Devetnica svetom Ljudevitu Montfortskom
Ljudevit Montfortski, francuski katolički svetac, teolog, misionar, svećenik i pisac umro je na današnji dan 28.4.1716. Proglašen je svetim 1947., a njegova teološka razmišljanja utjecala su na razvoj suvremene marijanske doktrine.
Papinsko geslo koje si je izabrao sveti Ivan Pavao II. bilo je ‘Totus Tuus’ – Sav Tvoj! Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u ‘Raspravi’ donosi na cjelovit način: ‘Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci’.
Spomendan slavimo 28. travnja, devetnica počinje 19. travnja.
Prvi dan: Nježno srce sv. Ljudevita
Sv. Ljudevit je imao čudesan duhovni put kojim ga je Bog vodio a on vjerno odgovarao. Ljubav prema Bogu i bližnjemu, posebno onima koji su bili u većim potrebama su okosnica tog puta.
Još od djetinjstva i prvih buđenja njegove svijesti Ljudevit je bio privučen ljubavi prema Bogu. “Udaljujući se od vršnjaka… da bi izbjegao njihovim zabavama, on se povlačio u koji kutak kuće da bi se molio, a molio je svoju krunicu pred malom Gospinom slikom”.
Vlč. Blain, prijatelj sv. Ljudevita i školski kolega iz doba odgoja u sjemeništu zapisa: “Često među nama izgledaše kao da je u jednom otuđenju osjećaja, isključen, obuzet Bogom. Ne mogaše čak prigušiti pokrete srca koje bijaše zahvaćeno Božjom ljubavlju, uz duboke uzdahe, za stolom, u rekreaciji, posvuda… Kao u zanosu duha i sjetila bijaše to učinak izljeva, žestine i poticaja Božje ljubavi u punini Duha Svetoga koji zahvaća srce i daje osjetiti svoje slasti”.
Ta ljubav prema Bogu i molitvi bit će temelj njegova svetačkoga duhovnoga puta sve do najvećih vrhunaca molitve. Otkrivajući svoje srce za Boga raspaljeno ljubavlju kao zreo svećenik i misionar zapisa kao u jednom dahu: „O moj Bože, želim te ljubiti, ljubav me potiče, počinjem izgarati. Ti me očaravaš. Pustite me da ljubim“ (P 138, 1).
Paralelno s rastom u ljubavi prema Bogu u nježnom srcu sv. Ljudevita rasla je i ljubav prema bližnjemu. Jednoga dana još dok je bio sjemeništarac, Ljudevitova majka Ivana došla je u posjet siromasima u ubožnicu s.Yves u Rensu… Prepozna neku siromašnu ženu i upita je tko ju je tu doveo, a ona odgovori: “Vaš sin, gospođo, uspio je pronaći mi mjesto u ovoj kući i on sam me doveo”. Bez sumnje majka bijaše sretna i ponosna na sina.
Ljudevit je preosjećajno doživljavao patnju bližnjih te blagim gestama ljubavi koje su u isto vrijeme vanredne, kontestirao one koji su zatvarali svoje srce pred drugima u potrebi. Cijeloga svojega života svetac će prilaziti siromasima s osjećajem vjere, kao jednim produženjem ljubavi koju je iskazivao Isusu u Euharistiji. S istom onom nježnošću, ljubavlju i gorljivošću koju pokazuje u molitvi Ljudevit će pristupati svakom siromahu u kome će vidjeti samog Isusa. Siromasi su ga i prozvali »dobri otac Montfortski».
Molitva: Gospodine Bože naš, sv. Ljudevit Montforski se cijeli život trudio ljubiti Tebe i bližnjega, a mi tako malo uspijevamo na tom putu, po njegovu zagovoru pomozi nam nadvladati naše malodušje i sve ono što nas sprječava da istinski ljubimo. Čuj našu molbu (navesti nakanu) i po njegovu zagovoru udijeli nam srce čisto u ljubavi te milost za koju te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, preljubljena kćeri Boga Oca, moli za nas!
Sveta Marijo, Majko Sina Božjega, moli za nas!
Sveta Marijo, Zaručnice Duha Svetoga, moli za nas!
Sveti Mihaele Arkanđele, moli za nas!
Sveti anđeli Božji, moli za nas!
Sveti Apostoli i Evanđelisti, moli za nas!
Sveti Ljudevite Montfortski, moli za nas!
Dostojni slugo Boga samoga, moli za nas!
Vjerni učeniče utjelovljene Mudrosti, moli za nas!
Svečeniče srca poslušnoga Duhu Svetome, moli za nas!
Robu Isusa koji živi u Mariji, moli za nas!
Gorljivi molitelju i promicatelju svete krunice, moli za nas!
Pokorniče i navjestitelju milosti Križa, moli za nas!
Misionaru Evanđelja spasenja, moli za nas!
Poticatelju iskrenog obraćenja, moli za nas!
Učitelju evanđeoske mudrosti, moli za nas!
