SVETAC DANA – SV. PAPA PAVAO VI.
“Papa Pavao VI. bio je papa u jednom teškome pa i sudbonosnome vremenu po Crkvu. Valjalo je nastaviti tek započeti II. vatikanski sabor i sretno ga privesti kraju. Valjalo je saborske odluke provoditi u djelo, valjalo je voditi Crkvu kroz jednu od najvećih kriza u povijesti. Nije potrebno govoriti o znakovima te krize koji su i onako dobro poznati.” Ovim je riječima o. Josip Antolović u svojoj knjizi “Primjeri i uzori” predstavio našeg novog sveca, a na kraju zaključio kako će “objektivna povijest u svoje vrijeme i o njemu nastojati izreći svoj sud. No najvažniji sud o njemu kao i o svakome drugome jest onaj što će ga izreći sam Gospodin”. Danas smo radosni što je Gospodin po svojoj Crkvi izrekao svoj sud i zboru svetih pridružio još jednog velikog papu 20. stoljeća.
Nakon smrti pape Ivana XXIII., koja se zbila 3. lipnja 1963., izabran je za papu 21. lipnja, baš na sam blagdan Srca Isusova, kardinal Giovanni Battista Montini, koji je uzeo ime Pavao VI. Konklave za izbor novoga pape bile su kratke. Trajale su dan i pol.
Jedan od ondašnjih uglednih kardinala, münchenski nadbiskup Julius Döpfner, pisao je tada o novome papi Pavlu VI.: “Njegovi visoki darovi duha, njegova iskrena pobožnost, bogato iskustvo na mjerodavnim položajima Rimske kurije te plodna djelatnost u jednoj teškoj, velikoj dijecezi – bilo je to u Milanu – pružaju odlične pretpostavke za univerzalnu službu Petrova nasljednika…
Na ugodno je odobravanje naišlo i ime novoga Pape. Ime apostola naroda u neizrečenim, ali u jasnim obrisima, već samo po sebi zvuči kao program: njegova žarka ljubav prema Kristu, njegov apostolat koji preskače uske granice njegova naroda i širi se po svemu tadašnjem poznatom svijetu, odlučno odbijanje zabluda koje su prijetile predanom nauku, a ujedno hrabrost za prilagođivanje nužnostima onoga trenutka, briga za jedinstvo Crkve i ujedno za mnoštvo njezinih članova, kao i za životnost pojedinih zajednica, nije li sve to divan i sadržajan program?”
Kardinal Döpfner završio je uvodne riječi u jednoj knjižici o novome Papi ovako: “Papa Pavao bit će nam u borbi, koja traži mnogo smionosti i odgovornosti, siguran vođa u sili Duha Svetoga. Zbog toga se možemo u njega pouzdati, a za njega se žarko moliti.”
Kardinal Döpfner je umro nekoliko godina prije Pavla VI., a nakon smrti Pavla VI., koji je umro 6. kolovoza, na blagdan Gospodinova preobraženja 1978., možemo mirne duše reći da su se njegove prognoze o novome papi dobrim dijelom obistinile i ostvarile.
Papa Pavao VI. bio je papa u jednom teškome pa i sudbonosnome vremenu po Crkvu. Valjalo je nastaviti tek započeti II. vatikanski sabor i sretno ga privesti kraju. Valjalo je saborske odluke provoditi u djelo, valjalo je voditi Crkvu kroz jednu od najvećih kriza u povijesti. Nije potrebno govoriti o znakovima te krize koji su i onako dobro poznati.
Papa Pavao VI. trudio se sačuvati netaknutim poklad vjere. Njegovo Vjerovanje Božjega naroda, koje je sam sastavio, ući će u povijest velikih simbola – obrazaca kršćanskoga vjerovanja.
Čuvajući vjerno Božju objavu, nastojao je osluškivati i znakove vremena, bilo svijeta u kojem živimo te pronaći odgovore na pitanja što ih suvremeni svijet pred Crkvu postavlja. Tako je veoma jasno, glasno i stalno davao odgovore na probleme mira u svijetu počevši od njegova povijesnog govora u Ujedinjenim narodima pa preko njegovih tolikih poruka za Svjetski dan mira 1. siječnja, na Novu godinu, koji je uveden na njegovu inicijativu.
Na probleme gladi i nerazvijenosti u svijetu, probleme Trećega svijeta odgovorio je svojom socijalnom enciklikom Populorum progressio.
