BLAGDAN GOSPE OD LORETA
Osamnaest milja južno od Ancone, i oko tri milje od jadranske obale Italije, nalazi se grad Loreto (također Loretto) na vrhu brda. Ogromna bazilika s velikom kupolom čini najdragocjenije od svih Papinih “izvanteritorijalnih” posjeda Vatikanske države, čuvajući, kao što to čini, jedno od najsvetijih i najvažnijih Gospinih svetišta — Dom Svete obitelji, “Sveta kuća Loreto.” Na vratima bazilike ispisane su ove riječi: “Cijeli svijet nema svetijeg mjesta… Jer ovdje je Riječ utjelovila i ovdje je rođena Djevica Majka…”Pri ulasku u baziliku, ispod središnje kupole i odmah iza glavnog oltara nalazi se pravokutno zdanje od bijelog mramora, bogato ukrašeno kipovima. Bijeli mramor, međutim, stvara samo zaštitnu koru. Kontrast između vanjskog bogatstva i siromaštva unutrašnjosti je zapanjujući. Unutra su obični, grubi zidovi kolibe iz davnih vremena, trideset stopa duge i petnaest stopa široke i oko petnaest stopa visoke. U središtu Gospine kuće nalazi se replika drvenog kipa Gospe. Originalni, izrađen od libanonskog cedra, stigao je u Loreto zajedno s kućom, ali je u međuvremenu uništen.
Kako je ovo svetište nastalo je fascinantna priča. Ovo je Nazaretska kuća, dom Svete Obitelji, koju su anđeli donijeli iz Nazareta na dalmatinsku obalu i kasnije, isti anđeli, prenijeli u Loreto gdje se danas nalazi zatvorena u upravo opisanoj ogromnoj bazilici. Povijest Loreta temelji se na bogatoj zdravoj tradiciji i pouzdano zabilježenim povijesnim činjenicama. Znamo iz posjeta pouzdanih svjedoka Svetoj zemlji, čija su putovanja pomno zabilježena u dokumentima, da je Sveta kuća u Nazaretu bila netaknuta u Palestini relativno kasno. Sveti Luj, francuski kralj, slušao je misu u Nazaretu 1253. godine u istoj prostoriji u kojoj je anđeo navijestio Kristov dolazak Blaženoj Djevici Mariji.
Sveta zemlja je doživjela svoj posljednji i neuspješni križarski rat 1291. Posljednji kršćanski vojnici povukli su se iz Nazareta iste godine, ostavljajući za sobom najsvetije kuće nezaštićene. S njim se trebalo postupati u skladu s muslimanskom tradicijom pljačke i uništavanja. Može se činiti nategnutim misliti da bi sićušna glinena kuća koju štuje šačica kršćana mogla zaslužiti takav osvetnički bijes. Ali ovo je bila jedinstvena kuća – vidljivo zdanje od blata i slame, ali u svom okviru čuvajući živa sjećanja na svoju kraljevsku kuću – Isusa, Mariju i Josipa.
Prvi napad bio je onaj Turaka Seldžuka 1090. godine. Oni su harali Svetom zemljom, pljačkajući blago koje su u crkvama Svetih mjesta ostavili pobožni kršćanski hodočasnici. Pretvorili su bazilike i crkve u džamije i uništili ono što su smatrali beskorisnim za svoje nesvete svrhe. Među posljednjom klasom zapala je sudbina Santa Case, doma Svete obitelji. Ali kada je Konstantin dao izgraditi prvu baziliku nad svetim mjestom 312. godine, kuća je, zajedno s špiljom koja je bila pričvršćena, pokopana u podzemnoj kripti. I tako je preživio početna skrnavljenja islama.
U godinama koje su uslijedile, gomila kršćanskih hodočasnika održavala je na životu pobožnost i štovanje Svete Kuće u kojoj je Riječ Tijelom postala. Zatim, kada su prvi križari stigli kao pobjednici 1100. pod Tancredom, sagradili su novu baziliku.
Tijekom relativnog mira koji je nastupio, hodočasnici su ponovno slobodno obilazili posvećeno tlo. Ali zbog pomiješanih motiva koji su neke od križara privukli u Svetu zemlju, Bog nije blagoslovio sve njihove pokušaje da osiguraju trajan mir za novo latinsko kraljevstvo Jeruzalem. Ukupno je bilo osam križarskih ratova, obilježenih nekim veličanstvenim pobjedama, ali isprekidanim i strašnim porazima. Godine 1219. sveti Franjo Asiški, čiji su duhovni sinovi kasnije trebali biti zaduženi za Svetu kuću, posjetio je ovo “najsvetije mjesto na zemlji” u Nazaretu. Bilo je to tijekom posljednjeg križarskog rata kada je sveti Luj IX. kleknuo na tlo koje je nekada posjećivao naš Gospodin i primio ga u svoje srce u svetoj pričesti. Sveti kralj je to smatrao daleko većom privilegijom od svoje zemaljske kraljevske titule.