Plodni autore duhovnih spisa, moli za nas!
Vjerni sine Službenice Gospodnje, moli za nas!
Propovjedniče Majke Otkupitelja, moli za nas!
Prijatelju siromaha i zapuštenih, moli za nas!
Ljubitelju djece i malenih, moli za nas!
Odgajatelju Božjeg naroda, moli za nas!
Vođo u ispovijedanju prave vjere, moli za nas!
Pastiru brižljivi dobra Crkve, moli za nas!
Utemeljitelju redovničkih družbi, moli za nas!
Poslušni suradniče Pastira Crkve, moli za nas!
Ti koji gledaš lice Svevišnjega – isprosi nam ustrajnost u vjeri,
Ti koji svijetliš u beskrajnoj Božjoj ljubavi – isprosi nam čistu ljubav i duboku poniznost,
Ti koji kličeš zbog zadobivene baštine – isprosi nam blaženu nadu,
Ti koji se raduješ u svetom Jeruzalemu – isprosi nam duha molitve,
Ti koji se nalaziš pred prijestoljem Jaganjčevim – isprosi nam mudrost križa,
Ti koji crpiš s izvora života – isprosi nam poslušnost Duhu Svetome,
Ti koji motriš Majku Božju – isprosi nam pravu pobožnost prema Mariji,
Ti koji si pored apostola Kristovih – isprosi nam žar za naviještanjem Evanđelja,
Ti koji uživaš zajedništvo svetih – isprosi nam ljubav prema Crkvi,
Ti koji sjediš za stolom u Kraljevstvu – isprosi nam krunu slave,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Pomolimo se: O Bože, koji si snagom Duha Svetoga sv. Ljudevita učinio gorljivim apostolom Krista Raspetoga i vjernim sinom Djevice Marije, daj da se i mi, po njegovu primjeru i zagovoru, obnovimo u duhu našeg Krštenja kako bi donijeli istinske plodove kršćanskog života. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Drugi dan: Duhovni rast, sv. Ljudevita i naš
Sv. Ljudevit sam svjedoči da je postigao vrhunac mističnog i duhovnog života na zemlji, duhovno vjenčanje sa Kristom kojega on naziva Mudrošću: „U novoj obitelji kojoj pripadam vjenčao sam se s Mudrošću i križem, tu je moje čitavo blago, vremenito i vječno, zemaljsko i nebesko, a ono je tako veliko da kad bi bilo poznato, mojoj bi sudbini zavidjeli najbogatiji i najmoćniji kraljevi zemlje. Nitko ne pozna tajne o kojoj govorim, ili posve malo njih. Ti ćeš je upoznati u vječnosti, ako se sretno spasiš, jer se može dogoditi i protivno: dršći i više ljubi.” (Pis 20).
Svetac je sam kazao svome prijatelju vlč. Blainu da je od tada u duši kušao trajnu Isusovu i Marijinu prisutnost. A sam Montfort o Marijanskoj karakteristici svoga mističnoga sjedinjenja govori i u pjesmi: „Ova dobra majka i učiteljica posvuda me snažno pomaže i kada zbog slabosti padnem, ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam nevjerojatnu stvar. Ja nosim Mariju u sebi, urezanu crtama slave, ali u tami vjere” (P 77, 11-15).
Sv. Ljudevit jasno poručuje: ako netko uistinu na autentičan način želi živjeti duhovnost posvete koju on naučava, ona ga vodi uskim evanđeoskim putem oslobađanja od egoizma i sebeljublja. Cilj je pročišćenje i rast u ljubavi. U biti, Marija vjernika koji joj se posveti, vodi putem veće i čišće ljubavi, a upravo to podrazumijeva umiranje grijehu i samome sebi, te preobraženje i rađanje novog čovjeka u Isusu Kristu. U pjesmi kao da sama ljubav govori o sebi poručuje:
„Sebeljublje je posve suprotno od svete vatre božanske ljubavi, treba sve trpjeti i sve učiniti kako bi se protjeralo ovu profinjenu pakost. Kako bi se gorilo mojim čistim plamenom, kako bi se kušalo moje sveto pomazanje, treba mrziti sebe čak do mrtvljenja. Moja spasonosna vatra se gasi vodom lakih grijeha. Tko ih ne čini svojevoljno, doći će do čiste ljubavi neba.“ (P 5, 29-31).
Dakle, svetac putem koji je sam prošao želi voditi dušu do čistoće ljubavi i sjedinjenja s Isusom Mudrošću. On je svjestan da je lako krivo shvatiti i usvojiti bit duhovne poruke posvete te zato naglašava: „Budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti“ (PP 119).
„Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj“ (MT 44). Dakle, da bi netko ispravno shvatio u svakodnevici stil življenja duhovnosti posvete Isusu Kristu po Mariji, treba prvenstveno nastojati oko iskustvenog usvajanja temelja ove duhovnosti koji se sastoje u posvemašnjem predanju Mariji da ona vodi put našeg suobličenja Isusu u svim situacijama i prilikama života, bdijući nad nutarnjim duhom tog predanja, prihvatiti put umiranja grijehu i sebeljublju da bi duhovno rastao i sazrijevao, prihvatiti za to sva potrebna i neophodna sredstva duhovnog života kako bi putem čiste ljubavi došao do sjedinjenja s Isusom. Naravno da je to duhovna dinamika koja prati cijeli život i čije ostvarenje ne ovisi samo o ljudskom naporu nego je dar Božje milosti.
Molitva: Bože, iz milosti si nas po svome ljubljenome Sinu spasio i prihvatio kao svoju ljubljenu djecu, tako da te smijemo zvati Abba – Oče. Po uzoru i zagovoru sv. Ljudevita oslobodi naša srca od svega što priječi naš duhovni rast i što se tebi ne sviđa kako bismo uistinu u duhu zaživjeli naše sinovstvo u Sinu Tebi na slavu. Usliši našu prošnju po zagovoru sv. Ljudevita (navesti nakanu), daj da nikada ne sustanemo i odustanemo od puta duhovnoga rasta i daj nam milost za koju te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Treći dan: Pouzdanje u Boga
Ljudevit, kao mladić ostavlja svoju obitelj, upućuje se u Pariz u sjemenište kako bi se pripravio za svećeništvo, i prvi put sam na putu osjeti se slobodniji i odgovorniji nego ikada u životu, odrastao je, pred sobom ima sve izazove života. On bira svoj put, u životu se želi osloniti jedino na vjeru i povjerenje u Boga. Novac koji ima u džepu i majčin zavežljaj dade prvom siromahu kojega susretne na putu. Malo dalje naiđe na drugog siromaha koji prosi i ne imajući mu što dati, zamijeni svoje novo odijelo za njegovo poderano i prljavo. Slobodan i lišen svega Ljudevit učini zavjet potpunog siromaštva i predanja u Božju Providnost, zavjet koji će ljubomorno i skrupulozno opsluživati do kraja života. Blain, suputnik svome prijatelju na putu formacije do svećeništva, zapisa: “U tom trenutku Ljudevit se bez mjere predade u ruke Božje Providnosti, s toliko povjerenja i mira kao da ona sva samo nad njime bdije. Ni torba puna zlata koja bi ga čekala u Parizu ne bi mu dala toliku sigurnost”.
Sv. Ljudevit je cijeloga života imao veliko, potpuno i neograničeno povjerenje u Boga i njegovu Očinsku providnost. Osobno je iskusio mnoštvo nutarnjih i vanjskih poteškoća. Živio je u krajnjem siromaštvu, često puta neshvaćen, odbačen i progonjen, u nutarnjim i vanjskim tminama povezanim uz ostvarenje svoga misionarskog poziva i utemeljitelja druže. Pa ipak u svemu se uvijek u potpunom miru predavao s punim povjerenjem u Boga, kako je sam govorio Oca koji nikada ne uzmanjka a u jednoj svojoj pjesmi ovako nas na to potiče:
„Divimo se providnosti koja sve vodi svome cilju. Ova uzvišena razboritost i suvereni red sve poznaje, svime upravlja, snažno i blago raspoređuje sve do najmanje stvari, bez ikakvog lutanja. Čitav svemir je objavljuje, uvijek i posvuda, čitava zemlja je ispunjena njezinim čudesnim redom: izmjena godišnjih doba, oblaci koji plove, sva bića koja su usmjerena da se uzajamno potpomažu.
Ova mudrost raširena s jednog kraja na drugi, jednim treptajem oka, jednim pogledom sve zna i sve uređuje. Bog poznaje našu bijedu, on zna koje su naše potrebe, i kako je on naš dobri Otac, brine se za nas na tisuće načina, svojoj dobroj volji dodaje neizmjernu moć. Položimo, dakle, svoju nadu u njegovu uzvišenu dobrotu. Ali cjelovitu nadu u njegovu očinsku ljubav, jer On želi da se od njega nadamo čak i vremenskim dobrima, dobrima prirode kojima se služimo svaki dan, za odjeću, hranu i svaku drugu pomoć. Nastojmo pogotovo razumjeti ovu veliku Spasiteljevu tajnu koju nas je on došao naučiti po neizmjernoj milosti: položite nadu u vjernoga Boga, odmorite se na grudima njegove očinske dobrote“. (P 28)
Molitva: Gospodine Bože naš, sv. Ljudevit se uvijek pouzdavao u Tvoju Očinsku pomoć. Mi se premalo pouzdajemo u Tebe. Pomozi nam u našem nepovjerenju i po zagovoru sv. Ljudevita udijeli nam milost da čvrsto s pouzdanjem vjerujemo Tebi te usliši našu molbu (navesti nakanu). Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Četvrti dan: Navjestitelj kraljevstva Isusa Krista po Mariji
Naviještanje radosne vijesti ili kako sv. Ljudevit voli kazati Kraljevstva Isusa Krista po Mariji, javlja se kao plod i cilj osobnog i crkvenog duhovnog rasta, a u njegovim temeljima je Isusovo poslanje: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju“ (usp. Mk 16, 15). Apostolat je bitni element osobnog sazrijevanja u vjeri. To znači da uz čišćenje duše od grijeha i usvajanje evanđeoskih vrijednosti, uz produbljenje našeg odnosa s Bogom po vjeri, ufanju u ljubavi te svjedočanstvo kršćanskog života, briga i zauzetost za naviještanje Evanđelja i rad na širenju kraljevstva Božjega, sve to nužno prati autentično duhovno sazrijevanje, koje se kod nekih može očitovati samo u molitvi apostolatski usmjerenoj, a kod drugih i u pastoralnoj aktivnosti.
