Treće Gospino ukazanje 13. srpnja 1917 – Fatimske tajne
Ove subote, 13. srpnja, pada obljetnica trećeg ukazanja Gospe fatimskim pastirima, Luciji, Francisku i Jacinti. Ovo ukazanje značajno je po sadržaju Gospine poruke, poznate svima onima koji su iole upoznati s fatimskim događajima — dječje viđenje pakla, molitva oprosta koja se moli nakon svake desetice krunice, pobožnost pet prvih subota, itd.
Bilo je to također prvo ukazanje komu su svjedočile velike mase ljudi — značajka zajednička svim kasnijim ukazanjima do Čuda Sunca 13. listopada 2017. Nudimo sljedeći odlomak iz jedne od prvih (a također i jedne od najboljih) knjiga na tu temu: Gospa Fatimska od o. Williama Thomasa Walsha
Toga trinaestoga srpnja 1917. dogodilo se nešto neobično u svim selima i okolnim poljima Serre. Čak i prije nego što su djeca stigla u vidokrug Cova da Iria, morala su toga biti svjesna. Jer po svim okolnim selima i brdima te i izvan njih ljudi su čuli neobične i tajanstvene glasine koje se tako temeljito i vrlo brzo šire po seoskim mjestima o onome što se dogodilo na blagdan svetog Antuna (13. lipnja). Veoma velik broj odlučio je biti na licu mjesta za sljedećega ukazanje.
Maria Carreira ponovno je došla iz Moite, dovodeći svog obogaljenog sina, svoga nevjernog muža i sve svoje kćeri. Među najgorljivijim vjernicima bio je još jedan stanovnik Moite, neki José Alves, koji je prioru u Fatimi rekao u lice da je njegova teorija o đavolskoj intervenciji besmislica. Jer tko je ikada čuo da đavao potiče ljude na molitvu?
Kad je Ti Marto (Franciscov i Jacintin otac) stigao na lice mjesta (jer je odlučio iskoristiti dan i vidjeti što namjeravaju njegova djeca), mnoštvo je bila toliko veliko da mu je trebalo dugo vremena da se probije do mjesta gdje je Jacinta stajala s Francisco i Lucijom. Portugalska publika u pravilu je pristojna i dobro se ponaša, ali ovo ga je mnoštvo malo zabrinulo. „Sila svijeta!” -razmišljao je zamišljeno.
Još se nasmijao kad je vidio neke od bogato odjevenih i nakićenih osoba koje su stigle „tko zna odakle”, dame u dugim suknjama i širokih oboda „šešira sa slika, gospodu s kitnjastim prslucima, vrlo visokim kragnama”. Ti Marto ih je doživljavao kao smiješne. „Ah, Isuse! Bila je to fina gospoda koja je došla narugati se i ismijavati ljude koji nisu znali ni čitati ni pisati. Ali mi smo se njima smijali. … Uh! Jadni mali bijednici! Uopće nisu imali vjere. Kako bi onda mogli vjerovati u Gospu?”
Većina ljudi, međutim, bili su seljaci iz Serre, žene uglavnom bose, s crnim maramama preko glave, muškarci u nedjeljnim odijelima i velikim čizmama s čavlima. A među njima je Ti Marto naišao i na svoju suprugu i Mariju Rosu (Lucijinu majku). Može biti da je njegova Olimpia (Franciscova i Jacintina majka) slušala taj posljednji napeti razgovor troje djece u spavaćoj sobi svoje kuće. Jer tek što su zamaknuli, sva se njihova tuga pretvorila u olakšanje, a ona je požurila u bratovu kuću da kaže Mariji Rosi što se dogodilo. „Ah, Isuse!“ Činilo se da se nebo opet srušilo na umornu glavu Lucijine majke. Nakon svega što je proživjela pomislila je da je blesavo cachopa (štene) otišlo na sastanak s vragom!
Naoružavši se s nekoliko blagoslovljenih svijeća i zalihama šibica dvije su žene krenule prema Cova da Iria, očito s nekom idejom da istjeraju zloga duha, ako se ondje opet pojavi. Zakasnila su ukloniti djecu, ako im je to bila namjera; međutim, bile su tu, stiskale su svoje svijeće i bile spremne zapaliti ih ako zatreba. A s njima je bilo kojih dvije do tri tisuće drugih osoba, pobožnih ili radoznalih, čekajući da vide što će se dogoditi.