Odgovarao je i na druge teške probleme, tako, na primjer, na problem prenošenja ljudskoga života u enciklici Humanae vitae, ali je pri tom baš u tom slučaju nailazio i na kritiku i na otpor. No on je – iako je u duši mnogo trpio – znao biti namjesnik ne samo slavnoga Krista s gore Tabora, Krista Cvjetnice i Hosana, već i popljuvana, ponižena, izbičevana, trnjem okrunjena, u skrletnu haljinu zaodjevena i na križ razapetoga Krista.
To je, eto, Pavao VI.! I zato, kad je on u večernjim satima na Gospodinovo preobraženje g. 1978. umro, toliki su se iskreno ražalostili, ali i u dubokom poštovanju pred likom jednoga velikog čovjeka našega vremena poklonili, odavši mu tako dužno priznanje.
Njegov je životni tijek započeo 26. rujna 1897. u Concesiju kod Brescije, gdje se rodio kao sin doktora Giorgija Montinija i Judite, rođene Alghisi. Krstio ga je u župnoj crkvi u Concesiju 30. rujna don Dio Giovanni Fiorini, a kumovao mu je odvjetnik Enrico de Manzoni. Prvu pričest primio je 6. lipnja 1907. u kapeli Male Gospe. Bila je to kapela časnih sestara.
Dana 21. lipnja iste godine, a upravo na isti dan u koji će biti izabran za papu, primio je u kapeli isusovačkoga kolegija Cesare Arici u Bresciji sakrament svete potvrde. Taj mu je sakrament kršćanske punine i zrelosti podijelio mjesni biskup, monsinjor Giacomo Pellegrini.
Mladi je Giovanni maturirao god. 1916. na liceju Arnaldo da Brescia, u Bresciji. Odlučio se nakon toga za studij teologije. Iz zdravstvenih razloga boravio je kod kuće i išao samo na predavanja u bogosloviju. Tek je zadnjih nekoliko mjeseci teološkog studija proveo u bogoslovnome sjemeništu obukavši 21. studenoga 1919. kleričko odijelo i primivši nakon toga tonzuru.
Na blagdan sv. Petra i Pavla 1920. nadbiskup Brescije zaredio ga je u svojoj katedrali za svećenika. Mlada misa je bila u krugu obitelji, roditelja i dva brata, te brojnih rođaka, prijatelja i znanaca u Gospinoj crkvi Maria delle Grazie u Bresciji. Iako se Giovanni Battista Montini rodio u Concesiju, gdje su njegovi roditelji imali vilu, on je s roditeljima proveo mladost u Bresciji, gdje mu je otac bio veoma ugledan građanin i jedan od najzauzetijih katolika grada i biskupije.
U Papin je život i djelatnost unio toliko novina: odrekao se tijare… Postao je papa – putnik, obišavši svih pet kontinenata. Postao je papa dijaloga s nesjedinjenim kršćanima, s pripadnicima nekršćanskih religija, pa čak i s ateistima i suvremenim svijetom. Proveo je u djelo liturgijsku obnovu, a s njome i narodne jezike uveo u liturgiju. Uveo je redovito održavanje Sinode biskupa, još više je proširio i internacionalizirao kardinalski kolegij i Rimsku kuriju.
Kad se papa Pavao VI., pišući svoju oporuku, pomalo već opraštao od ovoga svijeta, s radošću se sjećao svoje mladosti provedene u dragoj Bresciji, sjećao se tolikih osoba među kojima su bili i oci isusovci u kolegiju Cesare Arici.
Biskup iz Brescije poslao je svoga mladog svećenika Montinija u Rim gdje je od 1920. do 1922. bio pitomac Lombardijskog sjemeništa, polazeći predavanja na Gregorijani i na državnom Rimskom sveučilištu.
Već god. 1923. Montini stupa u neposrednu službu Svete Stolice. Bio je najprije poslan kao “adetto” u Apostolsku nuncijaturu u Varšavu, gdje je tada bio nuncij Lorenzo Lauri. No nakon nekoliko mjeseci boravka u poljskoj prijestolnici već se u jesen iste godine vratio u Rim. Nije mu odgovarala poljska kontinentalna klima. Vrativši se u Rim, jedno je vrijeme studirao na crkvenoj Diplomatskoj akademiji. U listopadu 1924. započinje svoju djelatnost u Vatikanskom državnom tajništvu. U isto je vrijeme bio duhovni savjetnik rimskoga Kružoka katoličkih sveučilištaraca.