Apostolaska i misionarska dimenzija rasta duhovnog života oslobađa vjernika od zatvaranja duhovnog puta u sferu privatnosti i intimnosti koje se kao napast mogu lako pojaviti na osobnom putu življenja vjere. Apostolat zajedno s molitvom proizlazi iz autentičnog odnosa s Kristom i predstavlja duhovno obogaćenje, ne kao produžetak molitve, ni darivanje od svog puta rasta u svetosti, nego izvor duhovnog života koji može dublje potaći i molitvu. Apostolat je plod rasta i sazrijevanja autentične kršćanske ljubavi prema Bogu i čovjeku koja potiče vjernika da uviđa potrebe bližnjega i nuka da apostolatski svjedoči Božju ljubav. Vrijedi i obrnuto. Nedostatak apostolatske dimenzije prema Montfortu znak je neautentičnog osobnog puta rasta u vjeri: „Odabrao sam, trčim po svijetu, uzeo sam dušu lutalice kako bih spasio moga siromašnoga bližnjega. Što? Zar ću posvuda gledati kako duša moga dragoga brata propada zbog grijeha, a da moje srce time nije dirnuto? Ne, ne Gospodine, njegova duša je predragocjena. Zar ću gledati kako ova tako lijepa duša, pada u vječnu smrt, a da nikoga to ne boli? Što? Zar ću gledati kako je Krv Boga koji ljubi ovu dušu beskorisno prolivena, a njena vrijednost zauvijek izgubljena? Radije bih bio proklet. Ah, Gospodine, svi te vrijeđaju u čovjeku koji je tvoja slika! Bez riječi bih trebao to trpjeti? Tvoji neprijatelji grabe tvoju slavu, a zar da ja budem na njihovoj strani? Uistinu, radije smrt! S tobom, Gospodine, ja ću pobijediti“ (P 22 ).
A sam svetac je pučke misije privilegirao kao vrstu svoga apostolatskoga djelovanja. Običavao je ići u župu kako bi proučio ambijent i dao prvi poticaj vjernicima o važnosti sudjelovanja u misijama. Po Ljudevitovim riječima još netko se alarmirao i pokretao kad je on odlučivao držati misije u nekoj župi: “Kad dođem u neko mjesto održavati misije, đavao napregne sve sile da ih upropasti, ali ja dođem s Isusom, Marijom i sv. Mihaelom pa ga pobijedim”. Svetac je duboko osjećao da je njegovo misionarenje i jedna duhovna borba za obraćenje duša koja se odražavala u konkretnom životu svakodnevnice tijekom misija.
Molitva: Bože, Ti si nadahnuo sv. Ljudevitu Mariji Montfortskome apostolsko poslanje da svima propovijeda Evanđelje Krista, tvoga Sina. Po njegovu zagovoru usliši našu molbu (navesti nakanu) i udijeli nam, da, odgajani od Blažene Djevice Marije, budemo poučljivi glasu Duha Svetoga i pažljivi na krik siromaha kako bismo postali neumorni navjestitelji tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Peti dan: Učitelj prave pobožnosti prema Gospi i duhovnosti posvete
Sv. Ljudevit se još od djetinjstva u molitvi svom jednostavnošću i snagom svoga osjećajnog srca s djetinjom lakoćom otvarao Mariji, Majci koju mu je Isus dao. Blain, prijatelj sveca još iz sjemenišnih dana, zapisa: “Svi znaju da je Mariju zazivao samo kao svoju dobru Majku, ali ne znaju svi da se od svoje mladosti njoj utjecao s dječjom jednostavnošću povjeravajući njoj sve svoje potrebe bilo vremenite bilo duhovne. Kad je Ljudevit Grignion bio pred Marijinom slikom, izgledalo je kao da nikoga više ne poznaje …Njoj se utjecao s velikim povjerenjem te je držao da će sigurno biti uslišan. Nikada se nije uznemirivao, sumnjao, dvoumio…Po njemu sve je već bilo riješeno nakon što je molio svoju dobru Majku”. U pobožnosti i posveti Mariji Ljudevit je ustrajao cijeli život, a to je naučavao i druge. Temelje svoje marijanske pobožnosti je svetac našao u Evanđelju i Isusovoj volji. Isus je htio, ne bez razloga, zacrtati duhovni put svojih učenika tako da, prije ili poslije, na njemu susretnu Mariju i uzmu je za svoju Majku. Gospa je Isusov dar učeniku, dar koji treba prihvatiti u duhovnom životu.
