Marijansko svetište Pontmain u Francuskoj
Ukazanje Blažene Djevice Marije Pontmain bilo je u vremenu rata protiv Pruske. Francuska vojska je poražena, Drugo Carstvo je palo pa su pruski vojnici ušli u francuski teritorij. 12 siječanj 1871, Prusi su već u Mansu i napreduju prema zapadu, blizu Mayenne.
Iz Pontmaina mnogi ljudi išli u rat, bez vijesti su, prestrašeni. Od Bogaa traže pomoć, da budui pošteđeni od daljneg rata, epidemija trbušnog tifusa i boginja.
Ukazanje Majke Ufanja u Pontmainu
Pontmain, 17. siječnja 1871.
Dan je počeo kao i svi ostali. I toga je jutra crkva bila puna vjernikâ, kao i svakoga dana. Obilno je sniježilo i bilo iznimno hladno. Oko pola jedan, zemlja se zatresla, što je prestrašilo sve stanovnike, osobito u tome nemirnome vremenu. U tijeku je, naime, bio francusko-pruski rat. Još 23. rujna prošle godine, 38 je mladića iz župe pošlo u rat, a nikakve vijesti nisu stizale. Radi toga se živjelo u strahu i tjeskobi. A onda se još stala širiti i epidemija tifusa…
Unatoč svemu, molitva i dalje bijaše žarka, jer tako je to u Pontmain-u. Od dolaska župnika, opata Michela Guérina, 24. studenoga 1836., u svim se obiteljima svakodnevno molilo krunicu
Te je večeri dvoje djece, Eugen i Josip Barbedette, pomagalo ocu u štaglju drobiti bodljivu žuticu za prehranu blaga. Spustila se noć. Bilo je oko pola šest. Starica Jeannette Détais došla je donijeti vijesti što ih je uspjela saznati nešto dalje od vojske u povlačenju blizu rijeke Loire. Eugen je to iskoristio kako bi načas prekinuo posao i izašao van ‘provjeriti kakvo je vrijeme’. I eto odjednom, posred neba, iznad prednjega dijela kuće, gdje ugleda ‘Lijepu Gospođu’, koja je raširila ruke kao da nekome iskazuje dobrodošlicu i nasmiješila mu se. Bila je odjevena u plavu haljinu posutu zlatnim zvijezdama (što je vidljivo na svodu crkve oslikanu 1860.). Na glavi je imala crni veo, a na njemu zlatnu krunu s crvenom trakom u sredini. Na nogama je imala plave papuče sa zlatnom kopčom. Nalazila se unutar trokuta što su ga tvorile tri velike zvijezde. Dijete je Lijepoj Gospođi uzvratilo osmijeh. Ti će osmijesi ostati jedini razgovor između njih, jer za čitavoga Ukazanja Lijepa Gospođa nije ništa progovorila.
Kada je mlađi brat Josip izašao na vrata, i on je ugledao ‘Lijepu Gospođu’, dok odrasli nisu vidjeli ništa osim zvijezda.
Viktorija, njihova majka, jednako tako nije ništa vidjela, iako se bila vratila u kuću potražiti naočale. Potom je pošla u školu zamoliti sestru Vitaline neka dođe pred štagalj. Budući da je i ona vidjela jedino zvijezde, vratila se u školu da bi potom sa sobom dovela susestru Mariju-Eduardu, i još troje djece. Po dolasku, dvije su mlađe: Franja Richer te Ivana-Marija Lebossé, povikale: « O! Lijepa Gospođa ! Kako je lijepa! » i opisale je sa svoje strane. Sestra Marija-Eduarda krenula je o tome obavijestiti gospodina župnika, dok je sestra Vitaline stala moliti, zajedno s ljudima koji su pristizali u sve većem broju.
« G. župniče, povikala je sestra Marija-Eduarda stigavši na vrata prezbiterija, brzo dođite kod Barbedette-ovih, dogodilo se čudo: djeca vide Gospu! » A župnik, iznenađen, odgovori: «Čudo! Gospa! Gospa! Ali, sestro, plašite me! » Umiješala se stara sluškinja Jeannette Pottier: «Morate poći vidjeti, g. župniče ! » te upali svjetiljku kako bi izašli u noć.
Kada je stigao među župljane, djeca, koju su bili razdvojili kako ne bi mogla međusobno komunicirati, povikaše: «Još se nešto pojavljuje! » te opisaše veliki plavi oval koji je okružio Lijepu Gospođu. Unutar njega su četiri plitice svijećnjaka nosile četiri ugašene svijeće. Svijeće su podsjećale na one što ih je otac Guérin palio na Gospinu oltaru od 8. prosinca 1854., za vrijeme svih događanja u crkvi. Istovremeno se na haljini, ondje gdje se nalazi srce, pojavio i mali crveni križ.
Pozornost je nakon toga malko popustila. Započeo je razgovor, komentiranje, a Lijepa se Gospođa ražalostila: «Eto kako je ponizna» reče Eugen. «Hajdemo moliti» dodao je na to župnik. Sestra Marija-Eduarda započela je moliti krunicu. Gospa se smjesta ponovno nasmiješila. Za čitavo vrijeme molitve krunice, razmjerno izmoljenim Zdravomarijama, lik Gospe polako se povećavao. Oval je rastao zajedno s njime, dok su se zvijezde na haljini i oko nje umnažale.