Godine 1263. došlo je do drugog uništenja bazilike, ali je Sveta kuća opet čudesno preživjela napade nevjernika. Ali poraženi kršćani na kraju su se povukli 1291. Potpuno uništenje konačno se nadvilo nad nekadašnjim domom Svete obitelji, jer je slobodna vladavina u Svetoj zemlji dana njenim nesvetim stanovnicima. Vječna Mudrost je, međutim, imala druge planove!
Gospa od Loretta
U noći 10. svibnja 1291. pastiri iz Trsata, današnje Hrvatske, razišli su se kako bi čuvali svoja stada. Usamljena polja u Dalmaciji i pastiri koji su ih svakodnevno gazili dobro su se poznavali. Tako je iznenadna pojava kuće koja nije bila tu noć prije izazvala veliku pometnju; večer prije nije bilo nikakve gradnje, niti ikakvog građevinskog materijala. Nisu ni shvaćali da se u njemu nekoć nalazila Jutarnja zvijezda.
Jadni, zbunjeni, mali pastiri, ne sluteći djelovanje Božanske milosti u toj maloj kolibi, radoznalo su je pregledavali. Zidovi nisu svi ravnomjerno dodirivali tlo; polovica ih je lebdjela nad cestom, a ostali su se odmarali u polju. Sićušna je građevina više nalikovala crkvi nego kućnom domu. Kuća je imala drevni oltar, grčki križ i neobičan kip dame. Dok su ulazili u nju, činilo se da je zrak ispunjen nebeskim tamjanom. Doista je tako i bilo. Jer upravo u ovoj kući, iz Jišajeva korijena, procvjetala je mistična ruža.
Shvativši da se ne radi o običnom dagađaju, pastiri su pobjegli u mjesnu crkvu Svetog Jurja kako bi probudili oca Aleksandra Georgeviča. Zbunjeni svećenik, nakon što je sam istražio glinenu “crkvu”, nije mogao ponuditi malo objašnjenja skromnom mnoštvu koje se okupilo. Te je noći umorni stari svećenik, iako teško obogaljen artritisom, proveo sate u molitvi moleći za prosvjetljenje od Najmoćnije Djevice. Dok je spavao, Majka dobrog savjeta nagradila je njegovu poniznost odgovorivši na njegov zahtjev u snu. “Znaj da je ova kuća,” rekla je, “ista ona u kojoj sam rođena i odrasla. Ovdje, na Navještenje, I zamislio Stvoritelja svih stvari. Ovdje je Riječ Vječnog Oca postala Čovjek. Oltar koji je donesen s kućom posvetio je Petar, knez apostola. Ova je kuća sada došla na vaše obale Božjom snagom. A sada, da biste mogli svjedočiti o svemu tome, ozdravite. Vaše neočekivano i iznenadno ozdravljenje potvrdit će istinitost onoga što sam vam objavio.”
Iznenadni nestanak poznate bolesti oca Georgeviča sljedećeg ga je dana prilično uvjerio. Zatim je objavio da ga je ona, koja se zove Zdravlje bolesnika, izliječila i ispričao viziju prethodne noći. Seljaci Trsata sada su sa sigurnošću znali da je ovo sveti mali dom njihova Spasitelja. Shodno tome su ga štovali.
Čuvši za čudesno ukazanje, namjesnik Dalmacije odmah je poslao svoje izaslanike u Nazaret, koji su izvijestili da je Sveta kuća odande doista nestala. Dužina i širina zidova nastambe pronađene u Trsatu točno je odgovarala temeljima ispod bazilike Navještenja u Nazaretu. Ova je bazilika bila izgrađena iznad izvorne Svete kuće u Nazaretu. Tradicija kaže da je istraga otkrila još jedan vrijedan dokaz: kuća pronađena u Tersatu bila je izgrađena od vapnenca, žbuke i cedrovine. Ti su materijali bili uobičajeni u Nazaretu, ali gotovo nedostupni u Dalmaciji.
Onda je iznenada 10. prosinca 1294., tri godine kasnije, kućica nestala jednako misteriozno kao što je i došla. Ovaj put, međutim, anđeli nisu bili toliko uspješni da ga odnesu bez upozorenja! Budni pastiri Trsata prijavili su odlazak. A preko Jadranskog mora, sretne žrtve nesanice, koje su slučajno bile vani te noći, požurile su kući s izvješćima o tajanstvenom prolazu iznad male kuće, koju su uvis nosili anđeli. Čudesnost spektakla dala je naslutiti da je to djelo Sina Kraljice Anđela.