U Državnom tajništvu postao je god. 1925. minutant, a u isto vrijeme nacionalni asistent Udruženja katoličkih studenata Italije – kratica FUCI. Godine 1931. postao je docent povijesti crkvene diplomacije na crkvenoj Diplomatskoj akademiji.
Kako je u Državnom tajništvu bila uočena Montinijeva savjesnost, izvanredna radna sposobnost, on je 11. rujna 1937. postao substitut za redovite crkvene poslove u istome Tajništvu, dakle, jedan od prvih suradnika kako kardinala državnoga tajnika, koji je tada bio Eugen Pacelli, budući papa Pio XII., tako i samoga svetoga oca Pija XI.
Papa Pio XII. htio je u svom drugom konzistoriju Montinija imenovati kardinalom, na čemu se on iz motiva poniznosti zahvalio. Povijesna je, dakle, netočnost, a koju smo toliko puta morali čitati u raznim člancima naših novina, da je Ivan XXIII. popravio nepravdu Montiniju koju mu je tobože bio nanio Pio XII. pa ga je tek on u svom prvom konzistoriju god. 1958. imenovao kardinalom. Istina je samo ovo drugo, prvo je obična laž i zlonamjerna podvala jednoga od novinara koji se već desetljećima drvljem i kamenjem nedostojno nabacuje na nama katolicima dragu i časnu osobu Pija XII.
Kad već nije htio prihvatiti kardinalski šešir, imenovao je papa Pio XII. god. 1952. Montinija, skupa s Tardinijem, državnim protajnicima i tako su njih dvojica na ispražnjenom mjestu kardinala državnog tajnika vodili poslove tog najvažnijeg papinskog ureda.
Kako je nakon smrti kardinala Ildefonsa Schüstera bila slobodna nadbiskupska stolica u Milanu, najvećem talijanskom gradu, a poslije Rima i najvažnijem, Pio XII. je na to mjesto postavio monsinjora Montinija. Sam ga je u znak ljubavi i poštovanja želio posvetiti za biskupa, ali mu je to bolest spriječila pa je ređenje obavio 12. prosinca 1954. u vatikanskoj bazilici kardinal dekan Eugen Tisserant. Papa je preko radija iz Castel Gandolfa novome nadbiskupu upravio poruku punu očinske ljubavi.
Od najvećih Montinijevih pastoralnih pothvata u Milanu valja spomenuti velike misije god. 1957. u kojima je sudjelovalo preko tisuću misionara, propovjednika, konferencijera. Duša je i koordinator svega toga golemoga posla bio sam revni nadbiskup Montini.
Postavši kardinal, kasnije i papa, Giovanni Battista Montini vodit će kao Pavao VI. opću Crkvu kroz punih 15 godina. U Papin je život i djelatnost unio toliko novina: odrekao se tijare, nakon što se njome kao zadnji papa u prisutnosti 94 posebne delegacije iz cijeloga svijeta i velikog mnoštva vjernika na Trgu sv. Petra 30. lipnja 1963. svečano okrunio. Postao je papa – putnik, obišavši svih pet kontinenata. Postao je papa dijaloga s nesjedinjenim kršćanima; s pripadnicima nekršćanskih religija, pa čak i s ateistima i suvremenim svijetom. Proveo je u djelo liturgijsku obnovu, a s njome i narodne jezike uveo u liturgiju. Uveo je redovito održavanje Sinode biskupa, još više je internacionalizirao i proširio kardinalski kolegij i Rimsku kuriju.
Mi Hrvati dugujemo mu zahvalnost za kanonizaciju prvoga hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića, za beatifikaciju Leopolda Mandića, što je zagrebačkog nadbiskupa Franju Šepera imenovao kardinalom, a kasnije i pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, što nam je dao metropoliju na Rijeci i u Splitu, što je sve hrvatske krajeve i crkveno ujedinio s Crkvom u Hrvatskoj. Hvala mu za sve to! Objektivna će povijest u svoje vrijeme i o njemu nastojati izreći svoj sud. No najvažniji sud o njemu kao i o svakome drugome jest onaj što će ga izreći sam Gospodin. Mi vjerujemo da će taj sud biti pozitivan jer je Pavao VI. želio biti ponizan Gospodinov sluga, zato je i želio biti sahranjen u jednostavnu lijesu, u zemlju, bez nadgrobnog spomenika.