Sv. Ljudevit sam je svim srcem prigrlio taj Isusov dar, a to preporuča svima: „Više volim umrijeti nego živjeti, a da ne budem sav Marijin. Ja sam je tisuću i tisuću puta uzeo za sve dobro svoje sa sv. Ivanom Evanđelistom, podno križa, i isto toliko puta predao se njoj“ (MT 66).
„Oh, sretna li onoga koji je sve predao Mariji, i koji se Mariji u svemu i sasvim povjeri i u njoj se izgubi! On je sav Marijin, a Marija je sva njegova. On može slobodno reći s ljubljenim učenikom: „Uzeh je k sebi“ (Iv 19, 27), to jest: primih je za sve svoje dobro“ (PP 179).
Za sv. Ljudevita posveta Isusu Kristu po Mariji je u biti savršena obnova krsnih zavjeta. On traži od svakog kršćanina da se potpuno posveti Mariji kako bi potpuno pripadao Isusu Kristu. Marija je jedina bila savršeno vjerna Bogu u svom životu, te je bila i nastavlja biti nositeljica Krista. Monfortanska posveta izravno se nadovezuje na obnovu krsnih zavjeta i svjesnog preuzimanja svih obaveza kršćanskog života te vodi osobu putem odrastanja u vjeri. Marija, koja je uvijek bila vjerna Bogu, duši koja joj se posveti pomaže na tom otajstvenom putu. Montfort poručuje:
„Sve naše savršenstvo stoji u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije upriličuje Isusu, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu.
Eto, zato savršena posveta Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; a baš tu pobožnost ja naučavam; ili, drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju“. (PP 120).
Molitva: Gospodine Bože naš, Ti si sv. Ljudevitu udijelio milost istinske pobožnosti i učinio ga učiteljem posvete Kristu po Mariji. Po njegovu zagovoru usliši našu molbu (navesti nakanu) i udijeli nam da, odgajani od Blažene Djevice Marije, živimo vjerodostojnim kršćanskim životom. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Šesti dan: Ljubav prema Crkvi
Sv. Ljudevit, koji se sve vrijeme formacije pripremao za svećenički misionarski rad s narodom, imao je duboki osjećaj za Crkvu i crkvene dimenzije koje danas izražavamo kategorijama naroda Božjega, Božjeg kraljevstva i misionarskog poslanja Crkve. A da shvatimo duh kojim se vodio Montfort, dosta je citirati dva teksta iz njegova života.
Kao mladi svećenik nakon nekoliko mjeseci pastoralnog iskustva Ljudevit piše svom duhovniku: „S druge pak strane osjećam veliku želju da širim ljubav prema Gospodinu i njegovoj svetoj Majci, tako da bih na jednostavan i siromašan način počeo katehizirati siromahe po selima i pobuđivati grješnike na pobožnost prema Blaženoj Djevici. Tako je činio jedan dobar svećenik koji je nedavno umro na glasu svetosti. Hodio je od župe do župe da katehizira siromahe oslanjajući se samo na Providnost. Zaista, moj predragi Oče, ja nisam vrijedan tako časne službe, ali, videći potrebe Crkve, ne mogu, a da bez prestanka uzdišući ne tražim jednu siromašnu družbu dobrih svećenika koji bi tu službu obavljali pod zaštitom Preblažene Djevice. Ja se trudim, premda s mukom, da stišam ove dobre i neprekidne čežnje potpunim zaboravom na moju ulogu postavljajući sve u ruke Božje Providnosti i posve se podlažući Vašim odredbama koje će mi uvijek biti kao zapovijedi“ (Pis 5).
