SVETAC DANA – SV. IGNACIJE LOJOLSKI
U Manresi mu je Bog ”otvorio oči duše”, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima.
Sveti Ignacije Lojolski živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Kolumbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tomu razdoblju, ali i kasnijima, Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti.
Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se 1491. godine kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka. Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No, na dvoru su bile samo dvije knjige: ”Život Kristov” Ludolfa kartuzijanca i ”Životi svetaca” Jakova de Voraginea. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo-pomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.
Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tomu. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u svetišta Majke Marije, Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe koje su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.
U Manresi mu je Bog ”otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima”, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one ”spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio” – kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. Tamo je nastala i Ignacijeva knjižica ”Duhovne vježbe”, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja.
Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu Zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom, a završio kao ”magister artium”, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u Katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.
Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata: Franju Ksaverskog, Alfonza Salmerona, Jakova Laineza, Nikolu Bobadilju, Petra Fabera i Simona Rodrigeza. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili ”posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa”, kako je to jedan od njih – Jakov Lainez – izrekao.
Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje Papi, Kristovu namjesniku na zemlji, ”da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe”.
Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu Zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju Mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drukčije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu Zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi.
Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: ”Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: ‘U Rimu ću vam biti milostiv.’ Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: ‘Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.’ Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: ‘Hoću da ovoga uzmeš za slugu.’ I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: ‘Hoću da mi služiš.’ Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom.”
To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj Zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu Misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili ”svećenici-hodočasnici”, kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kojemu će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom ”Regimini militantis ecclesiae” 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret tijekom 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.
Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj.
Preuzeto s laudato.tv
