SVETAC DANA – SV. BARNABA, APOSTOL
Premda nije bio jedan od Dvanaestorice, Crkva ga od davnina časti kao apostola i mučenika. I sv. Luka ga naziva apostolom: “Ali kad to dočuje apostol Barnaba i Pavao…”(Dj 14,14) i to vjerojatno zato, jer je Barnaba i prije Pavla, a i poslije zajedno s njim, bio jedan od najvećih misionara prve crkvene zajednice.
Duh Sveti s plodovima Duha bio je naročito prisutan u svetom apostolu Barnabi. Za njega je sv. Luka u Djelima apostolskim zapisao: »Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24). Na drugome mjestu hvali se njegova darežljivost, što je opet plod Duha: »Tako je Josip, koga apostoli prozvaše Barnaba – što znači sin utjehe – levit, rodom s Cipra, posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,36–37). Prema izvještajima Djela apostolskih, Barnaba je prije Pavla, a kasnije uz njega, bio jedan od najvećih apostola i misionara prve crkvene zajednice. »Barnaba krene u Tarz da potraži Savla« (11,25). S njime zajedno nosi pomoć – dar antiohijske zajednice – »braći u Judeji« (11,30). »Barnaba i Savao, pošto su izvršili dužnost, vratiše se iz Jeruzalema, uzevši sa sobom Ivana zvanog Marka« (11,25). Zatim kreće na prvo veliko misijsko putovanje, za koje ih je odredio sam Duh Sveti: »Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!« (12,2).
Barnabina je velika povijesna zasluga ne samo što je misiji među poganima dao snažan zamah, postavši i sam među njima velik i prodoran misionar, već što je progonitelja Savla nakon njegova obraćenja predveo vodećim ljudima jeruzalemske zajednice i na taj ga način rehabilitirao te mu otvorio put u njegovo vlastito nedostiživo misijsko djelovanje. Nas bi zanimalo da saznamo što više pojedinosti o životu toga velikoga apostola, o čijem djelovanju Djela apostolska razmjerno mnogo govore. No morat ćemo se ipak zadovoljiti malim brojem sigurnih podataka o njegovu životu. Neki su od njih veoma značajni. Prvi je takav podatak njegova darežljivost. »On je posjedovao njivu, koju prodade i novac donese te ga stavi pred noge apostolima« (Dj 4,37). Novac će biti utrošen u dobro siromaha. Drugi je podatak isto tako značajan. I on govori o velikoj Barnabinoj duši. »Kada Savao dođe u Jeruzalem, nastojao se približiti učenicima; ali ga se svi bojahu, jer nisu vjerovali da je uistinu učenik. Nato ga uze Barnaba i odvede k apostolima te im izloži kako je Savao napustio Damask, vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Otada se s njima slobodno družio, smjelo propovijedajući ime Gospodnje« (Dj 9,26–27). Treći je podatak o nošenju milostinje u Jeruzalem. On također govori o Barnabinoj socijalnoj dimenziji, smislu za druge, osobito potrebne. A onda dolaze izvještaji o Barnabinim misijskim putovanjima. On u pratnji sv. Pavla ide na svoj rodni otok Cipar, a zatim u Malu Aziju. O doživljajima na tom putovanju imamo opširan izvještaj u Djelima apostolskim u 13. i 14. poglavlju. Vrativši se godine 49. s Pavlom u Antiohiju.
Barnaba je bio uvučen u tadašnju veliku raspravu što činiti s poganima koji postaju kršćani? Neki su mislili da se i oni moraju po mojsijevskom običaju najprije obrezati te da je to čak nužno za spasenje. Antiohijska Crkva Pavla i Barnabu posla u Jeruzalem da taj problem iznesu pred apostole i starješine. I tako je došlo do Apostolskoga sabora u Jeruzalemu, na kojem su aktivno sudjelovala i oba apostola: Pavao i Barnaba. Njihov je izvještaj te iskustva s misijskog pohoda među poganima pažljivo saslušala jeruzalemska Crkva s apostolima na čelu.
