SVETAC DANA – BL. PIO IX.
Blaženi Papa Pio IX. rođen je 13. svibnja 1792. godine u Senigaliji, u Italiji kao sin grofa Girolama Mastai Ferrettija. Na dan rođenja kršten je imenom Giovanni Maria (Ivan Marija). Djetinjstvo ovog blaženika nježne fizičke građe i iznimne inteligencije bilo je obilježeno sitnim poniženjima i revnim religijskim životom.
1809. godine Giovanni Maria odlazi u Rim na studij. Zbog nejasno dijagnosticirane bolesti, koju su neki smatrali epilepsijom, 1812. morao je prekinuti studij. 1815. godine prihvaćen je u Papinsku plemićku gardu, no zbog spomenute bolesti je istog trena otpušten. U tom je trenutku Sv. Vinko Pallotti predvidio da će Giovanni Maria jednog dana postati Papa te da će ga Gospa Loretska osloboditi bolesti.
Nakon što je nakratko služio u obrazovnom institutu Tata Giovanni, 1816. je kao kateheta bio sudionikom nezaboravne misije u Senigalliji, a odmah nakon toga odlučio se pridružiti Crkvenoj državi. Zaređen je za svećenika 1819. godine. Svjestan svog plemićkog statusa, odlučio ga se odreći kako bi služio jedino Crkvi.
Gorljiv u služenju najsiromašnijima
Svoju prvu misu slavio je u crkvi sv. Ane u sirotištu Tata Giovanni, na kojem je ostao do 1823. godine u funkciji rektora instituta. Odmah je bio prepoznat kao gorljiv u molitvi, služenju Riječi, slavlju liturgije i u ispovijedanju, a povrh svega u svakodnevnom služenju najsiromašnijima i najpotrebnijima. Divno je ujedinio aktivni i duhovni život: otvoren za pastoralne potrebe, sabran, odan Euharistiji i Djevici Mariji, vjeran svakodnevnoj meditaciji i ispitivanju savjesti.
Godine 1823. napušta sirotište kako bi služio apostolskom nunciju u Čileu, mons. Giovanniju Muzi. Tamo je ostao do 1825. godine, kada je izabran za ravnatelja bolnice sv. Mihaela, velike i složene institucije kojoj je bila potrebna učinkovita reforma. Toj se ulozi potpuno posvetio, što je donijelo više nego zadovoljavajuće rezultate. Istovremeno nije zanemario svoje svećeničke dužnosti. Dvije godine kasnije, u dobi od 35 godina, posvećen je za biskupa Spoleta. 1831. godine revolucija koja je započela u Parmi i Modeni proširila se i na Spoleto. Nadbiskup nije htio prolijevanje krvi te je, koliko je bilo moguće, popravio pogubne učinke nasilja. Kada je mir vraćen, molio je oprost za sve pa čak i za one koji ga nisu zaslužili.
Odbijao je čast papinske službe
1832. godine prebačen je u Imolu. Ostao je rječit propovjednik, ljubazan prema svima, gorljiv oko duhovnog i materijalnog blagostanja svoje biskupije, posvećen svećenstvu i sjemeništarcima, promicatelj obrazovanja mladih, osjetljiv na potrebe kontemplativnog života, posvećen Presvetom Srcu Isusovom i Gospi, dobronamjeran prema svima te čvrst u svojim principima. 1840. primio je kardinalsku mitru u dobi od 48 godina.
Unatoč tome što je odbio takvu čast, u večernjim satima 16. lipnja 1846. Giovanni Maria se našao pod teretom najveće počasti: izabran je za papu i uzeo ime Pio IX.
Imao je težak pontifikat, ali upravo zbog toga je zapamćen kao veliki papa, svakako jedan od najvećih. Svjestan da je “Kristov vikar”, odgovoran za prava Božja i prava Crkve, u svom pontifikatu bio je jasan, jednostavan i dosljedan. Kombinirao je čvrstoću i razumijevanje, vjernost i otvorenost.
Pomilovao je političke zločine
Svoj pontifikat započeo je činom velikodušnosti i kršćanske senzibilnosti: pomilovanjem političkih zločina. Njegova prva Enciklika bila je programska vizija koja je predvidjela “Syllabus”: u njemu je osudio tajna društva, masonstvo i komunizam. Godine 1847. proglašava dekret kojim odobrava slobodu tiska i osniva civilnu stražu, gradsku i općinsku vijećnicu, Državno vijeće i Vijeće ministara. Od tada je neumorno nastavio intervenirati kao Otac svih naroda.
Pitanje talijanske neovisnosti, s kojom je suosjećao, nije se ispriječilo između Princa i Pape što je udaljilo najtvrdokornije liberale. Situacija je eskalirala 15. studenog kada je ubijen premijer Pellegrino Rossi, a Pio IX. se morao skloniti u Gaeti.
Nakon proglašenja Rimske Republike (9. veljače 1849.) preselio se u Portici i kasnije vratio u Rim (12. travnja 1850.). Reorganizirao je Državno vijeće, osnovao Vijeće za financije, odobrio novu amnestiju te ponovno uspostavio katoličku hijerarhiju u Engleskoj i Nizozemskoj.
Definirao je dogmu Bezgrešnog začeća
Godine 1853. osudio je Gallicanove doktrine i utemeljio poznati “Seminario Pio”. Utemeljio je Povjerenstvo za kršćansku arheologiju, definirao dogmu Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1854. i blagoslovio obnovljenu baziliku sv. Pavla, koja je bila uništena u požaru 1823. godine.
1856. godine odobrio je plan željeznica u Papinskoj državi, a 24. travnja 1859. godine otvorio je prvi odjeljak između Rima i Civitavecchia. 1857. godine posjetio je Papinsku državu te je posvuda bio srdačno dočekan. Poslao je misionare na Sjeverni pol te u Indiju, Burmu, Kinu i Japan.
U međuvremenu nad njim su se nadvili tamni oblaci talijanskog „Risorgimenta“ (pokreta za revolucionarnim ujedinjenjem Italije), pijemontski aneksi koji su demantirali Papinsku državu i izvlaštenje Saveza. No, usprkos svemu, nepokolebljivo je nastavio pokazivati svoju ljubav i brigu za sve. 1862. osnovao je dikasterij koji bi se bavio problemima Istočno katoličke Crkve; 1864. objavio je Syllabus koji ukorava suvremene propuste; 1867. slavio je 18. stogodišnjicu mučeništva Petra i Pavla; 1869. primio je priznanje cijelog svijeta za zlatni jubilej svoga svećeničkog ređenja. Kasnije te godine otvorio je Prvo vatikansko Ekumensko vijeće, biser svoga pontifikata, i zatvorio ga 18. srpnja 1870. godine.
Posvetio je Crkvu Presvetom Srcu Isusovu
Padom Rima (20. rujna 1870.) i njegove moći, ožalošćeni Papa osjećao se kao zatvorenik Vatikana, odupirući se “Zakonima jamstva”, ali odobravajući “Djelo kongresa”. Posvetio je Crkvu Presvetom Srcu Isusovu, disciplinirao sudjelovanje katolika u političkom životu pod motom Non Expedit – ni birač niti biran obnovio katoličku hijerarhiju Škotske. Pateći od lošeg zdravlja, zadnje se obratio rimskim svećenicima 2. veljače 1878. Dana 7. veljače najduži pontifikat u povijesti završio je svetom smrću.
Ostat će zapamćeno da je Pio IX. svojim mudrim savjetima pomagao don Boscu utemeljiti Salezijansku družbu te si je zaslužio nadimak „Don Boscov papa“.
Preuzeto s zenavrsna.com