Svetkovina Krštenja Gospodinova
Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme, a započinje crkveno Vrijeme kroz godinu. Ovaj je blagdan veoma star, ali nekoć se slavio u okviru Bogojavljenja. Isusovo je krštenje izrazito bogojavljenski čin, bogoočitovanje. Objavilo se Presveto Trojstvo.
Od 1960. spomen Isusova krštenja uzdignut je na poseban blagdan, jer je Crkva željela snažnije istaknuti povijesno-spasenjsko značenje ovog događaja. Uostalom, on je tako bogat dubokim sadržajima da mu vrijedi posvetiti poseban blagdan.
Beskrajna blizina
Događaj Isusova krštenja koje je primio na rijeci Jordanu od Ivana Krstitelja donose svi evanđelisti. Istina, Ivan ne opisuje sam tijek krštenja, ali spominje Isusov dolazak na Jordan i Krstiteljevo viđenje Duha nad Isusom. Prigodom krštenja Otac je u Isusu obznanio svoga Sina. „Evanđelja izvješćuju kako ga je u dva svečana trenutka, o krštenju i o preobraženju, glas Očev označio kao svoga ‘ljubljenog Sina’“ (KKC, 443).
Ivanovo krštenje bilo je znak kajanja i spremnosti na promjenu života, na obraćenje od dotadašnjeg načina života. Otkud onda Isus među tim raskajanim grešnicima? Zbunilo je to i samog Krstitelja koji ga pokušava odvratiti: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ O tome KKC, 536 kaže: „Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju određenom za grešnike, ‘da ispuni svu pravednost’. Taj Isusov čin očituje njegovo ‘poniženje’. Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga ‘ljubljenog Sina’.“
Kard. Joseph Ratzinger na pitanje: „Tko je za mene Isus iz Nazareta?“, odgovara ovako: „Po Isusu Bog za mene nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina.“ Ovo je, rekao bih, prva poruka današnjeg blagdana. U Isusu Bog postaje beskrajna blizina!
Valja radosno živjeti svoju vjeru
Događaj Isusova krštenja govori nam upravo to. On, bez grijeha, prima krštenje pokore i time staje na stranu grešnika. Njegov prvi javni nastup pokazuje njegovo snažno opredjeljenje za čovjeka. Lijepo o tome govori koncilski dokument Radost i nada: „Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Djevice Marije, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan, osim u grijehu“ (GS 22).
Dakle, mi bismo kršćani trebali radosno živjeti svoju vjeru u Boga koji nam je tako blizu. Na početku smo jedne nove građanske godine. Pitamo se: što će nam ona donijeti? Hoće li biti uspješna ili ispunjena tjeskobom, nekom tragedijom, bolešću, smrću, otkazom na poslu…? Odgovor na ova pitanja ne znamo, ali znamo da ima Netko tko zna.
Skok u Očev zagrljaj
Sljedeća priča kard. J. L. Suenensa možda vam je poznata, ali dobro je podsjetiti se na nju:
„U jednoj kući noću je buknuo požar. Kako se vatra naglo širila, roditelji s djecom brže-bolje istrčaše napolje. Prestravljeni, promatrali su nesmiljenu igru vatre.
Kadli, istom sada opaze da im je petogodišnji dječak ostao u kući. Dok su svi bježali van, on se – u strahu od dima i vatre – popeo na tavan. Što će učiniti? Da netko potrči natrag u kuću? Od njega bi ostali samo ugarci.
U to opaze kako se na krovu razmiču crjepovi. Pojavio se dječak. Zove u pomoć.
Otac prilazi bliže i viče: – Skoči!
Dječak vidi samo dim i vatru. Čuje očev glas i pita:
– Tata, gdje si? Ja te ne vidim!
Na što otac odgovara: – Ali ja te vidim! To je dovoljno. Skoči!
Dječak skoči i nađe se spašen u očevim rukama.“
I današnjim blagdanom Bog, koji se očituje kao beskrajna blizina, poručuje nam: „Ja te vidim i to je dovoljno! Skoči!“
Zahvalni za krštenje
Od najstarijih vremena Crkva u ovom događaju također vidi navještaj našega krštenja. To je snažno izraženo u Predslovlju današnjeg blagdana: „Ti si na Jordanu čudesnim znakom navijestio novo krštenje…“, ali i u Zbornoj molitvi: „I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu…“. Gospodinovo krštenje je blagdan svih koji su kršteni. Tako lijepo je to izraženo i u završnici naše najpoznatije hrvatske pjesme Narodi nam se Kralj nebeski: „Danas se krsti Krist na Jordanu – Krštenje svoje s njime slavimo.“
U sakramentu krštenja mi smo postali Kristovi, zato se i zovemo ‘christiani – kršćani’. Postali smo zauvijek ljubljena Božja djeca. Bog nam je postao neizmjerno blizak. KKC, 1121 kaže: „Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja.“
To je Bog učinio za nas. A što je s nama? Danas zahvaljujemo Bogu za svoje krštenje. No, što krštenje znači za moj život? Jesam li kao krštenik prepoznatljiv ili je to moja „privatna stvar“, koju iznosim po potrebi na svjetlost dana, odnosno samo onda kad bih mogao izvući kakvu korist za sebe?
Preporođeni ljudi
Sjećam se poratnih godina kada sam imao prigodu dijeliti humanitarnu pomoć koju nam je pribavljao Caritas. Dijelilo se, koliko je to ljudski moguće, na pravedan način. No, čini mi se da nije bilo dana da se nije pojavilo barem nekoliko njih, a koje do tada nikada nisam vidio, i slavodobitno bi iz džepa pred svima izvadili krsni list i mašući njime dokazivali kako imaju puno veće pravo od onih koji su skromno šutjeli i zahvalno primili darovano. Jednu „knjižicu“, tada su zamijenili drugom, a danas tko zna kojom? Ne mogu to ni provjeriti jer ih ponovno nemam prigodu susresti, pogotovo ne u crkvi.
Danas, kada se spominjemo svoga krštenja, možda bismo trebali ispitati svoje savjesti i nad tekstom koji slijedi, bez obzira kako opor bio:
„Poslušajte kršćani!
Bio sam gladan, a vi ste osnovali dobrotvorno društvo
i raspravljali o mojoj gladi.
Hvala vam!
Bio sam u zatvoru, a vi ste se potiho odšuljali
i povukli u kriptu,
gdje ste molili za moje puštanje na slobodu.
Hvala vam!
Bio sam gol,
a vi ste ozbiljno razmislili i raspravili
o moralnom aspektu moje golotinje.
Hvala vam!
Bio sam bolestan, a vi ste kleknuli
i zahvalili Bogu za svoje zdravlje.
Hvala vam!
Bio sam bez krova,
a vi ste mi propovijedali
o duhovnom bunkeru Božje ljubavi.
Hvala vam!
Bio sam osamljen,
a vi ste me ostavili,
da biste se za mene molili.
Hvala vam!
Čini se da ste tako pobožni,
tako blizu Bogu.
Ali ja sam još uvijek gladan –
i osamljen i gol i
bolestan i zatočen i
bez krova.
Smrzavam se…“ (A.L. Balling).
Završit ću s KKC-om, koji nas u br. 1270 podsjeća da su: „Krštenici, ‘preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve’ i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega.“
Zahvalimo Bogu za milost krštenja i molimo ga da nam udijeli snagu tu milost vjerodostojno živjeti.
Izvor: nedjelja.ba