SVETAC DANA – SV. PADRE PIO IZ PIETRELCINE
Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: „Želim postati redovnik!” Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.
Padre Pio (Francesco Forgione) rođen je u obitelji Giuseppe i Grazia Forgionea u malom seoskom gradiću Pietrelcina u Italiji 25. svibnja 1887. Iako su Forgionesi bili siromašni materijalnim dobrima, svakako su bili bogati u svom vjerničkom životu i ljubavi od Boga.
Još kao dječak, Francesco je već pokazivao znakove izvanrednih darova milosti. U dobi od pet godina posvetio je svoj život Bogu. Od ranog djetinjstva pokazivao je izvanrednu sabranost duha i ljubav prema redovničkom životu. Majka ga je opisala kao mirno dijete koje je od najranijih godina voljelo ići u Crkvu i moliti se. Kao dječak, mogao je vidjeti i komunicirati sa svojim anđelom čuvarom. U dvojoj jednostavnosti, Francesco je pretpostavio da svi imaju ista iskustva. Jednim ga je žena koja je primijetila njegovu pobožnost upitala: “Kada si posvetio svoj život Bogu? Je li to bilo na vašoj prvoj svetoj Pričesti?”, a on je odgovorio: “Uvijek, kćeri, uvijek.”
Kada je Francescu bilo petnaest godina, primljen je u novicijat Kapucinskog reda Manje braće u Marconeu u Italiji. Divili su se njegovi kolege studenti kao i njegovi nadređeni zbog njegova uzornog ponašanja i duboke duhovnosti. Jedan je od novaka izjavio: “Postojalo je nešto što ga je razlikovalo od ostalih učenika. Kad god sam ga vidio, uvijek je bio skroman, pribran i šutljiv. Ono što me se najviše dojmilo kod brata Pija bila je njegova ljubav prema molitvi.”
Dana 10. kolovoza 1920., u dobi od dvadeset i tri godine, Padre Pio je zaređen za svećenika. Sveta misa bila je za Padre Pija središte njegove duhovnosti. Zbog dugih stanki kontemplativne šutnje u koje je ulazio u raznim dijelovima svete žrtve, njegova je Misa ponekad znala trajati i nekoliko sati. Sve na njemu je govorilo koliko je intenzivno proživljavao Kristovu muku. Župnik u Pietrelcini nazvao je misu Padre Pija “nedokučivom tajnom”. Kad su ga zamolili da skrati svoju Misu, Padre Pio je odgovorio: “Bog zna da želim služiti misu kao i svaki drugi svećenik, ali ne mogu to učiniti.”
Njegovi župljani bili su duboko impresionirani njegovom pobožnošću i jedan po jedan počeli su dolaziti k njemu, tražeći njegov savjet. Mnogima se čak nekoliko trenutaka u njegovoj prisutnosti pokazalo kao iskustvo koje im je promijenilo život. Kako su godine prolazile, počele su mu dolaziti tisuće hodočasnika iz svih krajeva svijeta , privučeni duhovnim bogatstvom koje je tako slobodno proizlazilo iz njegove izvanredne službe. Svojoj duhovnoj djeci rekao bi: “Čini mi se da Isus nema druge brige osim posvećenja vaše duše.”
Padre Pio se prije svega shvaća kao čovjek molitve. Prije nego što je napunio trideset godina već je dosegnuo vrhunac duhovnog života kao “unitivni put” preobrazbe jedinstva s Bogom. Molio se gotovo neprekidno. Njegove su molitve obično bile vrlo jednostavne. Volio je moliti krunicu i preporučivao ju drugima. Nekome tko ga je pitao kakvu baštinu želi ostaviti svojoj duhovnoj djecu, kratko je odgovorio: “Dijete moje, krunicu.” Imao je posebno poslanje za duše u Čistilištu i poticao je sve da mole za njih. Govorio je: “Moram isprazniti čistilište svojim molitvama.” Otac Agostino Daniele, njegov ispovjednik, ravnatelj i voljeni prijatelj rekao je: “Čovjek se divi Padre Piju, njegovom uobičajenom jedinstvu s Bogom. Kada on govori ili mu se obraćaju.”
Padre Pio je cijelog života patio od lošeg zdravlja, jednom je rekao da mu je zdravlje opadalo od njegove devete godine. Nakon svećeničkog ređenja ostao je u svom rodnom gradu Pietrelcini i zbog lošeg zdravlja bio je više od pet godina odvojen od svoje redovničke zajednice. Iako je uzrok njegovih dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti ostao tajna njegovim liječnicima, Padre Pio se nije obeshrabrio. Sve svoje tjelesne patnje prinio je Bogu kao žrtvu, za obraćenje duša. Proživio je i mnoge duhovne patnje: “Potpuno sam uvjeren da moja bolest posljedica Božjeg dopuštenja”, rekao je.
