Papa Franjo: “U korizmi napuštamo pozornicu privida i vraćamo se u srce”
Na misi koju je predvodio na Pepelnicu u bazilici svete Sabine, papa Franjo u homiliji je pozvao da se odbace maske i pretvaranja, da se uspori nalet ljutnje, da se prigrli istina o sebi i da se otkrije Božja prisutnost u vlastitoj nutrini, izvještava “Vatican News”.
“Povratak srcu”, “bitnom”, “ulazak u tajnu”, skidanje “svjetovnog pokrivača”: to je put na koji nas papa Franjo poziva u korizmenom vremenu, “put iz vana prema nutrini, jer sve što doživljavamo, pa i naš odnos s Bogom, ne smije se svesti na vanjštinu”, nego mora odgovarati “našim osjećajima”. Ukratko, pozvani smo nasljedovati primjer Asiškog siromaha “koji je, nakon što se svukao, cijelim svojim bićem zagrlio Oca koji je na nebesima”. Papine su to riječi koje je izrekao u rimskoj bazilici svete Sabine tijekom mise s obredom pepeljenja koji je povjeren kardinalu Mauru Piacenzi, velikom pokorničaru. Prije mise, održala se i tradicionalna pokornička procesija s molitvom litanija Svih svetih od crkve svetoga Anzelma prema bazilici svete Sabine.
Polazeći od riječi svetoga Anzelma koji je poticao na meditaciju, na odmak od svojih zanimanja i briga kako bi se tražilo Boga i kako bi se moglo slušati njegov glas, Papa je također pozvao da uđemo u svoju nutrinu, “tamo gdje je toliko strahova, osjećaja krivnje i grijeha”, no mjesto je to “gdje nas Bog može iscijeliti i očistiti”.
“Nesvjesni toga, spoznajemo da više nemamo tajno mjesto u kojem bismo se zaustavili i gdje bismo čuvali sami sebe. Uronjeni smo u svijet u kojem sve, čak i najintimnije emocije i osjećaji, moraju postati društveni – ali kako nešto može biti društveno ne teče li to iz srca? – Čak i najtragičnija i najbolnija iskustva riskiraju da nemaju tajno mjesto za čuvanje: sve mora biti izloženo, neposloženo, prepušteno brbljanju… I ovdje nam Gospodin govori: uđi u tajnu, vrati se u središte sebe”, pozvao je Papa.
U nastavku homilije papa Franjo objasnio je kako korizma mora biti “kupelj pročišćenja i opustošenja” te je potaknuo da se ukloni “svaka šminka, sve što stavljamo na sebe da bismo izgledali zgodnije, bolji nego što jesmo”. Stoga, “povratak srcu znači vratiti se istinskome sebi i prikazati se onakvima kakvi smo uistinu, goli i razotkriveni, pred Bogom. To znači pogledati u sebe i osvijestiti tko smo zapravo, skinuti maske koje često nosimo, usporiti nalet naše ljutnje, prihvatiti život i istinu o sebi. Život nije predstava, a korizma nas poziva da siđemo s pozornice privida, da se vratimo srcu, istini o tome tko smo. Povratak srcu, povratak istini”.
Pepeo kojim se vjernici pepele, naglašava Papa, vraća nas “u bitnu stvarnost nas samih”, podsjetnik je to da napustimo “oklop koji prekriva srce” i “masku privida” s kojima čovjek ostaje prazan i suh. “Mi smo prah, naš život je kao dah, ali Gospodin – on i samo on, i ništa drugo – ne dopušta da nestane; on skuplja i oblikuje taj prah, nas same, da ga ne rasprše siloviti vjetrovi života i da se ne raspline u ponoru smrti”.
Skidanje svega što prekriva nutrinu i gledanje unutra omogućuje „otkriti prisutnost Boga koji nas oduvijek ljubi”, dodaje papa Franjo, “da se osjećamo ljubljenima vječnom ljubavlju, sa sviješću da smo prah oblikovan od Svemogućeg“, prah “iz kojega ćemo ponovno ustati u beskrajni život koji je oduvijek za nas pripravljen”. “A ako u pepelu, koji smo mi sami, gori oganj Božje ljubavi, tada otkrivamo da smo od te ljubavi sazdani i da smo pozvani ljubiti: ljubiti braću oko sebe, iskazati pažnju prema drugima, biti suosjećajan, iskazivati milosrđe, dijeliti ono što jesmo i što imamo s potrebitima”.
Shvaćanje da smo plod Božje ljubavi i da ju uvijek izazova osjećamo, omogućuje nam da milostinju, molitvu i post ne svedemo “na izvanjske prakse”, već na “putove koji nas vode natrag u srce, na bit kršćanskog života”, ali isto tako to nam i pruža mogućnost da “tu istu ljubav širimo na pepeo tolikih svakodnevnih situacija”, kako bi se ponovno rodili “nada, povjerenje i radost”, rekao je Papa u homiliji koju je zaključio riječima da zato u ovim korizmenim tjednima moramo dati “prostora molitvi tihog klanjanja” i da ostanemo u klanjanju “osluškujući Gospodinovu prisutnost. “Bog milosrđa i suosjećanja, Bog oprosta i ljubavi, Bog nježnosti i brige”, kako ga naziva Henri Nouwen, dopušta da njegova ljubav “dotakne najdublje i najskrivenije dubine srca”.