»Tada odlučiše apostoli i starješine sa svom Crkvom da između sebe izaberu neke ljude te ih s Pavlom i Barnabom pošalju u Antiohiju, i to vodeće ljude među braćom: Judu zvanog Barsabu i Silu. I po njima im pošalju slijedeće pismo: ’Apostoli i starješine, vaša braća, braći obraćenoj s poganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji pozdrav! Budući da smo čuli kako su neki između nas, kojima mi nismo dali nikakva naloga, svojim izjavama bacili među vas smutnju i uznemirili duše vaše, odlučismo svi jednodušno izabrati neke ljude i poslati ih k vama zajedno s našim dragim Pavlom i Barnabom, s ljudima koji su predali život za našega Gospodina Isusa Krista. Šaljemo vam, dakle, Judu i Silu: šaljemo ih da vam i usmeno jave ovo isto. Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva druga tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda. Budete li se od toga uzdržavali, dobro ćete činiti. Budite zdravo!’ Nato se izaslanici oproste i siđu u Antiohiju: tu skupe narod i predadu poslanicu. Kad je pročitaše, obradovaše se zbog utješne riječi. Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću. Pošto su proveli ondje neko vrijeme, braća ih uputiše s pozdravom mira k onima koji su ih poslali. A Pavao i Barnaba zadržaše se u Antiohiji, gdje su s mnogim drugima poučavali i propovijedali Gospodnju riječ« (Dj 15,22–35).
Oko g. 51. Pavao je odlučio poduzeti drugo misijsko putovanje na kojem će obići kršćanske općine što ih je skupa s Barnabom osnovao na prvom. Zato je zaželio da ga Barnaba opet prati. No, tu je došlo do neslaganja pa i do nekog loma među njima, koji u povijesti svetaca postade klasičan primjer kako i među njima može doći do većih ili manjih razilaženja. Barnaba je na putovanje htio povesti i Ivana Marka, koga Pavao zbog njegove nestalnosti nije podnosio. I tako Pavao krenu svojim putem, a Barnaba sa svojim rođakom Ivanom Markom opet svojim, tj. oni odoše na Cipar.
»To neslaganje može nas začuditi, no valja ipak uočiti da se ono vrtilo samo oko vrednovanja jedne osobe, a ne o važnosti da li treba nastaviti naviještanjem Evanđelja. Uostalom, Pavao je sačuvao i poštovanje i prijateljstvo prema Barnabi« (Gian Domenico Gordini).O tome svjedoče mjesta iz Pavlovih poslanica. »Pozdravlja vas drug moj u sužanjstvu, Aristarh i Marko, nećak Barnabin – za koga ste primili upute; kada dođe k vama, lijepo ga primite!« (Kol 4,10). »Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je veoma koristan za službu« (2 Tim 4,11). Marko je bio uzrokom neslaganja među dvojicom apostola, kasnije se promijenio, pa je uzrok bio uklonjen i dobre veze opet obnovljene.O Barnabi, na žalost, kasnije više nemamo nikakvih sigurnih podataka.
Jedna legenda, kasnije i zabilježena, govori o Barnabinu apostolatu na Cipru te o njegovoj slavnoj smrti koju su, prema nekom monahu Aleksandru, prouzročili Židovi došavši iz Sirije u Salaminu na Cipar. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Neki su mišljenja da bi ta stara predaja mogla imati i svoj povijesni temelj. »Svjedočanstvo je toga od Duha tjeranoga apostola ostalo ipak živo. On svakoj kršćanskoj generaciji živi kao primjer pravoga kršćanina, koji na Božji glas uvijek spremno reagira, daje se voditi na neuobičajene putove, hrabro zastupa mišljenje što upozna kao ispravno, koji sam ispunjen radošću tu radost u Kristu i utjehu njegove blage vijesti donosi također braći i strancima. Zato i Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje na njega ove Isusove riječi: ’Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane’ (Iv 15,16)« (J. Maisch). Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov rod je trajan.
Pomolimo se: Bože, ti si zapovjedio da ti se za obraćenje poganskih naroda odvoji sveti Barnaba, muž pun vjere i Duha Svetoga. Daj da se i danas riječju i djelom revno naviješta Kristova blagovijest koju je on neumorno propovijedao. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.
Preuzeto s bitno.net
