Čudo zbog kojeg je Faustina Kowalska proglašena svetom
Prije četrdeset i dvije godine tročlana obitelj iz Massachusettsa spakirala je kofere i uputila se u Poljsku tražeći čudo. Bob i Maureen Digan, zajedno sa svojim 8-godišnjim sinom Bobbyjem, stigli su 23. ožujka 1981. na grob sestre Faustine Kowalske koji se nalazi u Svetištu Božjeg Milosrđa u blizini Krakova.
Maureen je bila u invalidskim kolicima od tinejdžerske dobi. Dijagnosticiran joj je Milroy limfedem koji je doveo do amputacije noge. Njihov sin Bobby rođen je s epilepsijom i višestrukim nedostacima, donosi Catholic News Agency.
Obitelj Digan povela je sa sobom svog prijatelja oca Serafima Michalenka, koji je u to vrijeme bio vicepostulator kauze tada sl. Božje Faustine Kowalske. Pozvan je kako bi svjedočio čudu za koje je Bob bio uvjeren da će se dogoditi. (Michalenko, jedan od vodećih „stručnjaka” za Božje milosrđe i život sv. Faustine, preminuo je 2021. u 90. godini života.)
Bobova sigurnost u čudo bila je milost rođena iz teškoće.
Kako je Nacionalni katolički registar izvijestio prošle godine u priči o Diganovima, odani suprug i otac krenuli su u potragu za odgovorima nakon mnogih godina patnje, što je uključivalo i gubitak njihovog prvog djeteta prije rođenja. Nakon što je pogledao film pod nazivom „Božansko milosrđe: Nema bijega“, o životu sv. Faustine, Bob je postao „uvjeren u iscjeliteljske moći po njezinom zagovoru i da bi par trebao posjetiti njezin grob u Poljskoj.“
Maureen je nevoljko hodočastila. Godinama prije toga napustila je prakticiranje katoličke vjere, vjerujući da je Bog ne voli. Rekla je za TheDivineMercy.org da je otišla „zbog dobrobiti njihova braka“, ali jedne noći u svetištu dok je molila krunicu, u sebi je čula kako sv. Faustina govori: „Ako tražite moju pomoć, pružit ću vam ju.“ Maureen je tad odgovorila: „U redu, Faustina, odvukla si me u ovu zemlju tako daleko od kuće, ako ćeš nešto učiniti, učini to sada!“
Bobova sigurnost u čudo bila je milost rođena iz teškoće.
I sveta Faustina je učinila čudo. Maureen je potpuno ozdravila, iako to nije htjela odmah priznati. Bobby je doživio djelomično ozdravljenje. Njegovi napadaji epilepsije su prestali, što mu je omogućilo da živi puno aktivniji život sve do svoje smrti u dobi od 18 godina.
Nije bilo medicinskog objašnjenja za Maureenino ozdravljenje i Kongregacija za kauze svetaca prihvatila ga je 1991. kao čudo potrebno za Faustininu beatifikaciju, koja se dogodila 18. travnja 1993. (Njena kanonizacija bila je 30. travnja 2000. )
Maureen je nevoljko hodočastila.
Iako je Maureen ta koja je ozdravila, Bobova neprestana vjera i pouzdanje u Božje milosrđe „utrli su put čudu”.
U sebi je čula kako sv. Faustina govori: Ako tražite moju pomoć, pružit ću vam ju.
Bob je rekao za CNA da, iako se ozdravljenje dogodilo davno, mnogo se toga od tada promijenilo, njihova se vjera produbila u poniznosti i zahvalnosti, „naše povjerenje u Božje nedokučivo milosrđe je snažnije, postali smo svjesni koliko smo blagoslovljeni“.
Na pitanje kako je zadržao svoju vjeru tijekom najtežih dana, kroz tugu nakon gubitka Bobbyja i tijekom godina kada je Maureenina vjera bila slaba, Bob kaže da je ono što mu je pomoglo bila „molitva, sakramenti, predanost i iznad svega ljubav – jer nema prave ljubavi ako nema žrtve. Najveća tuga je ne voljeti“, istaknuo je Bob.
Nije bilo medicinskog objašnjenja za Maureenino ozdravljenje i Kongregacija za kauze svetaca prihvatila ga je 1991. kao čudo potrebno za Faustininu beatifikaciju.
Bobbyjeva rana smrt bila je duboka tuga za Boba i Maureen, ali su povjerovali da je njihov sin taj koji je primio konačno iscjeljenje. „Bobbyjev životni poziv je završen“, rekla je Maureen. „Bilo je vrijeme da ide kući. Ovo je svjedočanstvo drugima da najveće ozdravljenje donosi odlazak u Obećanu zemlju.“
Bob je za CNA rekao da ih je život njegovog sina naučio „o čemu se zapravo radi u životu – istini, milosrđu, razumijevanju, jednostavnosti, prihvaćanju, strpljenju i iznad svega ljubavi – posebno ljubavi prema Bogu i jednih prema drugima.“
Sv. Faustina i njezine objave o Božjem milosrđu ostale su u središtu života Diganovih tijekom svih godina.
„Kad bismo samo znali tko je Bog doista, umrli bismo od sreće“, rekao je Bob. „Onima koji žele milosrđe, Božje je milosrđe uvijek dostupno; sve je stvar povjerenja. Molite, tražeći od Boga da otkrije svoju dobrotu.“
Bob i Maureen nastavljaju govoriti o svojem životu i vjeri, inzistirajući na tome da su obični ljudi koji samo žele da njihova priča pomogne drugima.
Bobbyjeva rana smrt bila je duboka tuga za Boba i Maureen, ali su povjerovali da je njihov sin taj koji je primio konačno iscjeljenje.
„Ljudi, nakon što saznaju našu obiteljsku situaciju, budu zapanjeni koliko smo normalni i prirodni i to im daje nadu“, podijelo je Bob. „Bog ima plan za svakoga od nas i mi ovisimo o našem Ocu punom ljubavi i milosrđa koji će se pobrinuti za nas. Uzdaj se u njegovu ljubav i imaj nade“, napomenuo je.
Iako je sada u mirovini, Bob je katolički trajni đakon i još uvijek vrši svoju službu. On i Maureen putovali su i svjedočili diljem SAD-a, kao i Kanade, Australije, Novog Zelanda i Irske. O milosrdnom čudu koje su doživjeli snimili su film „U ime čuda“.
