Rođenje svetog Ivana Krstitelja
Uz Rođenje svetog Ivana Krstitelja objavljujemo prigodni govor jednoga od najvećih naučitelja Crkve…
Crkva promatra Ivanovo rođenje kao rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Slavimo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može izostati, a ako ga možda zbog dostojanstva stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.
Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspravljati. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.
Čini se dakle da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, staroga i novoga. Sam Gospodin, svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci do Ivana su Krstitelja. On u sebi dakle nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Kad je Marija došla u pohod Elizabeti, još nije bio Ivan rođen, ali je zaigrao u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen, označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime; jezik se ocu razriješio. To što se zbilo sve treba shvatiti slikovito.
Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Da je Ivan sam sebe navijestio, ne bi bio odriješio Zaharijina usta. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je Glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremeni glas, a Krist vječna Riječ od početka.
Preuzeto s bitno.net
