SVETAC DANA – SV. ĆIRIL JERUZALEMSKI
Slavni jeruzalemski biskup i crkveni naučitelj poznat po svojim katehezama u kojima je razvio i protumačio vjerske istine i nauk o sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i Euharistiji.
Crkva danas slavi sv. Ćirila Jeruzalemskog, biskupa i crkvenog naučitelja poznatog po slavnim katehezama. Radi se o 24 kateheze u kojima je sustavno prikazao nauk o sakramentima inicijacije: krštenju, potvrdi i Euharistiji. Ćiril je znao govoriti jasno i neposredno pa je bio razumljiv i jednostavnim ljudima bez naobrazbe.
Rođen je oko 315. godine u Jeruzalemu od kršćanskih roditelja koji su ga u vjeri ne samo dobro poučili nego i osvjedočili. Ćiril je imao dobro svjedočanstvo u svojoj zajednici pa nije nikakvo čudo da je izabran za biskupa 348. godine. Za biskupa ga je zaredio jeruzalemski biskup Sv. Maksim u istom svetom gradu u kojemu je rođen. Ipak, našao se protivnik, poluarijevac koji mu je koješta podmetnuo, pa je Ćiril morao u progonstvo u Tarz. Tamo je svojim propovijedanjem i životom čovjeka bez mane dao pravo svjetlo o sebi, pa su narod i biskup uvidjeli da je prognan nevin čovjek. Nakon smrti Sv. Maksima, postao je mjesni biskup te ga je odvažno branio od Julijana Otpadnika, cara koji je htio podići nove zidine nad uništenim gradom. Predaja kaže kako su ga tom prigodom munje, potresi i gromovi odvratili od njegova nauma, a biskupu Ćirilu iz progonstva u Tarzu (Turska) omogućili povratak u Jeruzalem. Od 38 godina svoga biskupovanja, Ćiril je proveo 16 u progonstvu. Prvi carigradski opći sabor 381. godine priznao je pravovjernost biskupa Ćirila i njegov kontinuitet na biskupskoj stolici. Umro je 387. godine, a već od davnine i istočna i zapadna Crkva slave ga kao sveca. Papa Leon XIII. proglasio ga je 1893. godine i crkvenim naučiteljem. Ime Ćiril je perzijskog porijekla i znači mladi kralj.
Od spisa ostalo je njegovih 24 kateheze, od kojih je jedna uvodna (predkateheza). Od 2. do 19. upućene su katekumenima (photizomenoi) koji su se imali krstiti sljedećeg Uskrsa, te su usredotočene na detaljno tumačenje krsnog simbola koji se koristio u Jeruzalemu. Posljednjih 5 su takozvane mistagoške kateheze, upućene novokrštenicima (neophotistoi), a tumače značenje sakramenata koje su upravo primili (krštenje, krizma i euharistija) i misnu liturgiju. Ove posljednje neki manuskripti pripisuju njegovu nasljedniku Ivanu, ili čak obojici, a sud znanosti o tome još nije konačan. Niz kateheza donosi mnogo detalja o katekumenatu i liturgiji u upotrebi onoga vremena u Jeruzalemu. Uz to od Ćirila je ostala jedna propovijed o ozdravljenju paralitičara (na Iv 7,5) i jedno pismo caru Konstancu koja opisuje pojavljivanje jednog svjetlećeg križa iznad Jeruzalema 7. svibnja 351.
Ćiril nije originalan pisac, nego pučki propovjednik, živahan i jasan, jedan od najboljih svoga vremena. Ne pazi na pravila klasične elokvencije, ne brine se mnogo za formu niti se upušta u duboka teološka pitanja, ali praktične istine izlaže jednostavnim i pučkim načinom. Sama činjenica da je morao pretrpjeti od arijevaca svjedoči da je bio pobornik Nicejskog sabora, iako se uzdržavao od pojma istobitan. U njegovim mistagoškim katehezama imamo brojna i dragocjena svjedočanstva o sakramentima krštenja, potvrde i euharistije. Krštenje je sveti i neizbrisivi pečat (sphragis haghia akatalytos). Realna prisutnost je izražena jače nego kod pisaca prije njega. Njegove kateheze su ne manje važne za liturgiju i arheologiju (na primjer za epiklezu, za spominjanje živih i mrtvih kod liturgije).
Značajno je Ćirilovo tumačenje Katoličke Crkve: «Katolička Crkva se zove zato što se nalazi po cijelome svijetu, od jednog kraja do drugoga; zato što naučava sve dogme koje su na korist ljudima kako bi došli do spoznaje i zato što te dogme uče o svim vidljivim i nevidljivim stvarnostima, na nebu i na zemlji; zove se Crkva zato što za svoje članove poziva i ima sve ljude koji se klanjaju Bogu: vladare i podložnike, učene i neuke. Ona je katolička zato što posvuda ozdravlja od svih grijeha učinjenih dušom i tijelom; zato što u samoj sebi posjeduje sve što se naziva krepošću: u riječima, u djelima i u svakovrsnim duhovnim darovima» (Kateheza 18,23-24).
