SVETAC DANA – SV. PAŠKAL BAJLONSKI
Presveto Euharistijsko otajstvo od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat Sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju “serafom Euharistije”. Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac.Sveti Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj.
Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika.Kad je Svetom Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.Sveti Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia.
Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce.Sveti Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja.
Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma.
Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima.
Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Svetog Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je “u ime slobode” bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio.Od Sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio.
Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom. Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.Mnogo je molio, postio i bičevao se. Tako je on kroz 17 godina čuvao tuđa stada.
Posejdovao je veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Nedaleko njegova rodnog seoceta bijaše svetište posvećeno Blaženoj Djevici Sierskoj. Mladi Baylon odlazio je onamo mnogo puta moliti pred čudotovrnom slikom. On se nevoljko udaljio od ove crkve. Ali je morao žrtvovati i ovu sovju svetu želju. Što onda da učini? Nožićem bi izradio mali križ od drveta. A na debljem kraju svoga štapa izrezbario što je bolje znao lik drage Nebeske Majke. I tako je zabio svoj štasp u zemlju i u ruke uzeo mali križ i tako na koljenima molio pred novim oltarom.
Vrlo često je Paškal bio okružen drugim pastirima. Njihovo društvo iskoristio je da im udahne ljubav prema Isus i Mariji. Znao bi im pokloniti krunice. koje je on sam načinio svojim rukama s uzlovima od uzice te ih poučavao u moljenju krunice. Kao pastir nije znao čitati i pisati, jer je bio iz siromašne obitelji te nije bilo mogućnosti da ide u školu. Zaželio je naučiti čitati kao bi mogao recitirati Gospin časoslov. Nabavivši časoslov Majke Božje zamoli plemenite ljude za najnužniju pouku. Svojom čvrstom i upornom voljom naučio je čtati pa je svojom knjižicom pjevao hvale Gospe. I više puta na dan molio je krunicu. Običavao je govoriti da su Zdravomarije bijele ruže koje se prinosi Gospi, a da su Očenaši ruže umočene u Predragocijenjenu Krv Isusovu.
Njegov gospodar bi učinio najveće zadovoljstvo Paškalu kada bi ga puštao da prisustvuje Svetoj Misi. No to nije bilo moguće svakodnevno. Kada Paškalu ne bi moguće da bude na Svetoj Misi, ili se služila u drugo vrijeme, on bi na znak zvona za Podizanje pokleknuo i poklonio se Dolasku Gospodina.
Jednoga dana dok se Sv. Paškal klanjao okrenut prema crkvi u času Podizanja, ukaže mu se mnogo Anđela koji su nosili zlatnu pokaznicu sa presvetim Oltarskim Sakramentom. Sveti Paškal nije vjerovao da je to posebna milost koja je samo njemu darovana. On pozove druge pastire s riječima: “Dođite hitro i samnom se poklonite Gospodinu! Anđeli donose Njega nama. Presveti Sakramenat je stavljen pred nas!” Pastiri poslušaju njegov poziv, ali oni baš ništa ne vidješe što bijaše dano samo Paškalu. Dok se Sveti Paškal klanjao – ostali su bili svjesni da su prisutni čudu koje doživljava i skrenii pobožni njihov prijatelj. Sveti Paškal je imao bezgraničnu ljubav prema Presvetom Sakramentu. Kad nije mogao ići na Misu često mu se ukazivao Anđeo i donosio mu Svetu Hostiju kojom je pričestio Svetog Paškala. Koliko mu je dopuštala služba – žurio bi pred Svetohranište. Često ga je žar molitve izdizao iznad tla.
Kad mu je bilo 18 godina pokucao je na vrata franjevačkog samostana Svete Marije Loretske. Odbilai su ga na neodređeno vrijeme, da pričeka. Blizu samostana vršio je službu pastira. Svojim uzornim životom bio je vrlo cijenjen. Konačno je bio primljen u samsotan i obukao redovničko odijelo na marijanski blagdan Svijećnicu 2. veljače 1564. Kao samostanski vratar činio je tisuće koraka od Svetohraništa do samostanske vratarnice i od vratarnice do Sveteohraništa.
Kao vratar u franjevačkom samostanu imao je dužnost da dijeli milostinju siromasima. Ali jednog dana se skupili siromasi na samostanskim vratima, a brat Paškal nije imao ništa da im udijli. Pa što je uradio? Otišao je u samostanski vrt i donio cvijeća, ruža, tulipana i ljiljana i rekao siromasima: “Braćo, danas nemam ništa da vam dadem. Zato svakome po jedan cvijet, da ne idete praznih ruku iz samostana.”
Jednom zgodom je Sveti Paškal rekao: “Sakramenat Ispovijedi oslobađa nas od grijeha, a Sakramenat Svete Pričesti oslobađa nas od volje da griješimo.” Prije nego je pristupao Svetoj Pričesti molio je Nebesku Majku da mu Ona poveća pobožnost i žar kao bi mogao dostojno primiti Boga. Gospini i Gospodinovi blagdani ispinavali su ga rajskom radošću i na te blagdane se spremao devetnicama i drugim djelima kršćanske pobožnosti.
Kratko pred svoju smrt rekao je jednom bratu koji ga je u bolesti posluživao: “Iz sveg srca služite Gospodinu; siromahe ljubite. Imajte veliku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Nikad je zaboravite Bogorodicu. Buite revni u opslužavanju svetog Pravila. I vi ćete doći u Nebo!” Dok je Sv. Paškal ležao bolestan na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. pitao je da li zvona zvone na svečanu Misu. Kad su mu odgovrili potrvdno, bolesnik stisne na grudi raspelo i krunicu. Kad su zvona najavila Podizanje, Sveti Paškal se nasmješi, ponovi dva puta sveto ime Isus i izdahnu.
Za vrijeme spovodne Svete Mise tijelo Svetog Paškala stavili su u crkvu sa otvorenim sandukom. Za vrijeme Podizanja – dok se podizala posvećena Hostija – pokojnikove oči su se otvorile da pozdravi Spasitelja pa se zatvoriše. To su mnogi primjetili, I druge upozorili na to čudo. To se ponovilo i kod Podizanja Presvete Krvi Kristove. Pokojnikove oči se otvoriše i pozdravivši Spasitelja zatvoriše se. Papa Pavao V je 29.10.1618. uvrstio brata Paškala među blaženike, a Papa Aleksandar VIII . 16.10. 1690. u popis Svetaca. Papa Lav XIII. imenovao je Svetog Paškala Svecem Euharistije – zaštitnikom svih euharistijskih djela, društava i kongresa. Značajne su riječi istog Pape: Među svima, čiji je žar pobožnosti prema ovom uzvišenom Otajstvu vjere poznat, Sveti Paškal Baylon zauzima prvo mjesto.” Već od ranog djetinjstva pokazao ljubav prema molitvi. Prvi posao koji je obaljao mali Paškal je čuvanje domaćeg stada.
Preuzeto s sveci.net
