SVETAC DANA – SV. PAVAO OD KRIŽA
Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje.
Sv. Pavao od Križa je rođen 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove kao sin vrlo pobožnih roditelja. Njegovo je djetinjstvo obilježio događaj kada je njegov brat, Ivan Krstitelj, pao u rijeku. Spasila ga je prekrasna žena za koju oni vjeruju da je bila sama Blažena Djevica. Pobožan od ranog djetinjstva, u dobi od 15 godina odlučio je posvetiti život molitvi i pokori.
U dobi od 20 godina osjećao je dužnost da se pridruži vojsci protiv Turaka da brani kršćanstvo. No, to je iskustvo samo ukazalo na to da je njegov poziv zapravo negdje drugdje. Nakon otpusta, vratio se životu molitve.
Nakon niza vizija u kojima je bio nadahnut da osnuje kongregaciju koja bi posebno štovala Svetu Muku Krista, Pavao i njegov brat, Ivan Krstitelj, osnovali su red redovnika Pasionista. Smješten na Monte Argentariu, samostan je uskoro počeo primati prve novake. Strog život zajednice samostana uključivao je i propovijedanje po selima i ovaj je posao zaokupirao veći dio svečeva života.
Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujući dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, moć nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek su ga dočekivale gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadić njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje. Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca čineći nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio reći: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“
Svetac je također posjedovao izvanrednu moć nad Đavlom. Jednom tijekom misije u Orbetellu, bilo je veliko komešanje u barakama vojnika. Jednog od vojnika, koji je vrištao od užasa, vukla je i gurala nevidljiva sila. Sv. Pavao je došao i držeći u ruci raspelo zapovjedio duhu da odstupi. Kako se Đavao opirao, naredio je vojniku da učini čin pokajanja. Tada je naredio odstupanje Đavla. U nemogućnosti daljnjeg opiranja, zli je duh napustio dušu vojnika. Vojnik se ispovjedio te od tada uživao mir duše.
Svečeva moć nad prirodom mogla se vidjeti mnogo puta, posebno u Santaflori gdje je običavao propovijedati. Crkva je često bila puna ljudi, a još se veće mnoštvo ljudi guralo na trgu pred crkvom. Kako bi ga i oni unutra i oni vani mogli čuti, svetac je stao na prag crkve i počeo govor. Dan je bio sunčan, ali najedanput se spustio strašan pljusak da su se bujice vode počele stvarati pod nogama ljudi. Ljudi su počeli trčati na sve strane tražeći zaklon. Vidjevši u ovim smetnjama đavolje djelo, svetac je držeći svoje raspelo u rukama blagoslovio zrak. Odmah se nebo razvedrilo i kiša prestala te su ljudi mogli nastaviti slušati propovijed. Na čudo svih prisutnih, svi koji su se tada ondje zatekli, bili su potpuno suhi, bez obzira na to što su minutu prije trčali po trgu po najvećem pljusku.
Drugom prilikom, nebo je strašno pocrnilo prijeteći strašnom olujom. Kako je uvjerio ljude da je to djelo Đavla koji silom želi spriječiti dobro koje se ima dogoditi, ljudi su ostali na svojim mjestima vjerujući svecu. On je opet, držeći raspelo, blagoslovio crne oblake. I kiša se spustila, olujno nevrijeme je bjesnilo, ali – svuda oko ljudi, a na mnoštvo koje je slušalo propovijed nije pala niti jedna jedina kap kiše!
Svećenik Pius u biografiji sveca opisuje događaj koji se zbio kada je svetac trebao poći na otok Elbu, ali nije bilo broda kojim bi otišao tamo. Svetac je prišao kapetanu koji mu je objasnio da je brod ozbiljno oštećen tijekom oluje i da su ga jedva izvukli na obalu. Svetac je rekao kapetanu neka se ne brine, da će s Božjom pomoći sigurno doploviti na odredište. Svetac je jednom rukom držao raspelo oko vrata, a drugom vukao brod s ostalim mornarima. Dovukli su brod do vode. Sigurno su stigli na otok, a čim su se svi iskrcali, brod je pukao po pola i potonuo.
Prekrasno čudo se dogodilo jednog dana dok je sveti Pavao hodao pokraj jednog seljaka koji je vodio dva mlada vola. Kako su volovi bili nervozni, seljaku su zadavali mnogo poteškoća dok ih je pokušavao voditi. Počeo je strašno psovati i bogohuliti. Svetac ga je opomenuo, ali uzrujani je seljak na kraju uperio pušku u njega. Svetac se ni malo nije bojao za svoj život, već je bio užasnut takvim psovkama i pogrdama, te je podigao svoje raspelo te rekao: „Kad već ti nećeš poštovati raspelo, volovi hoće!“ Kao da su razumjeli što je sv. Pavao rekao, volovi su odmah kleknuli pred raspelom spuštene glave. Vidjevši ovo čudo, seljak je maknuo pušku, molio za oprost, a uskoro došao i na svetu ispovijed i obratio se Bogu.
Jedno od najljepših čuda u životu ovoga sveca dogodilo se u Piagaru dok je propovijedao, 1738. Na kraju govora rekao je: „Mnogo je onih kojima se čini kao tisuću godina dok moje poslanje ovdje završi, ali ostavit ću nešto drugo ovdje, što će nastaviti poslanje bolje nego ja.“ Kada je svetac napustio crkvu, neki su ga ljudi slijedili, a neki su ostali u crkvi da se mole. Otac Pius kaže da su ljudi primijetili da je odjednom s raspela u crkvi počeo teći plavkasti znoj. Svećenici su uzeli platna te brisali znoj kako bi sačuvali dragocjenu tekućinu. Neki su brzo otrčali svecu kako bi mu ispričali događaj, a on je rekao: „Ja sam to znao.“ Pitao je koje je boje znoj, a kada su rekli da je plav, on je odgovorio: „To je dobar znak“ – te nastavio sa svojim putovanjem. Oni koji nisu bili dirnuti njegovim riječima, pokajali su se vidjevši čudo u crkvi na raspelu. Za trajno sjećanje na ovaj događaj, nova je kapela izgrađena u koju je smješteno čudesno raspelo, s natpisom o čudu, i može se vidjeti i dan-danas.
Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim 28. lipnja 1867. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina našega Isusa Krista. Postoji i ženska grana te Družbe. Obično ih nazivaju pasionistima. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usađenim križem, te natpisom Muke Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te 20-ak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure, te pet instituta aktivnog života, koji su osnovani u Italiji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.
Grob ovog sveca nalazi se u rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio.
Izvor: Bitno.net
