SVETAC DANA – SV. PERPETUA I FELICITA
Svete Perpetua i Felicita, kršćanske mučenice iz III. stoljeća, mučeništvo za Krista podnijele su u velikom amfiteatru u Kartagi (današnji Tunis), zajedno s još trojicom katekumena i vjeroučiteljem Saturusom.
Kartaška plemkinja Perpetua i njezina vjerna ropkinja Felicita, živjele su u III. stoljeću – vremenu kad su kršćani svakodnevno bili izvrgnuti opasnostima. Nerijetko su završavali u tamnicama, bili su hrana zvijerima. O životu ove dvije svetice se najviše doznaje iz izvještaja – knjige Acta martyrum koju je po svoj prilici napisao poznati kršćanski pisac prvih vremena Tertulijan.
Dakle, u vrijeme kad su Perpetua i Felicita živjele, vladao je rimski car Septimije koji je vodio jedan od najžešćih progona kršćana.
Jednog dana su i one, zajedno s još trojicom kartaških kršćana: Saturninom, Revokatom i Sekundinom, postale žrtve. Tih pet katekumena bilo je stavljeno u istu tamnicu s njihovim vjeroučiteljem Satir. Tako je on imao priliku dovršiti obrede njihove kršćanske inicijacije te ih je krstio i tako im pružio najsigurniju i najbolju popudbinu za sučeljavanje sa strašnim kušnjama koje su ih čekale.
U dugim je satima zatočeništva, Perpetua – koja je bila učena – zapisivala svoja sjećanja, strahove. Pisala je o razmišljanjima o tome hoće li biti kadra izdržati trpljenja, te radosti što može žrtvovati samu sebe za Krista. “Bačeni smo u tamnicu. Bila sam zaprepaštena jer se još nikada nisam našla u tako gustome mraku. Imali smo osjećaj kako ćemo se ugušiti od vrućine, onako natrpani, jer vojnici nisu imali prema nama nikakva obzira. Kako bih spoznala što će biti s nama, još sam se iste večeri udubila u duboku molitvu, te ugledah viđenje. Vidjela sam zlatne stube koje su se penjale od zemlje prema nebu, tako uske, te se njima mogla uspinjati samo jedna po jedna osoba. U podnožju stuba nalazila se golema zmija. Na vrhu stuba ugledala sam Satira kako me poziva uspeti se: ‘Dođi, no, pazi da te zmija ne ujede’. ‘Neće me ujesti jer je u meni Isus Krist’, odgovorila sam. Na to je ime zmija zapriječila prilaz stubama, ali sam joj ja stala na leđa i bez problema se uspela”, napisala je svetica.
Felicita, koja je bila trudna te već gotovo pred porodom, imala je priliku izbjeći mučeništvo, ali se molila za to da rodi na vrijeme kako bi se na dan mučeništva pridružila svojim prijateljima. Sina je rodila točno dva dana prije utvrđenog datuma smaknuća. Kada su je zatekli u porođajnim bolima, vojnici su je izazivali: “Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona im je na to odgovorila kako sada trpi sama, dok će u mučeništvu trpjeti Krist u njoj.
Felicita se na posljednjem suđenju pojavila s djetetom u naručju. Suprug, koji je bio poganin, u više ju je navrata preklinjao da se, iz ljubavi prema djetetu, žrtvuje bogovima, ali je ona na to odgovorila kako ne može iznevjeriti Krista. Tragedija se završila na pijesku arene preplavljene krvlju, uz rikanje divljih zvijeri, povike razjarena mnoštva i tihe molitve umirućih.
Imena dviju svetih mučenica ušla su i u rimski kanon, tzv. prvu euharistijsku molitvu, i spominjala se stoljećima kod najsvetijeg kršćanskog bogoslužnog čina da primjer njihove hrabrosti i vjernosti bude poticaj za mnoge.
Imena su im latinskog porijekla. Perpetua upućuje na vječnu vjeru u Krista, dok Felicita znači radosna. Felicita je zaštitnica rodilja.
Preuzeto s nedjelja.ba
