SVETAC DANA – SV. MARCEL, PAPA I MUČENIK
Tijekom trećeg stoljeća poganstvo i kršćanstvo borili su se za prevlast u Rimskom Carstvu. U nadi da će Crkvu potpuno ugušiti, car Dioklecijan je 303. godine započeo posljednji i najžešći progon. S vremenom je kršćansko milosrđe pobijedilo pogansku brutalnost, a kako je Crkva privlačila sve više i više članova, rimska će vlada biti prisiljena priznati njezino postojanje, ali tek nakon gotovo tri stotine godina, tijekom kojih su progoni prisilili kršćansko bogoslužje u tajnost, Crkva će konačno izaći na vidjelo nakon Nanteskog edikta 313. Još uvijek je bila mlada i neorganizirana, ranjiva na krivovjerje i otpadništvo, i trebao joj je snažan vođa da riješi pitanja doktrine i discipline.
Takav vođa došao je na Petrovu stolicu 304. godine, kada je sveti Marcel izabran za papu. Sveti Marcelin, njegov prethodnik, dok je bio odveden na mučenje, poticao ga je da ne popusti Dioklecijanovim dekretima, i postalo je očito da Marcel ne namjerava odugovlačiti. Uspostavio je nove katakombe i pobrinuo se da se tamo neprestano slave božanska otajstva. Zatim je crkva dobila tri godine relativnog mira kada je Maksencije postao car 307. godine, jer je bio previše zaokupljen drugim poteškoćama da bi progonio kršćane.
Nakon što je procijenio probleme s kojima se Crkva suočava, sveti Marcel je planirao snažan program reorganizacije. Rim je tada, kao i danas, bio sjedište katolicizma, i njegov je program tamo pokrenut. Podijelio je teritorijalnu upravu Crkve na dvadeset i pet okruga ili župa, postavljajući svećenika nad svaki, čime je obnovio raniju podjelu koju su poremetili nemiri progona. Ovakav je raspored omogućio učinkovitiju brigu u poučavanju vjernika, u pripremi kandidata za krštenje i pokornika za pomirenje. Tim je mjerama na snazi crkvena vlast dobila određeni oblik.
Marcelov najveći problem bilo je suočavanje s kršćanima koji su odstupili od vjere tijekom progona. Mnogi od njih bili su odlučni pomiriti se s Crkvom bez vršenja potrebne pokore. Kršćani koji su ostali vjerni zahtijevali su da se održava i provodi uobičajena pokornička stega. Marcel je pristupio ovom problemu s beskompromisnom pravednošću; otpadnici su bili u krivu, i bez obzira na posljedice, bili su dužni činiti pokoru. Nije prošlo dugo prije nego što je nesloga između vjernika i otpadnika dovela do nasilja na samim ulicama Rima.
Izvještaj o Marcelovoj smrti, koji datira iz petog stoljeća, govori da ga je Maksencije, osuđujući papu odgovornim za nevolje između kršćanskih frakcija, osudio da radi kao rob na javnoj cesti. Nakon devet mjeseci ovog teškog rada, spasio ga je kler i odveo u dom udovice po imenu Lucina; ova žena ga je dočekala sa svakim znakom poštovanja i ponudila mu svoj dom za crkvu. Kada je car saznao da se u njoj održavaju kršćanski obredi, oskrnavio je crkvu pretvorivši je u štalu i prisilio Svetog Oca da se brine za životinje koje su tamo bile smještene. U tom tužnom okruženju Marcel je umro 16. siječnja 310. godine. Pokopan je u Priscilinim katakombama, ali su kasnije njegovi posmrtni ostaci položeni ispod oltara crkve u Rimu koja i danas nosi njegovo ime.
