SVETAC DANA – SV. ELIZABETA UGARSKA
Sveta Elizabeta [1207. -1231.] jedna je od dvaju svetaca zaštitnica Trećeg franjevačkof reda (FSR – a). Njezin blagdan slavimo 17. studenog . Rođena u bogatstvu i kraljevskoj obitelji, udala se u mladoj dobi i ostala udovica do svoje 20. godine. Osjećala je veliki sukob između svog kraljevskog statusa i životnog standarda siromašnih.
Tijekom 1223. upoznala je nekoliko franjevaca i prihvatila ono što je sveti Franjo imao za reći te svoj životni stil više okrenula njegovom. Preuzela je kontrolu nad kraljevskim kućanstvom, dijeleći milostinju, dajući državnu odjeću i prodajući ukrase iz svog dvorca kako bi pomogla siromašnima. Organizirala je i platila izgradnju bolnice za siromašne i svakodnevno je posjećivala.
Na slikama i ikonografiji sveta Elizabeta se često prikazuje sa štrucama kruha ili prekrasnim crvenim i bijelim ružama u pregači – ovaj događaj koji se često naziva Čudo ruža – Elizabeta je skupila nešto hrane uključujući meso i kruh i dok ih je uzimala potajno siromasima susrela se sa svojim mužem “koji je, kako bi otklonio sumnje plemstva da krade blago iz dvorca, tražio od nje da otkrije što se krije pod njezinim ogrtačem. U tom trenutku njezin se ogrtač otvorio i vidjela se vizija bijelih i crvenih ruža, što je Ludwigu dokazalo da je Božja zaštitnička ruka na djelu.”
PAPA BENEDIKT XVI. O SV. ELIZABETI UGARSKOJ – OPĆA AUDIJENCIJA
(srijeda 15. rujna 2010.)
Draga braćo i sestre,
Danas bih vam želio govoriti o jednoj od žena srednjeg vijeka koja je izazivala najveće divljenje; ona je sveta Elizabeta Ugarska, također zvana sveta Elizabeta Tirinška.
Elizabeta je rođena 1207. godine; povjesničari osporavaju njezino rodno mjesto. Njezin otac bio je Andrija II., bogati i moćni kralj Mađarske. Kako bi ojačao političke veze, oženio se njemačkom groficom Gertrudom od Andechs-Merana, sestrom svete Hedwige koja je bila supruga vojvode od Šlezije. Elizabeta je zajedno sa sestrom i trojicom braće samo prve četiri godine djetinjstva provela na ugarskom dvoru. Voljela je sviranje, glazbu i ples; vjerno je molila svoje molitve i već je iskazivala osobitu pozornost prema siromasima, kojima je pomagala lijepom riječju ili nježnom gestom.
Njezino sretno djetinjstvo iznenada je prekinuto kada su neki vitezovi stigli iz daleke Tiringije da je otprate do njenog novog prebivališta u srednjoj Njemačkoj. Zapravo, u skladu s tadašnjim običajima, Elizabetin je otac uredio da ona postane princeza od Tiringije. Landgrof ili grof ove regije bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih vladara u Europi početkom 13. stoljeća, a njegov je dvorac bio središte veličanstvenosti i kulture.
No, svetkovine i prividna slava prikrivale su ambicije feudalnih knezova koji su često međusobno ratovali i sukobljavali se s kraljevskom i carskom vlašću.
U tom je kontekstu zemaljski grof Hermann vrlo rado prihvatio zaruke svoga sina Ludwiga s ugarskom princezom. Elizabeta je domovinu napustila s bogatim mirazom i brojnom pratnjom, uključujući i osobne dvorske dame, od kojih su dvije ostale vjerne prijateljice do kraja. Oni su nam ostavili dragocjene podatke o djetinjstvu i životu sveca.
Nakon dugog putovanja stigli su do Eisenacha i uspeli se do tvrđave Wartburg, snažnog dvorca koji se uzdiže nad gradom. Tu su se slavile zaruke Ludwiga i Elizabete. Sljedećih godina, dok je Ludwig učio viteški zanat, Elizabeta i njezini drugovi učili su njemački, francuski, latinski, glazbu, književnost i vez. Unatoč tome što su politički razlozi odredili njihovu zaruku, između dvoje mladih razvila se iskrena ljubav, oživljena vjerom i željom da vrše Božju volju. Nakon očeve smrti, kada je Ludwig imao 18 godina, počeo je vladati Tiringijom.