Nedugo nakon ređenje napisao pismo svom duhovnom upravitelju, ocu Benedettu Nardelli, u kojem je tražio dopuštenje da žrtvuje svoj život za grešnike. Napisao je: “Već dugo osjećam u sebi potrebu da se ponudim Gospodinu kao žrtva za jadne grešnike i za duše u Čistilištu. Ta je želja neprestano rasla u mom srcu tako da je sada postala ono što bih nazvao snažnom strašću… Čini mi se da Isusu to želi.” Oznake stigmi, Kristove rane, pojavile su se na tijelu Padre Pija u petak, 20. rujna 1918., dok je molio pred raspelom i zahvaljivao nakon mise. Imao je trideset i jednu godinu i postao prvi stigmatizirani svećenik u povijesti Crkve. S rezignacijom i spokojstvom nosio je bolne rane na rukama i nogama.
Osim toga, Bog je obdario Padre Pija mnogim izvanrednim duhovnim darovima i karizmama uključujući dar iscjeljivanja, bilokacije, proroštva čuda, razlikovanja duhova, sposobnost čitanja srca, dar jezika (sposobnost govora i razumijevanja jezika koje on nikada nije proučavao), dar obraćenja, milost da se vide anđeoska bića u obliku i miris koji je izlazio iz njegovih rana i koji je često najavljivao njegovu nevidljivu prisutnost. Kad ga je prijatelj jednom ispitivao o tim karizmama, Padre Pio je rekao: “Znaš, one su meni zagonetka.” Iako je primio više od svog udjela duhovnih darova, nikada ih nije tražio, nikada ih se nije osjećao vrijednim. Nikada nije stavljao darove ispred Darovatelja. Uvijek je ostao skroman, stalno na raspolaganju Svemogućem Bogu.
Dan mu je počinjao u 2:30 ujutro kada bi ustao da započne svoje molitve i da se pripremi za Misu. Mogao je nastaviti užurban apostolat sa samo nekoliko sati sna svake noći i količinom hrane koja je bila toliko mala (300 – 400 kalorija dnevno) da su njegovi kolege svećenici izjavili da to nije dovoljno hrane ni za održavanje malog djeteta na životu. Između Mise i ispovjedi njegov radni dan je trajao 19 sati. Vrlo rijetko je napuštao samostan i nije uzeo niti jedan dan odmora iz svog napornog rasporeda u 51 godinu. Nikada nije čitao novine niti slušao radio. Upozoravao je svoju duhovnu djecu da ne gledaju televiziju.
U svom samostanu u San Giovanni Rotondo živio je franjevački duh siromaštva s odvojenošću od sebe, od imovine i udobnosti. Uvijek je jako volio krepost čistoće, a ponašanje mu je bilo skromno u svim situacijama i sa svim ljudima. Tijekom svog života, Padre Pio je pomirio tisuće muškaraca i žena natrag u njihovu vjeru.
Molitvene skupine koje je osnovao Padre Pio sada su se proširile po cijelom svijetu. Dao je novi duh bolnicama osnivanjem jedne koju je nazvao “Dom za ublažavanje patnje“. U siromasima, patnicima i bolesnima gledao je Kristov lik i davao se posebno njima. Jednom je rekao: “Donesi Boga svima onima koji su bolesni. Ovo će im pomoći više nego bilo koji drugi lijek.”
Spokojan i dobro pripremljen, preminuo je 23. rujna 1968. godine u osamdeset prvoj godini života. Umro je kao što je i živio, s krunicom u rukama. Njegove posljednje riječi bile su Gesu, Marija – Isus, Marija – koje je ponavljao iznova i iznova dok nije izdahnuo. Često je izjavljivao: “Nakon moje smrti učinit ću više. Moja prava misija započet će nakon moje smrti.”
Godine 1971. papa Ivan Pavao II., obraćajući se poglavarima kapucinskog reda, rekao je o Padre Piju: “Kakvu je slavu imao. Koliko pratitelja iz cijeloga svijeta. Zašto? Je li to zato što je bio filozof, učenjak ili zato što je imao sredstva na raspolaganju? Ne, jer je ponizno služio Misu, ispovijedao od jutra do mraka i bio izraziti predstavnik stigmi našeg Gospodina. On je uistinu bio čovjek molitve i patnje.”
U jednoj od najvećih liturgija u povijesti Vatikana, papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim Padre Pija 16. lipnja 2022. Tijekom svoje propovijedi, papa Ivan Pavao II, podsjetio je kako je 1947. godine kao mladi svećenik otputovao iz Poljske kako bi obavio svoju ispovijed u Padre Pija. “Molitva i milosrđe – to je najkonkretnija sinteza učenja Padre Pija”, rekao je papa.
Privlačeći otprilike osam milijuna hodočasnika svake godine, San Giovanni Rotondo, gdje je sv. Pio živio i sada je pokopan, nalazi se na drugom mjestu po broju godišnjih posjeta, iza svetišta Naše Gospe od Guadalupe u Meksiku.
***
“Radujem se sada dok u patnjama za vas dopunjujem u svojem tijelu ono što nedostaje od muka Kristovih za Tijelo njegovo – koje je Crkva.”(Kol 1, 24)
