Misli sv. Ivana Marie Vianneya, župnika Arškog
I ako bi netko bio svet i mogao učiniti čuda, ali mu nedostajala ljubav, on neće doći u nebo.
Nema ništa smješnijeg i glupljeg, nego uvijek samo pričati o tome što čovjek ima i što sve može.
Svi sveci nisu dobro započeli, ali su svi dobro završili.
Ništa ne vrijeđa Boga tako puno, nego kada čovjek sumnja u Njegovo milosrđe.
Bog nije onaj koji nas osuđuje, nego se mi sami osuđujemo svojim grijesima. Prokleti se ne tuže na Boga, oni se tuže sami na sebe.
Nakon što nam je Isus Krist sve ostalo darovao, što nam je mogao dati, želio nas je učiniti nasljednicima dragocjenosti, što postoji, i to je njegova sveta Majka.
Vidite, djeco moja, mi moramo zapamtiti da imamo dušu koju moramo spasiti i vječnost koja nas čeka. Svijet, njezini bogataši, udobnosti i časti će proći; nebo i pakao nikad neće proći. Zato budite budni!
Sva dobra djela zajedno ne ostvaruju vrijednost jedne jedine misne žrtve, jer djela su od čovjeka; misa je pak Božje djelo.
Naše pogreške su kao zrno pijeska kraj planine Božjega milosrđa.
Zapovijedi su uputstva koja nam Bog daje, kako se ne bi izgubili na putu prema nebu. One su kao putokazi na raskrižjima.
Zapamtite, djeco moja, blago jednog kršćanina ne leži na zemlji, ono je u nebu. Prema tame moramo svi upraviti svoje misli tamo gdje je pravo naše blago.
Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime!
No vi ćete mi reći: “Ako smo siromašni i ništa nemamo, to nam i kod sv. Mise nitko ništa ne da.” – Ludi govor! Ta što hoćete da vam Bog dade, ako vi računate samo sa svojim radom, a nikako na s Njim? Ako nemate vremena, ni da svoju jutarnju i večernju molitvu obavite, a kamoli da sv. Misu slušate? O vi bijedni slijepci, vi ne poznate sredstava božanske Providnosti koja onima na raspolaganju stoji koji se u Boga uzdaju. Hoćete li jedan primjer za to, koji udara u oči? Stoji evo pred vama. To je vaš duhovni pastir i sve ono što je on u Arsu već stvorio.
Kako slijep je čovjek koji se toliko kinji da bude vječno osuđen i vrlo nesretan, već i na ovom svijetu! Kad biste imali milost i ozbiljno mislili na svoj spas, prisustvovali biste sv. Misi kad god možete. Tad bi vam bilo jasno sve ovo što vam kažem.
O, kad bi nam dragi Bog ipak jedanput dao milost da pravo razumijemo što je sv. Misa; kolika li dobra na kojima sada oskudijevamo, imamo na raspolaganju! Od kolikih bi opasnosti bili očuvani! Mnoge je često i pobožno slušanje sv. Mise sačuvalo od svakovrsnih nesretnih slučajeva, teških udaraca sudbine i smrti!
Kad bismo znali što je sveta Misa, od radosti bismo umrli. Nikad nećemo na zemlji shvatiti kolika je sreća smjeti prikazati svetu Misu. To ćemo pravo razumijeti tek u Nebu.
Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu:
- Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni.
- Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno da se ojačamo protiv napadaja đavola.
- Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo.
Moja djeco, osobito su sretni oni koji su u smrtnoj uri sa svojim Spasiteljem po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo Svoga Sina, ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata.
Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako:
“O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv i vapim k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost …”
Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako bi bilo lijepo kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost.
Trudi se, koliko možeš da uhvatiš malo zemaljske sreće koju nećeš puno postići. S koje god strane promatraš, što činiš za svijet, sve to pada teže na tvoja leđa, nego ono, što činiš, da se Bogu svidiš i svoju dušu spasiš… Kad bi za Boga činio, što činiš za svijet, ti bi bio svetac.
Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji. Svećeništvo je ljubav Isusova srca.
Bez sakramenta svetog svećeničkog reda ne bismo među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj koji ga s neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? – Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki sv. krsta od istočnog grijeha očistio i s posvetnom milošću ukrasio? – Svećenik.