Svjedočanstvo svečeva tajnika mons. Macchija
Obnavljajući uspomene na duhovni profil Pavla VI., njegov dugogodišnji osobni tajnik, monsinjor Macchi, otkrio je daje papa Pavao VI. na svom putu na Daleki istok u onom atentatu u Manili bio stvarno ranjen, “ranjen u prsa, na sreću ne smrtno”. Papa je iz te gužve izišao posve smiren, s blagim osmijehom. Kad se nakon toga očima susreo sa svojim tajnikom Macchijem, svojim mu je pogledom upravio prijekor što je atentatora onako nasilno udaljio. Zatim je nastavio prijekor sa smiješkom “kao netko tko je doživio nenadanu sreću. Koja je ljubav veća od one kad netko dade vlastit život i krv”?!
Don Macchi je otkrio o Pavlu VI. i ovo: “Nitko, sigurno, nije mogao pomišljati da Papa, osim što trpi od artroze, ima oko pojasa i bodljikav cilicij – lančić – što mu je prodirao u meso. Bilo je to sredstvo koje je ljubomorno držao u tajnosti, a koje upotrebljavaše u zgodama koje su od većeg značenja za Crkvu.” To se dogodilo u božićnoj noći god. 1974. kad je Pavao VI. obavljao obred otvaranja Svetih vrata, a time i Svete jubilarne godine. Tada mu je bilo već 77 godina. U takvim i sličnim zgodama, a osobito za vrijeme korizme, Pavao VI. je činio veće pokore.
Sve je to don Macchi pripovijedao u milanskoj katedrali u prisutnosti kardinala Colomba, svećenika i vjernika, 23. rujna 1979. poslije podne za vrijeme svečanosti u počast prve obljetnice smrti Pavla VI. Naglasio je kako je Montinijev život sav bio u znaku askeze u kojoj je neprestano rastao. “Pavao VI. je na stvaran i divan način vezao aktivni s kontemplativnim životom te svojim primjerom kršćaninu XX. stoljeća pokazao tip moderne duhovnosti, davši svoj duhovni i religiozni odgovor na tjeskobu modernog egzistencijalizma.”
Don Macchi je pripovijedao i o posljednjim satima života Pavla VI. “Liječnici i mi drugi, prisutni, bili smo zahvaćeni nemirom, a Papa je uronio u molitvu ne brinući se mnogo za kuru koju su mu najvećom brzinom davali. Očenaš je, sigurno, bio njegova posljednja riječ, molitva, oporuka i poruka u isto vrijeme. Vjerujem da je ta molitva prvi potreban ključ da bismo shvatili dušu i duh Pavla VI.”
Monsinjor Macchi je ovako dalje nastavio svojim ocrtavanjem duhovnoga lika Pavla VI.: “Bio je to čovjek koji je mnogo razmatrao o Bogu. Iz toga se razmatranja znao uvijek s poštovanjem diviti Božjim stvorenjima. Znanstvena su ga otkrića očaravala. Sjećam se s kakvim je zanosom pratio avanture prvoga čovjeka na Mjesecu. Iz istog je izvora izvirala i njegova velika ljubav prema umjetnosti, glazbi, pjesništvu. A sve se to pretakalo u iskrenu zahvalnost prema Stvoritelju, no i prema ljudima.”
Monsinjor Macchi nam je otkrio o Pavlu VI. i ovo: “Kad je kao milanski nadbiskup i kardinal polazio u konklave, bio je uvjeren da će se vratiti i duh mu je ostao vedar i gotovo bezbrižan sve do predvečerja ulaska u same konklave.”
Pavla VI. resila je i duboka poniznost i jednostavnost, tako, na primjer, kad su mu iznosili primjedbe pa i kritike prije nego je dao konačan oblik svojih pisanih govora. Poznato je da su ga nazivali hamletskim, tj. neodlučnim tipom. On je to dobro znao. Sam je o tome 2. srpnja 1963., malo nakon izbora za papu, pisao: “Ima ih koji znadu donijeti odluke onako instinktivno ili koji se zadovoljavaju iskustvenim ispitivanjem okolnosti. Ja imam u sebi neku sposobnost umovanja, a koja koji puta zaustavlja brzinu u donošenju odluka.”
