Veliki ponedjeljak
Crkva na današnji dan redovito slavi svetkovinu Navještenja Gospodinova ili Blagovijest. Ali s obzirom da počinje Veliki tjedan muke Gospodnje, ta se svetkovina ove godine prebacuje na prvi dan nakon vazmene osmine i slavit će se 8. travnja.
Veliki tjedan obuhvaća dane od Cvjetnice do Uskrsa. Nekada su svi ti dani bili puno naglašeniji, posebno s obzirom na post, molitvu i djela milosrđa. Kroz cijeli tjedan vjernici su postili, nisu radili teške poslove, ali ni one koji nisu nužni, nego su se nastojali dostojno – duhovno i tjelesno – pripraviti za sveta slavlja. Danas su ponedjeljak, utorak i srijeda Velikog tjedna svagdani, ali to nikoga ne priječi da se, ipak, i kroz te dane više posveti duhovnosti i pobožnosti.
Evanđelja koja se čitaju na svetim Misama ova tri dana vezana su uz Judinu izdaju te nas uvode u Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, otajstva koja ćemo slaviti u Velikom trodnevlju. Na Veliki ponedjeljak se iz Evanđelja po Ivanu čita odlomak o Isusovom boravku s učenicima u Betaniji, kod Lazara, Marte i Marije, kada je Marija Isusove noge pomazala skupocjenom pomašću. Na to je Juda rekao da se ta pomast trebala prodati za tristo denara i novac dati siromasima. To nije rekao jer mu je stalo do siromaha, nego jer je čuvao novce apostola i kradom uzimao iz zajedničke blagajne. Znajući to, Isus mu nije rekao da je kradljivac, nego samo da treba pustiti ženu, jer je to djelo učinila za dan Isusova ukopa, nagovješćujući tako svoju skoru smrt.
Evanđeoske perikope ova tri dana vode nas preispitivanju vlastitih grijeha po kojima se često udaljavamo od Božjih zapovijedi i, moglo bi se reći, s Judom izdajemo Isusa. Oni su tako naš izravniji ispit savjesti i poticaj da nastojimo razumjeti silinu Božje ljubavi po kojoj se, radi nas ljudi i radi našega spasenja, predaje u ruke grešničke.
Dodajmo ovome tekst koji današnja Služba časova donosi iz propovijedi sv. Augustina biskupa:
“Veliko je ono što nam Gospodin u budućnosti obećava, ali je još veće ono što slavimo da je već za nas učinio. Ta je Riječ Božja postala tijelom i prebiva među nama. Nije imao u sebi čime bi umro za nas, dok nije uzeo od nas smrtno tijelo. Učinio je divnu zamjenu prihvativši našu narav: naše je bilo ono po čemu je on umro, a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti. Ne samo da nam se nije potrebno stidjeti smrti našega Gospodina Boga, nego se moramo nadasve u nju pouzdati i njome se dičiti, jer primajući od nas smrt koju je našao u našoj naravi, sigurno nam je obećao darovati život koji sami po sebi ne možemo imati.”
Neka nam i današnji dan bude prvi korak ozbiljnije priprave za nadolazeće blagdane i najljepše dane naše vjere!
Izvor: hkm.hr
