SVETAC DANA – SV. ROMUALD
Sveti Romuald: njegovo ime je langobardskoga porijekla i znači: koji silovito zapovijeda
Romuald, utemeljitelj samotnjačkih samostana, prepunih mira i tišine, vodio je nadasve nemiran i lutalački život.
Poslije prvih godina provedenih u lakomislenosti, mladi Romauld osjeća potrebu da se posveti asketskom životu i šutnji.
Rođen u Ravenni oko god. 952., u bogatoj plemićkoj obitelji, s 20 godina ušao je u benediktinski samostan, kojega je, međutim, napustio kako bi se posvetio pustinjačkom životu. Neko se vrijeme tako bio povukao u brda talijanske pokrajine Veneto, ali ni ondje nije pronašao to što je tražio. U daljnjoj se potrazi povukao u španjolski samostan Cuxa. 10 godina kasnije, eto ga opet u Ravenni, kao opata Saint Appolinairea. Iduće se godine, nemirniji no ikada, našao u Montecassinu, gdje je napokon pronašao svoj put: nešto između monaškoga i pustinjačkoga života, koji se sastojao u radu, ali nadasve razmatranju i samoći. Na tragu te potrebe, što su je dijelili i brojni drugi mladići, procvjetao je niz vjerskih zajednica u različitim mjestima Italije.
Zajednica je kasnije dobila ime po jednome od njih: i danas su poznati kao ”camaldolesi”, prema mjestu Camaldoli. Tijekom stoljeća podijelile su se u dvije kongregacije, jednu pustinjačkog, drugu monaškog karaktera.
Romuald je preminuo u samostanu u Val di Castru 1027.g. No, prije nego je tako pronašao konačni mir, morao je podnijeti najrazličitije poteškoće: progonstva, dvojbe, pa čak i nepravednu ekskomunikaciju.
Posmrtni mu ostaci počivaju u mjestu Fabrianu, kamo su premješteni god. 1481.
Sveti Petar Damiani, autor njegova životopisa, ovako nam prenosi njegov mirni prelazak: “Jednoga je dana uvidio kako ga snaga polako napušta te ga je bio svladao golem umor. Oko zalaza sunca, naložio je dvojici braće, koja su mu pomagala neka pođu, dobro zatvore vrata te se vrate u zoru idućega dana kako bi zajedno izmolili Jutarnju. Zabrinuti za dobrobit svoga učitelja, nevoljko su ga poslušali te su se – umjesto da legnu – sakrili u blizini njegove ćelije, kao da moraju čuvati neko dragocjeno blago. Nakon nekog vremena, iako su dobro naćulili uši, nisu ga više čuli nikako, niti nikakav glas. Pretpostavljajući što se zbilo, nasilu su otvorili vrata i požurili se u ćeliju, da bi ondje pronašli beživotno sveto tijelo, kako leži na boku. Taj je nebeski biser ležao napušten, kako bi zatim bio časno položen u riznicu vrhovnoga Kralja.”
Ime Romuald je langobardskoga porijekla i znači: koji silovito zapovijeda.
Zaštitnik je kamaldoleškog reda.