A pred kraj života u razgovoru s prijateljem Blainom svetac opravdava svoj život misionarskom mudrošću koja sve čini za potrebe Crkve. Ljudevit odgovara Blainu: „Jedna je mudrost osoba koje žive u zajednici i po pravilu, druga je mudrost misionara i apostolskih muževa. Prvi ne poduzimaju ništa novoga, nego žive po pravilu svetih kuća, dok drugi trebaju pribaviti slavu Bogu na uštrb sebe poduzimajući nove poduhvate. Ne treba se, dakle, čuditi ako prvi uvijek ostaju u miru i o njima se ne govori jer ne čine ništa posebno, dok drugi trajno boreći se sa svijetom, duhom tame i porocima, moraju se pomiriti da će od protivnika podnositi velike progone. Ako su prvi dobro prihvaćeni od svijeta, to je znak da ih se pakao toliko ne boji. To je tako kada se živi kao prijatelji svijeta (…) Drugi su apostolski muževi, koji uvijek poduzimaju nešto novo, neko sveto djelo, utemeljuju ili brane. Nemoguće je da se o njima ne govori (…) Kad bi mudrost bila samo u tome da se ne čini ništa izvanredno i novo za Boga, ne poduzimlje ništa novo za slavu Božju, prvi za prekoriti bili bi apostoli koji su izišli iz Jeruzalema i nisu se zatvorili u dvoranu cenakula. Sv. Pavao koji prođe uzduž i poprijeko grčko-latinski svijet, sv. Petar koji je došao u Rim i pokušao podići križ na Kampidoliju i podložiti kraljevski grad cijeloga svijeta Isusu Kristu. Po prvoj mudrosti Sinagoga se ne bi toliko uzbunila i podigla progonstva protiv malog Spasiteljeva stada, ali i to malo stado ne bi raslo, svijet bi bio i danas što bijaše tada, pun idolopoklonika, perverzan, do kraja pokvaren u svome ponašanju i vrijednostima”.
Kada se radi o Crkvi i o njenom životu te poslanju u svijetu, svetac nije naivni idealist. On je duboko svjestan da grijeh označava i život kršćana u Crkvi. Opis tog lošeg stanja svijeta i Crkve duboko označava svečeve spise.
„Spomeni se ove družbe, Gospodine, radi svoje pravednosti. Čas je, Gospodine, da se javiš: oskvrnuše Zakon tvoj (Ps 118, 126), vrijeme je da učiniš što si obećao učiniti, jer se tvoj božanski zakon obeščašćuje, tvoje se Evanđelje napušta, potoci nepravde poplavljuju čitavu zemlju pa odnose i tvoje službenike. Sva je zemlja opustošena (Jr 12, 11), nepravda caruje, oskvrnjeno je tvoje svetište, groza pustoši nalazi se na svetom mjestu“ (Dn 9, 7; Mt 24, 15; Mk 13, 14) (GM 15). Crkva je „oslabljena i uprljana grijesima svoje djece“ (GM 20).
Svetac se upravo zato trudio oko sredstava ustrajnosti u obraćenju naroda u pučkim misijama, te je svima koji su sudjelovali na kraju predlagao ispovijest vjere pred Biblijom, obnovu krsnih zavjeta i posvetu Mariji. Jedna od dubokih intuicija sv. Ljudevita koja je bila važni element njegova misionarskog rada i bitno je vezana uz svaki osobni put svetosti kao i uz obnovu cijele Crkve je inzistiranje na svjesnoj obnovi krsnog saveza (PP 127).
Molitva: Bože, Spase naš, Ti želiš da se Kraljevstvo zvoje proširi po cijelom svijetu, govoriš nam svoju riječ koja spašava, Ti si sv. Ljudevitu udijelio milost neumornog i neustrašivog naviještanja Evanđelja. Po njegovu zagovoru usliši našu molbu (navesti nakanu) i udijeli nam da ono što smo od tebe primili budemo sposobni darivati drugima i biti tvoji svjedoci u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Sedmi dan: Apostol Križa i Kristove pobjede
Duhovni život neminovno uključuje duhovno shvaćanje križa, koji se nužno susreće u životu. Imati zreo i ekvilibriran odnos prema križu je uistinu veliko duhovno umijeće. Lako je s krivim naglascima shvatiti i usvojiti duhovnost križa, a kao posljedica toga dolazi do usporenja ili potpunog zastoja u duhovnom rastu i sazrijevanju. Sv. Ljudevit je veliki učitelj duhovnosti križa Kristova i želi nas odgajati u nasljedovanju Krista po našim križevima. Sv. Ljudevit križ u duhovnom životu kršćanina promatra počevši od Isusova pashalnog otajstva muke, smrti i uskrsnuća:
„Evo što je, po mom mišljenju, najveća kraljeva tajna (Tob 12, 7), najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je križ. O kako su misli i putovi Vječne Mudrosti udaljeni i različni od misli i putova ljudi, pa i od onih najmudrijih! Taj veliki Bog želi otkupiti čovjeka, otjerati i sputati đavle, zatvoriti pakao i otvoriti ljudima Nebo i povratiti vječnome Ocu beskrajnu slavu. Evo te velike odluke, toga teškog djela i ogromnog pothvata. Kojim će se sredstvom poslužiti ta Mudrost čija se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom (usp. Mudr 8, 1)? Ona ima svemoguću mišicu i jednim jedinim njezinim pokretom može uništiti sve što joj se protivi i učiniti sve što hoće; jednom jedinom riječi svojih ustiju može sve stvoriti i sve uništiti. Potrebno je da samo nešto htjedne, i sve će se dogoditi. Ali njezina ljubav daje zakone njezinoj svemoći. Želi se utjeloviti da pokaže ljudima svoje prijateljstvo, sama želi sići na zemlju da bi se čovjek popeo na nebo. Neka bude! I ona gleda taj križ i u njemu nalazi svoju nasladu, uzljubila ga je iznad svih velikih i znamenitih stvari na nebu i na zemlji, jer on će biti oruđe njezinih pobjeda i ukras njena veličanstva, njezina bogatstva, slast njezina kraljevstva, prijatelj i zaručnik njezina srca. O dubino mudrosti i znanja Božjega (usp. Rim 11, 33). Kako je iznenađujuć njezin izbor i kako su njezini sudovi i njezine odluke uzvišeni i neshvatljivi! A kako je tek neizreciva njezina ljubav prema tom križu“ (LJVM 167-168).