Na današnji dan Tersat u Dalmaciji (Hrvatska), kao i ljudi u talijanskoj regiji Marche, u noći između devetog i desetog prosinca ustaju u 3:00 ujutro uz zvuk radosne zvonjave svojih zvona i zapaliti svoje uobičajene krijesove, dok pjevaju litanije hvale Uzroku naše radosti.
S druge strane mora u Italiji, na obalama Jadrana, mala ravnica zvana Banderuolo, četiri milje od grada Recanati dočekala je Svetu kuću kada su anđeli spustili njezine neravne zidove na šumovito područje. Gotovo da nije trebalo vremena da ljudi čuju za dolazak ove misteriozne kuće u zraku. Tisuće ljudi počele su mu hodočastiti i brzo je stekao reputaciju mjesta liječenja. Ali nažalost, kako se broj hodočasnika povećavao, tako su se povećavali i razbojnici koji su vrebali u okolnoj šumi. Polako je kuća molitve postala okružena jazbinom lopova. Osjećajući isti opravdani gnjev koji Ga je jednom natjerao da izbaci kupce i prodavače iz Kuće svoga Oca, Naš je Gospodin povukao samu Kuću!
Još jednom je tihi lepet krila anđela uzburkao noćni zrak dok su selili dom Kuće zlata. Ovoga puta njezini su se zidovi bez temelja smjestili na otvorenoj livadi na imanju Antici u Recanatiju. Predaja nam kaže da su se nedugo nakon toga zaratila braća posjednici imanja, dva ljuta talijanska seljaka. Uzrok nesuglasica navodno je bio oko same Svete kuće, svaki je tvrdio da posjeduje parcelu koju je zauzimao, ili je možda preuzeo zasluge što je izabrao zemlju zbog svoje osobne svetosti! Tradicija to naziva pukom svađom, ali je bila dovoljna da Utočište grešnika napusti mjesto.No, čim se Santa Casa preselila, braća su se pokajala i pomirila.
Sveta kuća sada je stigla na svoje konačno odredište; konačno, to jest, barem do danas, na brežuljku Loreto, nekoliko milja dalje od svoje prijašnje lokacije, u blizini sela Recanati. Iako nisu baš bili sigurni koja je priča iza toga, ljudi su počeli dolaziti u gomilama kako bi ga štovali. Godine 1295. oko njega je sagrađen jak zid, bilo za zaštitu, bilo da ne bi izmaknuo njihovom skromnom stisku i napravio još jedan noćni izlet! Sama Djevica nad Djevicama 1296. godine jasno je otkrila identifikaciju Njezinog slatkog malog doma svetom pustinjaku koji je živio u blizini. Vlada Recanatija je odmah poslala šesnaest svojih najuglednijih građana u Svetu zemlju da istraže situaciju. Nakon višemjesečne odsutnosti, svita domaćih znanstvenika vratila se s očiglednim činjenicama. Sve što su pronašli u Nazaretu bilo je mjesto, koje se još uvijek štuje, gdje je nekoć stajala kuća. Temelji su bili jednaki temeljima Kuće Loreto: trinaest stopa sa trideset jedan. Opeke lokalnog nazaretskog prebivališta bile su od iste građe kao i Sveta kuća, dok su ostala Recanatijeva prebivališta bila potpuno različita. Predstavnici Recanati bili su uvjereni; ovo je bila Kuća Svete obitelji, čudesno donesena na obale Italije po Božjoj Volji i za Njegovu slavu.
Većina dokaza o prijevodu Svete kuće izašla je na vidjelo putem istražne komisije koju je uspostavio papa Bonifacije VIII., koji je poslao svoje istražitelje u Tersatto i Nazaret, kao iu Loreto. On sam, kao i drugi pape, izjavio je da su povijest i tradicija Loreta “najvrjednije vjerovanja”. Kasnije je Sveta kongregacija obreda odredila 10. prosinca kao blagdan “prijenosa Svete kuće”.