O istoj stvari Pavao VI. je napisao god. 1975. u jednom svom govoru – taj dio nije ipak izrekao – ovo: “Kakvo je stanje moje duše? Jesam li Hamlet, Don Kihot, ljevica ili desnica? Ne osjećam da sam odgonetnut. U meni prevladavaju dva osjećaja: pun sam utjehe, obasut radošću u svim našim kušnjama.” Dakle, Pavao VI. je bio itekako i čovjek sigurnosti i radosti koje su se temeljile na Bogu i davale mu smionosti i hrabrosti za donošenje “odgovornih i hrabrih odluka” kao što je, na primjer, ona kad je objavio encikliku Humanae vitae, o prenošenju ljudskog života.
Pavao VI. je bio itekako i čovjek sigurnosti i radosti koje su se temeljile na Bogu i davale mu smionosti i hrabrosti za donošenje “odgovornih i hrabrih odluka” kao što je, na primjer, ona kad je objavio encikliku Humanae vitae, o prenošenju ljudskog života.
Monsinjor Macchi je ocrtao i bezgraničnu ljubav Pavla VI., pogotovo u veoma teškim situacijama. On kaže: “Pavao VI. je čak imao karizmu inventivnosti. Tako je njegovo pismo crvenim brigadama možda najrječitiji primjer za to, iako ne i jedini.” Posljednjih mjeseci života Papa se mnogo bavio mislima kako bi iskazao ljubav onim osobama koje su ga u životu uvrijedile, ogorčile; bilo je takvih uvreda i od pokojega čovjeka Crkve.
Nakon svog izbora za papu Pavao VI. je pisao: “Jedinstven položaj! Valja reći da me stavlja u krajnju osamljenost. Ne moram se bojati, ne moram tražiti vanjski oslonac koji bi me odteretio moje dužnosti kad valja odlučivati, preuzimati svaku odgovornost, voditi druge pa iako to izgleda nelogično i možda apsurdno. I trpjeti moram sam. Povjerljive utjehe mogu biti samo rijetke i diskretne: dubina duha ostaje sa mnom. Ja i Bog.”
Iz svega je toga proizlazila i svagdašnja muka Pavla VI., njegov duh predanosti i žrtve. Ipak on nije nikad bio, kako se to često opisuje, “žalostan čovjek”, ustvrdio je odlučno don Macchi. Naprotiv, on je u nutrini osjećao veliku milinu. “Njegovo je lice u javnosti često bilo strogo, nadasve kod ceremonija, jer mu je duh bio posve upravljen prema razgovoru s Bogom.”
Taj razgovor s Bogom, pripovijeda don Macchi, naročito je bio intenzivan na svršetku dana “kad bi Papa kasno uvečer posve sam, u tami, klečao na podu u svojoj kapelici”. Iz njegove velike ljubavi prema Kristu proizlazila je isto tako velika ljubav i prema Crkvi. A njegova je najveća muka bila, kaže don Macchi, “kad je čuo o otpadu onih nekoć dobrih, osobito svećenika i redovnika, te kad je morao potpisivati dekrete o laicizaciji svećenika. Tada bi ponavljao: ’To je moj najteži križ!’”
Kako je monsinjor Pasquale Macchi kao Montinijev tajnik, još dok je on bio nadbiskup u Milanu i kasnije za cijeloga njegova pontifikata u Vatikanu, bio u njegovoj blizini, to njegova svjedočanstva o Pavlu VI. imaju, doista, izuzetnu vrijednost.
Proglašenje blaženim i svetim
Za pontifikata pape Ivana Pavla II. pokrenut je proces beatifikacije Pavla VI., a u svibnju 2014. godine papa Franjo odobrio je objavljivanje dekreta kojim se potvrđuje čudo zadobiveno njegovim zagovorom. Ozdravljenje još nerođenog djeteta kod kojega je utvrđen niz ozbiljnih zdravstvenih problema koji bi uzrokovali velika oštećenja mozga dogodilo se devedesetih godina prošloga stoljeća u Kaliforniji. Liječnici su majci savjetovali pobačaj, međutim majka je, na preporuku prijateljice redovnice, svoju trudnoću povjerila zagovoru Pavlu VI. Dijete je rođeno potpuno zdravo, a zbog postupka za proglašenje blaženim liječnici su pratili djetetovo zdravlje do njegove 12. godine.
Čudo su priznali članovi Kongregacije za proglašenje svetima, a liječnička komisija utvrdila je da je izlječenje medicinski neobjašnjivo. Teolozi Kongregacije potvrdili su kako se izlječenje dogodilo po zagovoru pape Pavla VI.
Papa Franjo proglasio je papu Pavla VI. svetim 14. listopada 2018. godine.
Izvor: Bitno.net