Isusova muka i smrt na križu su Božji odabir te najveći dokaz i ostvarenje spasiteljske ljubavi Sina Božjega koji u potpunoj slobodi prikazuje sebe za naše otkupljenje. Upravo zbog toga što je Isusova muka dokaz i ostvarenje ljubavi, ona potiče i poziva vjernika na odgovor u ljubavi. Kršćanski život je nasljedovanje Isusa Krista i odgovor na pozive njegove ljubavi koji se konkretiziraju u svakodnevici kao nasljedovanje Isusa po križevima. Tek u toj duhovnoj dinamici se može shvatiti duhovnost križa koju naučava Montfort. Svetac poručuje:
„Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav“ (LJVM 154).
Molitva: Gospodine Bože naš, Ti si u svojoj svevišnjoj Mudrosti odredio da tvoj Sin Isus Krist spasi ovaj svijet po smrti na Križu i Uskrsnućem. Ti si sv. Ljudevita primjerom i riječju učinio gorljivim apostolom Križa Kristova, po njegovu zagovoru usliši našu molbu (navesti nakanu) i udijeli nam da dobro nosimo svoj križ nasljedujući tvoga Sina. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Osmi dan: Učitelj ustrajnosti života u milosti
Iz pastoralnog iskustva, kao pučki misionar, Montfort je bio duboko uvjeren da je ustrajnost u milosti veliki problem ljudskih duša te upravo zato potiče da se prihvati duhovnost posvete. Problem ustrajnosti u dobru je jako naglašen u življenju vjere. Radi se o otajstvenoj stvarnosti zbog toga što se kod ustrajnosti isprepliću prvenstvo Božje milosti, neistraživa tajna ljudske slobode i sva krhkost nutarnjeg puta čovjekove suradnje na koji lako negativno utječu vlastita i tuđa grješna prošlost, sklonost na zlo te sugestije i napasti svijeta i đavla. Na putu življenja vjere ne koristi jedno prolazno oduševljenje i trenutno obraćenje, ako poslije ne slijedi kontinuitet i ustrajnost na tom putu. Najbolji se plodovi u duhovnom životu dobivaju po ustrajnosti, dan za danom i godina za godinom.
Sjeme koje padne na zemlju mora umrijeti, polagano i neprimjetno rasti te u vrijeme zrelosti donijeti plod. Marija, koja je uvijek ostala vjerna i ustrajna, pomaže osobama koje se njoj posvete da dobiju tu milost od Boga te da vjerno ustraju dok ne donesu plod.
„Napokon ima još jedan poticaj na ovu pobožnost prema Presvetoj Djevici: ona nam je divno sredstvo da ustrajemo u kreposti i ostanemo vjerni. Jer zbilja, zašto većinom grješnička obraćenja nisu trajna? Zašto se tako lako ponovno pada u grijeh? Zašto većina pravednika, umjesto da napreduju iz kreposti u krepost i stječu nove milosti, gube često i ono malo kreposti i milosti što su ih imali? Rekao sam prije da je ta nesreća stoga što se čovjek, iako je tako pokvaren, tako slab i tako nepostojan, ipak uzda u sebe, oslanja se na svoje sile i smatra se kadrim sačuvati blago svojih milosti, svojih kreposti i zasluga. A u ovoj ih pobožnosti povjeravamo Presvetoj Djevici, Djevici vjernoj, sve što imamo i postavljamo je za opću blagajnicu svih naših dobara i naravnih i milosnih. Njezinoj se vjernosti povjeravamo, na njezinu se moć oslanjamo, na njezino se milosrđe i ljubav upiremo da ona sačuva i poveća naše kreposti i zasluge, usprkos đavlu, svijetu i tijelu, koji se naprežu da nam ih odnesu. Kažimo joj kao dobro dijete svojoj majci i vjeran sluga svojoj gospodarici: „Čuvaj povjereno blago” (1 Tim 6, 20). Moja dobra majko i gospodarice, priznajem da sam do sada primio tvojim zagovorom od Boga više milosti negoli sam ih zaslužio, i moje me kobno iskustvo uči da nosim to blago u posudi odveć krhkoj te da sam jako slab i jako bijedan, pa ga neću moći sačuvati u sebi, jer sam nejak i prezren (usp. Ps 119, 141); zato primi, molim, na pohranu sve što posjedujem, i sve mi to sačuvaj svojom vjernošću i svojom moću. Što ti čuvaš, ništa neću izgubiti; ako me ti držiš, neću pasti; ako me ti štitiš, bit ću zaklonjen od svojih neprijatelja.” (PP 173)