Od 1294. postao je jedno od najvećih Gospinih svetišta, a hodočasnici iz cijeloga svijeta vrve putevima Loreta. Više od 2000 kanoniziranih, blaženih i časne djece Crkve poklonilo se Jedinstvenoj posudi pobožnosti pohodom domu u kojem je rođena i u kojem je odgojila jedinorođenog Sina Božjega. Među njima su: sveti Ignacije Loyola, sveti Franjo Ksaverski, sveti Ivan Berchmans, sveti Filip Neri, sveti Franjo Saleški, sveti Ivan Kapistran, sveti Klement Marija Hofbauer, sveti Alphonsus Maria de Liguori, sveti Louis Marie de Montfort, sveti Benedikt Joseph Labre, Sveta Terezija i sveta Franjo Xavier Cabrini, blaženi John Henry Newman, da spomenemo samo neke. Četrdeset i sedam papa klečalo je ondje tijekom svojih pontifikata, a mnogi drugi došli su moliti prije nego što su uzdignuti na Svetu Stolicu. Više od pedeset papa izdalo je Bule i Papinske zapisnike koji potvrđuju njegovu autentičnost. Stotine papinskih dokumenata dodijelile su joj povlastice, iznimke i ovlaštenja za primanje povlastica. Godine 1669. dobila je vlastitu misu u misalu. Gospine litanije, taj najljepši i najpoetičniji izraz njezinih vrlina i njezine uzvišene uloge za Nebo i Zemlju, nazvane su po ovom svetištu Litanije za Loreto.
To je mjesto mnogih čuda. Oni koji su stoljećima dolazili, moleći za pomoć Tješitelja unesrećenih, obično se kući vraćaju duhovno potpomognuti ili fizički izliječeni. Trojica nasljednika Petrove stolice tjelesno su iskusila dobročinstvo Premilosrdne Djevice i ozdravili. Bili su to papa Pio II, papa Pavao II i papa Pio IX. Čak i danas Njezine milosti nastavljaju pritjecati, jer Gospa još uvijek vrši svoju Kraljičku ulogu zagovarajući svoje podanike koji je mole za pomoć pod naslovom Gospe od Loreta.
Italija je, možda više od bilo koje druge europske zemlje, bila poprište građanskih sukoba, ratova i revolucija od trinaestog do osamnaestog stoljeća. Zemlja je bila podijeljena s gradovima koji su se borili protiv gradova, frakcija protiv frakcija, i čovjek protiv čovjeka. Tih šest stoljeća talijanske povijesti najdramatičniji su u formiranju Europe. Ali kako su brojne vojske marširale sa sjevera na jug i s juga na sjever, Kući Loreto i njezinoj mističnoj slici nikada nije bilo našteteno.
Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji.Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji. Napoleon III. konačno je vratio kip papi Piju VII., koji ga je prvo ustoličio u Papinskoj palači u Kvirinalu, a zatim ga je, uz veliku svečanost, vratio u Loreto 1802. Tragično, međutim, nesreća 1921. uništila je originalni kip i Nova figura, visoka oko tri stope, tada je izrezbarena iz drveta cedra uzgojenog u vatikanskim vrtovima.
Papa Pio XI ustoličio je ovaj novi kip u rujnu 1924. u Sikstinskoj kapeli. Zatim je svojim rukama okrunio Sveto Dijete i Njegovu Majku, nakon čega je lik bio izložen na jedan dan u bazi1ici Svete Marije Velike u Rimu. Naposljetku, uz veliku svečanost, prenesena je u Loreto. Na blagdane su Gospin lik i Djetešce običavali biti obučeni u zlatne i svilene haljine. Dragulji na ogrtaču bračni su dragulji katoličke carice Marije Terezije Austrijske i neprocjenjive su vrijednosti.
Tu su, dakako, i neizbježni skeptici koji tvrdoglavo odbacuju činjenicu “prijenosa” Svete kuće iz Nazareta u Tersatto i odatle na njezino današnje mjesto. Ali njihove prigovore pobija sama činjenica da nijedna kuća ne bi mogla tako dugo stajati kao ova – pogotovo ne stoljećima – samo na površini zemlje, a da nema ni temelja. Ipak, ostaje činjenica da kuća nije umjetno održavana ni na koji način i nema temelja. U to se može uvjeriti svatko tko posjeti svetište. Tijekom Drugog svjetskog rata udar zračnih valova uništio je još mnogo solidno građenih kuća, starih i modernih, kao i utvrđenih dvoraca. Okolicu Loreta i sam grad bombardirali su saveznici (Amerikanci) nekoliko puta tijekom sukoba, ali Kuća iz Nazareta.
Slatki su bili dani koje je Blažena Djevica Marija provela sa svetim Josipom i Svetim Djetešcem u njihovoj skromnoj kućici. Njihov život unutar glinenih zidova obilovao je siromaštvom, odzvanjao tišinom i poznat po poniznosti. “Njezin stvarni život, kako u Nazaretu tako i kasnije, mora da je bio vrlo običan…” rekla je sveta Terezija, Mali Isusov Cvijet, koja je jednom posjetila Svetu kuću. “Treba nam je pokazati kao nekoga koga možemo oponašati, nekoga tko je živio životom skrivenih vrlina i tko je živio po vjeri kao što i mi moramo.” Ova lijepa i prijeko potrebna lekcija o izvanrednoj svetosti u vrlo običnim okolnostima, upravo je ono što nam skromna i sveta kuća Loreto govori.