Elizabeta je, međutim, postala predmet kritičkih šaputanja jer je njezino ponašanje bilo neskladno s dvorskim životom. Stoga su njihova svadbena slavlja bila daleko od raskošne, a dio sredstava namijenjenih za banket doniran je siromašnima.
Svojom dubokom osjetljivošću Elizabeta je uvidjela proturječja između ispovijedane vjere i kršćanske prakse. Nije mogla podnijeti kompromis. Jednom je, ulazeći u crkvu na blagdan Velike Gospe, skinula svoju krunu, položila je pred Raspelo i, prekrivši lice, ležala ničice na zemlji. Kad ju je svekrva prekorila zbog te geste, Elizabeta je odgovorila:
“Kako da ja, bijedni stvor, i dalje nosim krunu zemaljskog dostojanstva, kad vidim svoga Kralja Isusa Krista trnovom krunom?”.
Ponašala se prema svojim podanicima na isti način na koji se ponašala prema Bogu. Među Izrekama četiriju sluškinja nalazimo ovo svjedočanstvo: “Nije jela nikakvu hranu prije nego što se uvjerila da dolazi iz imovine ili zakonitog posjeda njezina muža. Dok se suzdržavala od nezakonito nabavljene robe, također je dala sve od sebe da osigura naknadu onima koji su pretrpjeli nasilje” (nn. 25 i 37).
Ona je pravi primjer za sve koji imaju ulogu vodstva: vršenje vlasti, na svim razinama, mora se živjeti kao služenje pravdi i milosrđu, u stalnoj potrazi za općim dobrom.
Elizabeta je marljivo vršila djela milosrđa: davala je hranu i piće onima koji su joj pokucali na vrata, nabavljala je odjeću, plaćala dugove, njegovala bolesne i pokapala mrtve. Silazeći iz svog dvorca, često je sa svojim dvorskim damama obilazila domove siromaha, donoseći im kruh, meso, brašno i drugu hranu. Osobno je dijelila hranu i pozorno pregledavala odjeću i madrace siromaha.
O ovakvom ponašanju izvijestili su njezina supruga, koji ne samo da nije bio nezadovoljan nego je njezinim tužiteljima odgovorio: “Sve dok ona ne proda dvorac, ja sam sretan s njom!”.
U ovaj kontekst uklapa se i čudo kruhova pretvorenih u ruže: dok je Elizabeta išla s pregačom napunjenom kruhom za siromahe, susrela je svog muža koji ju je upitao što nosi. Otvorila je pregaču da mu ga pokaže, a umjesto kruha bila je puna veličanstvenih ruža. Ovaj simbol milosrđa često se pojavljuje na prikazima svete Elizabete.
Elizabetin brak bio je duboko sretan: pomogla je svom mužu da svoje ljudske kvalitete podigne na nadnaravnu razinu, a on se, u zamjenu, zauzeo za velikodušnost svoje žene prema siromašnima i za njezine vjerske običaje. Sve više cijenjen zbog velike vjere svoje supruge, Ludwig joj je rekao, govoreći o njezinoj pozornosti prema siromašnima: “Draga Elizabeta, Krist je taj kojeg si očistila, hranila i brinula za njega”. Jasno svjedočanstvo kako vjera i ljubav prema Bogu i bližnjemu jačaju obiteljski život i sve više produbljuju bračnu zajednicu.
Mladi par našao je duhovnu potporu u Manjoj braći koja su se počela širiti Tiringijom 1222. godine. Elizabeta je između njih izabrala fra Rodegera [Rüdigera] za svog duhovnika. Kad joj je ispričao o događaju obraćenja Franje Asiškog, bogatog mladog trgovca, Elizabeta je bila još više oduševljena na putu svog kršćanskog života.
Od tada postaje još odlučnija slijediti siromašnog i raspetog Krista, prisutnog u siromašnim ljudima. Čak ni kad joj se rodio prvi sin, a zatim još dvoje djece, naša svetica nije zanemarivala svoje dobrotvorno djelo. Također je pomogla Manjoj braći da sagrade samostan u Halberstadtu, kojem je fra Rodeger postao poglavar. Iz tog je razloga Elizabetino duhovno vodstvo preuzeo Konrad od Marburga.
Rastanak s mužem bio je teška kušnja, kada se krajem lipnja 1227. godine, kada se Ludvig IV. pridružio križarskom ratu cara Fridrika II. Podsjetio je svoju ženu da je to tradicionalno za vladare Tiringije. Elizabeta mu odgovori: “Daleko od toga da te zadržavam. Cijeloga sam sebe predala Bogu, a sada moram dati i tebe”.