Djeca, u središtu mnoštva, sada su molila krunicu i s iščekivanjem gledala prema istoku. Nisu obraćali pozornost na otresitu ženu koja ih je grdila kao varalice. Jacinta i Francisco nisu ni vidjeli svog oca koji je zauzeo svoje mjesto pored njih, spreman da im pomogne bude li potrebno. Ti Marto je gledao Luciju. Lice joj je bilo nasmrt blijedo.
Čuo ju je kako govori:
„Skinite šešire! Skinite kape jer već vidim Gospu!”
Vidio je on nešto poput malog oblaka kako se spušta na azinheira (stablo crnike); i iznenada, kako je sunčeva svjetlost postajala slabija, hladan svjež povjetarac zapuhao je iznad vruće Serre. Tada je čuo nešto što mu je zvučalo, kako kaže, „kao konjska muha u praznoj posudi za vodu“; ali ni on ni Maria Carreira niti bilo tko od ostalih, osim djece, nije mogao razabrati riječi.
Od tog trenutka, svi nadražaji osjetilnog svijeta – mnoštvo, sunce, povjetarac, sve trivijalnosti prostora i vremena – nestali su kod troje malih mistika, jer se neka nadnaravna sila spustila na njih i povukla ih u tu bjelinu i sjaj gdje su još jednom, s neizrecivom radošću, gledali kako Gospa silazi na vrh malog stabla.
„Vocemecê que me quere?“ upitala je Lucija kao i prije. „Što želiš od mene?“
„Želim da dođete ovamo trinaestog dana idućeg mjeseca i da nastavite moliti svaki dan pet desetica krunice u čast Gospe od Ružarija za mir u svijetu i kraj rata. Jer samo će ona moći pomoći.”
Lucija progovori: „Želim te zamoliti da nam rekneš, tko si te da učiniš čudo da svi povjeruju da si nam se ukazala!“
„Nastavite dolaziti ovamo svaki mjesec“, odgovorila je Gospođa. „U listopadu ću vam reći tko sam i što želim, i učinit ću čudo u koje će svi morati povjerovati.”
Ovdje se Lucija sjetila nekih molba i zahtjeva koje su razni ljudi od nje tražili. „Ne sjećam se točno što su bile te molbe”, napisala je 1941. No vjeruje se da je jedna od njih bila za izlječenje obogaljenog sina Marije Carreire; a Gospa je navodno odgovorila da ga ne će izliječiti, ali da će mu dati sredstva za život, bude li svaki dan molio krunicu. Ono čega se Lucija prisjeća jest njezino inzistiranje na svakodnevnom moljenju krunice za dobivanje milosti tijekom godine.
„Žrtvujte se za grješnike“, ponavljala je, „i ponavljajte mnogo puta, osobito kad prinosite žrtve“:
„O Isuse, to je Tebi za ljubav, za obraćenje grješnika te kao zadovoljština za grijehe počinjene protiv Bezgrješnog Srca Marijina.”
Kad je Gospa izgovorila posljednje riječi, otvorila je svoje umilne ruke kao i prije, i iz njih zračila prodorna svjetlost i sjaj koji je grijao srca djece u prethodnim prilikama. Ali ovaj put kao da je prodro u zemlju, otkrivajući sadržaj u bezdanu. A ovo su Lucijine riječi zapisane 1941.:
„Golemo ognjeno more; i u tom ognjenom moru gledamo uronjene demone i duše poput užarena ugljena, prozirne i crne ili brončane boje, u ljudskim obličjima, koje su lebdjele u velikom ognju, nošene plamenom koji je sukljao iz ognjenoga mora s oblacima dima koji je padao na sve strane, kao što padaju iskre za velikih požara – bez težine ili ravnoteže, posred krikova i jecaja, od tuge i očaja, koji su zastrašujući te uzrokuju da se od straha drhti i trese.
„Đavoli su se razlikovali po strašnim i odvratnim životinjskim prikazama, zastrašujućim i nepoznatim, ali prozirnima poput crnog ugljena koji se užario.” (1)
Djeca su bila toliko prestrašena te su mislili kako će umrijeti, da im nije rečeno da će svi ići u raj. Nakon što su prestravljeni i užasnuti gledali u jezivi prizor kakav grozomornije ni sveta Terezija nije opisala, podigli su oči kao u očajničkom vapaju prema Gospi, koja je stajala te gledala u njih s turobnom i utučenom nježnošću.