Molitva: Gospodine, Bože naš, koji nas pozivaš da ustrajemo na putu vjere do kraja života, po zagovoru Gospe i sv. Ljudevita usliši našu molbu (navesti nakanu) i udijeli nam da dobro živimo svoj kršćanski život i milost sretne smrti. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome
Deveti dan: Vodi nas do ljubavi prema Isusu
Pobožnost prema Mariji nas mora voditi Isusu Kristu. To je duboko Montfortovo uvjerenje koje će on više puta ponoviti. Različitim izrazima svetac naglašava ovu središnju istinu naše vjere te se uočava koliko on kao veliki Marijin štovatelj, gori ljubavlju za Isusa Krista. Na taj način sv. Ljudevit polaže temeljno načelo koje svaka marijanska pobožnost mora poštovati ako želi ostati u ispravnoj vjeri. Ali prizivanje na kristocentrizam ni na koji način nema ulogu umanjivanja pobožnosti prema Mariji, nego je pojačati i dovesti do one autentičnosti koju Bog želi zbog uzajamne povezanosti Isusa i Marije u Božjem planu spasenja.
„Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti vrhovni cilj svih naših pobožnosti, inače bi one bile krive i lažne. Isus Krist je alfa i omega (Otk 1, 8), početak i svršetak svih stvari (usp. Otk 21, 16). Mi se trudimo, kako kaže apostol, jedino oko toga da svakog čovjeka učinimo savršenim u Isusu Kristu (usp. Ef 4, 13), jer jedino u njemu stanuje sva punina Božanstva (Kol 2, 9) i sve ostale punine milosti, krjeposti i savršenosti; jer smo jedino u njemu bili blagoslovljeni svakim duhovnim blagoslovom (Ef 1, 3); jer je on naš jedini učitelj koji nas treba učiti, naš jedini gospodar o kojem imamo ovisiti, naša jedina glava s kojom moramo biti sjedinjeni, naš jedini uzor kojemu se trebamo upriličiti, naš jedini liječnik koji će nas izliječiti, naš jedini pastir koji će nas hraniti, naš jedini put koji nas treba voditi, naša jedina istina u koju moramo vjerovati, naš jedini život koji nas treba oživljavati i u svim stvarima naše jedino sve koje nam ima biti dovoljno. Nijedno drugo ime pod nebom nije nam dano kojim bismo se mogli spasiti (usp. Dj 4, 12), osim imena Isusova. Bog nam nije stavio drugog temelja našega spasa, naše savršenosti i naše slave nego samo Isusa Krista. Svaka zgrada koja nije postavljena na taj kamen temeljac utemeljena je na pomičnom pijesku, i sigurno će se oboriti prije ili kasnije. Svaki vjernik koji nije s Isusom sjedinjen, kao lozova mladica s panjem, otpast će, osušit će se i neće biti ni za što nego da se baci u vatru (usp. Iv 15, 6). Ako smo u Isusu Kristu i Krist u nama, ne treba nam se bojati osude (usp. Rim 8, 39). Ni anđeli s neba, ni ljudi na zemlji, ni đavli pakleni niti ikoje drugo stvorenje ne može nam nauditi, jer nas ne može rastaviti od ljubavi Božje koja je u Isusu Kristu (usp. Rim 8, 39). Po Isusu, s Isusom i u Isusu možemo sve: povratiti svu čast i slavu Ocu, u jedinstvu Duha Svetoga, i sami postati savršeni te našem bližnjemu biti miomiris vječnoga života. Ako, dakle, promičemo ozbiljnu pobožnost prema Presvetoj Djevici, to je jedino zato da promaknemo pobožnost prema Isusu Kristu; to je jedino zato da iznesemo lako i sigurno sredstvo kako naći Isusa Krista. Kad bi pobožnost prema Presvetoj Djevici udaljavala ljude od Isusa Krista, trebalo bi je zabaciti kao đavolsku varku. Ali ova pobožnost ne samo da ne udaljuje ljude od Isusa Krista, nego nam je još potrebna da ga uzmognemo savršeno naći, nježno ga ljubiti i služiti mu vjerno, kao što sam to već pokazao i o čemu će biti govora još malo kasnije“ (PP 61-62).
Molitva: Gospodine, Bože naš, koji nas pozivaš da vjerujemo tvome Sinu Isusu Kristu i da ga ljubimo, po zagovoru Gospe i sv. Ljudevita usliši našu molbu (navesti nakanu) i udijeli nam pravu ljubav prema Isusu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Litanije sv. Ljudevitu Montfortskome