Međutim, groznica je desetkovala trupe, a sam Ludwig se razbolio i umro u Otrantu, prije ukrcaja, u rujnu 1227. Imao je 27 godina. Kad je Elizabeth saznala tu vijest, bila je toliko tužna da se povukla u samoću; ali tada, osnažena molitvom i utješena nadom da će ga ponovno vidjeti na nebu, počela se baviti poslovima Kraljevstva.
Međutim, Elizabetu je čekalo još jedno suđenje. Njezin je šurjak uzurpirao vlast u Tiringiji, proglasivši se pravim nasljednikom Ludwiga i optuživši Elizabetu da je pobožna žena nesposobna vladati. Mlada udovica s troje djece protjerana je iz dvorca Wartburg i otišla je u potragu za utočištem. Samo su dvije njezine dame ostale blizu nje. Otpratili su je i povjerili troje djece na brigu Ludwigovim prijateljima. Lutajući selima, Elizabeta je radila gdje god bi je dočekali, pazila na bolesne, prela konac i kuhala.
Tijekom ove kalvarije koju je nosila s velikom vjerom, strpljivošću i predanošću Bogu, nekolicina rođaka koji su joj ostali vjerni i smatrali vladavinu njezina šogora nezakonitom, vratili su joj ugled. Tako je početkom 1228. Elizabeta dobila dovoljno prihoda da se povuče u obiteljski dvorac u Marburgu, gdje je živio i njezin duhovnik, fra Konrad.
On je bio taj koji je izvijestio papu Grgura IX. o sljedećem događaju: “Na Veliki petak 1228. godine, položivši ruke na oltar u kapeli svoga grada, Eisenacha, u kojoj je poželjela dobrodošlicu Manjoj braći, u prisutnosti nekoliko fratri i rodbina Elizabeta se odrekla vlastite volje i svih taština svijeta. Htjela se također odreći svega imanja, ali sam je odvratio iz ljubavi prema siromasima. Nedugo zatim sagradila je bolnicu, okupila bolesne i invalide i za svojim stolom posluživala najjadnije i najsiromašnije. Kad sam je prekorio zbog toga, Elizabeta je odgovorila da od siromaha dobiva posebnu milost i poniznost” [Epistula magistri Conradi, 14-17].
U ovoj tvrdnji možemo razabrati stanovito mistično iskustvo slično onom svetog Franje: Asiški vjernik je u svojoj oporuci, zapravo, izjavio da je služenje gubavcima, koje je isprva smatrao odvratnim, pretvoreno u slast duše i tijelo [Testamentum, 1-3].
Elizabeta je posljednje tri godine provela u bolnici koju je osnovala, služeći bolesne i bdijeći nad umirućima. Uvijek je nastojala obavljati najskromnije usluge i najodvratnije zadatke. Postala je ono što bismo mogli nazvati posvećena žena u svijetu [soror in saeculo] i, s drugim prijateljima odjevenim u sive habite, formirala je redovničku zajednicu. Nije slučajno da je zaštitnica Redovnog trećoredca svetog Franje i Franjevačkog svjetovnog reda.
U studenom 1231. pogodila ju je visoka groznica. Kad se vijest o njezinoj bolesti proširila, ljudi su pohrlili da je vide. Nakon 10-ak dana zamolila je da se zatvore vrata kako bi mogla biti sama s Bogom. U noći 17. studenoga usnula je blagim snom u Gospodinu. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su tolika i tolika da ju je nakon samo četiri godine papa Grgur IX. proglasio svetom i te iste godine posvećena je prekrasna crkva njoj u čast sagrađena u Marburgu.
Draga braćo i sestre, u svetoj Elizabeti vidimo kako vjera i prijateljstvo s Kristom stvaraju osjećaj pravednosti, jednakosti svih, prava drugih i kako stvaraju ljubav, milosrđe. A iz te se ljubavi rađa i nada, sigurnost da smo ljubljeni od Krista i da nas Kristova ljubav očekuje te nas tako čini sposobnima nasljedovati Krista i vidjeti Krista u drugima.
Sveta nas Elizabeta poziva da ponovno otkrijemo Krista, da ga volimo i da imamo vjeru; a time i pronaći istinsku pravdu i ljubav, kao i radost što ćemo jednog dana biti uronjeni u božansku ljubav, u radost vječnosti s Bogom. Hvala vam.
Izvor: Franciscan seculars
***
Bože, tvojom milošću blažena je Elizabeta u siromasima gledala i častila Krista. Daj nam po njezinu zagovoru da neumornom ljubavlju služimo potrebnima i nevoljnima. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