„Vidite pakao kamo odlaze duše siromašnih i bijednih grješnika“, rekla je na kraju. „Da bi ih spasio, Bog želi u svijetu uspostaviti pobožnost momu Bezgrješnom Srcu. Učine li ono što ću vam reći, mnoge će duše biti spašene i nastat će mir.
„Rat će završiti. Ali ako ne prestanu vrijeđati Boga, za vrijeme vladavine Pija XI. započet će još jedan daleko strašniji rat.
„Kada vidite noć obasjanu nepoznatim svjetlom, znajte, to je veliki znak koji vam Bog daje da će kazniti svijet za njegove zločine: ratom, glađu i progonima Crkve i Svetoga Oca.
„Da bi se to spriječilo, dolazim i tražim posvetu Rusije momu Bezgrješnom Srcu te primanje svete Pričesti prvih subota. kao zadovoljštinu i naknadu. Poslušaju li moje molbe, Rusija će se obratiti i nastat će mir. Ako ne, ona će cijelim svijetom prosuti svoje zablude, uzrokujući ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac mnogo će trpjeti, mnogi će narodi biti uništeni.
„Na kraju će moje Bezgrješno Srce trijumfirati. Sveti Otac meni će posvetiti Rusiju, ona će se obratiti i svijetu će biti darovano stanovito razdoblje mira.
„U Portugalu će se istina vjere uvijek održati.
„Nikome ne govori ovo. Franciscu, da, možeš to njemu reći.(2)
„Kad molite krunicu, recite nakon svakoga otajstva:
„O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe i izbavi nas od paklenog ognja. Privuci u nebo sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.’”
Gospa je potom rekla djeci i posljednju tajnu koja nikada nije otkrivena, a koju ni Lucija ne će otkriti, dok joj sama Kraljica Neba ne naredi da to učini. Nikada to nije rekla čak ni svojim ispovjednicima.
U dugom trenutku tišine koja je uslijedila, mnoštvo kao da je osjetilo apokaliptičnu ozbiljnost i napetost komunikacije o kojoj možda ovisi sudbina cijeloga ljudskog roda. Nigdje se nije čuo nikakav zvuk ni žamor. Djeca, mnoštvo, vjetar, svi su smrtno zanijemili. Napokon se Lucija, mrtvački blijeda, usudila upitati svojim visokim tankim glasom:
„Zar ne želiš ništa više od mene?“
„Ne, danas ne želim od tebe ništa više.”
S posljednjim nježnim, ali neodoljivim pogledom, Gospa je krenula kao i obično prema istoku – tako Lucija zaključuje potresnu priču o trećem ukazanju – „i iščeznula je u neizmjernoj daljini nebeskoga svoda“.
Kad su djeca prestala gledati prema istoku te, klonula i potresena, zurila jedno u drugo, ljudi su se počeli tiskati oko njih, gotovo ih gušeći i gazeći u svome žaru da postavljaju svakojaka pitanja.
„Kako je izgledala?“ „Što je rekla?“
„Zašto izgledate tako tužno i žalosno?“
„Je li to Blažena Djevica?“
„Hoće li opet doći?”
„To je tajna“, rekla je Lucija. „To je tajna.“
„Dobra ili loša?“
„Nekima dobra, drugima loša.”
„I ne želite nam reći?“
„Ne, gospodine. To je tajna i Gospa nam je rekla da je ne govorimo.”
Ti Marto podigao je svoju kćer Jacintu i laktima se probijao kroz gomilu, a dijete mu se držalo za vrat. Oni koji su zaostali slijedili su ih i dalje ih obasipajući pitanjima. A Lucija i Francisco stalno su ponavljali:
„To je tajna. To je tajna.“
Netko se ponudio da ih u automobilu odveze kući.
Ti Marto je pristao i djeca su se prvi put vozila u jednom od neobičnih čudovišta bez konja, koja su povremeno viđala kako tutnje duž ceste od Ourema do Leirije. Nisu bili raspoloženi za uživanje u novom iskustvu. Ali su bili zahvalni na vožnji, jer su svih troje bili iscrpljeni.
Fra Tomislav Pervan OFM
Međugorje, 11. srpnja 2024.
Izvor: miportal.hr
