Desna ruka Isusova na tom križu je otrgnuta od čavla i spuštena.
Zašto? Predaja kaže ovo: Ispod ovoga križa bila je jedna ispovjedaonica. U njoj su se ljudi ispovijedali i dobivali oproštenje svojih grijeha.
Jednoga dana u njoj se, ispod ovoga križa, ispovijedao jedan veliki grješnik i pokazivao znakove iskrenoga kajanja. Ipak je kod davanja odrješenja svećenik (ispovjednik) oklijevao… Bili su tako veliki, brojni grijesi.
Grješnik je vapio za oproštenjem.
” Odrješujem te, rekao je svećenik, ali se nemoj više vratiti na grijeh!”
Pokornik obeća da će se popraviti. Ali, jer je bio slab, ponovno je pao. Kajanje ga je dovelo pred ispovjednika, u ovu ispovjedaonicu, ispod velikoga križa.
“Ovaj put nema oproštenja” – reče srdito ispovjednik.
“Bio sam iskren, kajao sam se, odlučivao sam” – priznaje pokornik – “ali sam slab… Oprostite, oprostite mi i odriješite me, molim vas, odriješite me od mojih grijeha!”
Ispovjednik oprosti i nadoda: “Ovo je posljednji put!”
Prošlo je više vremena. Ali s jedne strane navika, a s druge strane slabost učinile su da je ovaj čovjek opet pao u grijeh. I eto ga opet na ispovijed. Kod istoga svećenika. U istu ispovjedao¬nicu, ispod istoga križa.
“Ovaj put je svršeno. Uvijek padaš. Kajanje ti nije iskreno!” – govorio je svećenik grješniku.
“Istina je, oče, padam jer sam slab. Ali ja se kajem… ja sam iskren…, ja sam bolesnik… Molim, dajte mi odrješenje…”
“Ne, za tebe nema odrješenja, nema oproštenja…” – zaključi svećenik.
U tom trenutku s velikoga križa začuje se jecaj. Tužni i bolni jecaj. Bio je to jecaj raspetoga Spasitelja koji je istrgnuo desnu ruku od čavla, podigao je nad glavom grješnikovom, njome učinio znak odrješenja, a svećeniku upravio prijekor: “Ti nisi za nj prolio svoju krv…!”
Bog te voli neizmjerno!
On sa svakim od nas ima
svoj veliki plan!
Ti si izabran i Bog računa
ozbiljno s tobom!
Samo u molitvi možemo ovo izabranje otkriti
i svaki plan ispuniti koji Bog ima s nama!