«Poput krijesnica, lijepe joj se na haljinu, prokomentirala su djeca. O, kako je lijepa! »Nakon izmoljene krunice, zapjevali su „Veliča“. Na početku pjesme, djeca povikaše: «Eto, i opet nešto nastaje!. Između dna ovala i krova kuće, razvila se zastava. Tada su se stala ispisivati velika zlatna slova: « M » – « A » – « I » – « S ». Riječ „MAIS“ (francuski „ali“; op. prev.) ostat će posve sama sve do dolaska Josipa Babina, un kočijaša, koji se vraćao iz 20 km udaljena mjesta Ernée, i povikao mnoštvu: «Samo molite, Prusi su kod Lavala». Potom se riječ PRIEZ („molite“) ispisala iza riječi MAIS. Poruka se tako nastavila pojavljivati, slovo po slovi. Nakon litanija otpjevanih iza hvalospjeva „Veliča“, djeca su mogla pročitati prvi red, koji je završavao velikom točkom:
ALI, MOLITE, DJECO MOJA, GOSPODIN ĆE VAS DOMALO USLIŠITI
Na početku iduće pjesme, slova su započela ispisivati drugi red: MON (=moj). Kod idućega napjeva: ‘O Mater alma Christi carissima’, slijedila je riječ FILS (Sin). « MOJ SIN » – pročitala su djeca. Tada je posvuda odjeknuo usklik radosti:
« Ona je ! Stvarno je ona! To je Gospa! » Sve dotad su, naime, mislili kako bi to mogla biti ona, ali sada su u to bili sigurni. Ta jasno je pisalo: MOJ SIN. Kada je završila i ta pjesma te su krenuli pjevati Salve Regina, (Zdravo Kraljice), poruka je nastavljena, a onda i dovršena.
MOJ SE SIN DADE DOTAKNUTI
Nije bilo točke, već je ovaj drugi red bio podcrtan velikom zlatnom crtom, poput pisama.
«Zapjevamo pjesmu Mariji » reče na to župnik, a riječi se radosno uzdigoše prema nebu, dok su ih istom prošle nedjelje pjevali stisnuta grla:
« Majko Ufanja, čije je ime toliko slatko, čuvaj nam Francusku. Moli, moli za nas »
Na početku je Gospa podigla ruke u visini ramenâ i stala pomicati prste u ritmu himna. Potom je prošao valjak «plave boje » te izbrisao i zastavu i poruku.
Nakon još jednoga himna, čiji refren glasi «Parce Domine, parce populo tuo», djeca, koja sve dotad bijahu radosna, odjednom se rastužiše. Rastužila se, naime, bila i sama Gospa. Nije plakala, ali je podrhtavanje usana očitovalo silinu njene boli. «Nikada na ljudskome licu nismo vidjeli toliku bol» rekla su djeca.
Tada se iza Gospe pojavio Križ jarko crvene boje. Na Križu, Isus, u nešto tamnije crvenoj boji. Na vrhu Križa, na bijeloj poprečnoj gredi, pisalo je: ISUS CHRIST. Gospa je s obje ruke uzela Križ i pokazala ga djeci, dok je zvjezdica upalila četiri svijeće u ovalu, prije no što se postavila iznad Gospine glave. Mnoštvo je tiho molilo i lijevalo obilne suze.
Tada je sestra Marija-Eduarda zapjevala Ave Maris Stella. Crveno je Raspelo nestalo, a Gospa zauzela stav s početka Ukazanja. Osmijeh – «nešto ozbiljniji» – prema opisu djece – vratio joj se na usne, a mali bijeli Križ pojavio na oba ramena. Bilo je pola devet.
«Dragi prijatelji, rekao je župnik, svi ćemo zajedno izmoliti večernju molitvu». Svi su prisutni kleknuli, ondje gdje su se zatekli – jedni u snijegu, a drugi u štaglju, zaklonivši se na taj način donekle od silne hladnoće. Jeannette Pottier, stara sluškinja, započela je molitvu: «Posvijestimo si Božju prisutnost i poklonimo Mu se». U trenutku Ispita savjesti, djeca su upozorila na bijeli veo koji se netom pojavio do nogu Gospe i polako se stao penjati, skrivajući je tako od njihovih očiju. Veo je došao do razine krune, na trenutak se zaustavio, a potom je naglo sve nestalo: veo, kruna, oval, svijeće, i tri zvijezde.
«Vidite li je još?» upita župnik. «Ne, oče župniče, sve je nestalo, gotovo je!». Bilo je blizu 9 sati. Svatko se vratio u svoju kuću, spokojna srca. Nestali su svaki strah i bojazan.
Prusi, koji su te večeri trebali zauzeti Laval, nisu ušli u nj. Sutradan su se povukli. Primirje je potpisano 25. siječnja. Svih 38 mladih stanovnika Pontmain-a vratilo se kući živo i zdravo.
Dana 2. veljače 1872., nakon istraživanja i odgovarajućega kanonskoga postupka, monsinjor Wicart, biskup Lavala, objavio je sljedeći proglas: «Procjenjujemo kako se Djevica Marija, Majka Božja, zaista 17. siječnja 1871., u seocetu Pontmain, ukazala Eugenu Barbedette, Josipu Barbedette, Franji Richer te Ivani-Mariji Lebossé. »
Podatci o svetištu:
29. svibnja 1872
Nakon smrti oca Michela Guerin, Wicart Biskup poziva misionare Oblates Marije Bezgrešne da grade svetište .
15. listopada 1900
Posveta Svetišta od biskupa Geay
21. veljače 1905
Pio X. podgao svetište na čast baziliku
24. srpanj 1934
Krunidba Djevice (rad Vallet)
Preuzeto sa sveci.net
