SVETAC DANA – BL. GRACIJA KOTORSKI
Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovu molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju.
U malome ribarskome mjestu Mulu, u Boki Kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti.
Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima.
Ulaskom u augustinski red Pavao Krilović uzima ime Gracija (“milost”). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja evanđelja Isusa Krista, njegova krsnog zaštitnika i Gracija (milost), koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život “našega sveca”.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.
Na putu ostvarenja poziva, na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija, počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegova novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkoga života.
U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija.
Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovu molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdjenja bila osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je zbog službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu.
Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, te kao i svi Bokeljani cijeloga je života ostao istiniti štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.
Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednoga je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakog podizanja, on bi pokleknuo pred Presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži Dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da vise nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama.
Za ono što mu je Bog učinio Gracije je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva, koje je tražilo da bude primljeno i saslušano. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su Graciju odlučili premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. studenoga 1508., kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini.
Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvog namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode, jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu, da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim.
Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću, a osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana, bilo u braku, bilo u gradu, toliko je postalo poznato i djelotvorno, da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime “od mira”. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.
Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je bilo preneseno u crkvu, te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svjetlo. Kad su nakon 10 godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracija od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem, zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija širio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok god. 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.
Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada je narod moći najvećeg sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće blaženoga Gracija, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. godine, gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora.
Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 6. lipnja 1889. proglasio blaženim.
Vjerni je puk čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja, da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji “imaju uši da čuju” blaženik dovikuje: “Približite se izvoru spasa, Euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama!”
Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi, kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.
Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija Kotorskog 8. studenoga.
Izvor: Bitno.net
