Homilija pape Franje na misi u Ulaanbaataru
Donosimo u cijelosti homiliju pape Franje upućena na misi 3. rujna 2023. u Steppe areni u Ulaanbaataru u sklopu apostolskog pohoda Mongoliji.
APOSTOLSKO PUTOVANJE U MONGOLIJU
Br. 4 HOMILIJA SVETOG OCA
Sveta misa
Steppe arena, Ulaanbaatar, 3. rujna 2023
Molili smo riječima psalma: „O Bože, […] gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna“ (Ps 63, 2). Ovaj divni zaziv prati nas na našem životnom putu, usred pustinjâ kroz koje smo pozvani prolaziti. I upravo u toj suhoj zemlji do nas dolazi dobra vijest: na našem putu nismo sami; naše suše nemaju moć učiniti naš život trajno jalovim; krik naše žeđi ne ostaje nečujan. Bog Otac poslao je svoga Sina da nam daruje živu vodu Duha Svetoga da bi utažio žeđ naših duša (usp. Iv 4, 10). A Isus – kao što smo upravo čuli u Evanđelju – pokazuje nam put kojim možemo utažiti svoju žeđ: to je put ljubavi, kojim je on prošao sve do križa, i na kojem nas poziva da ga slijedimo „gubeći svoj život da bismo ga pronašli” novoga (usp. Mt 16, 24-25).
Zadržimo se zajedno na ta dva vida: žeđ koja prebiva u nama i ljubav koja gasi našu žeđ.
Prije svega, pozvani smo prepoznati žeđ koja prebiva u nama. Psalmist upućuje Bogu vapaj svoje žeđi jer mu je život nalik pustinji. Njegove riječi imaju poseban odjek u zemlji kao što je Mongolija: golemi teritorij, bogat poviješću i kulturom, ali također obilježen sušom stepe i pustinje. Mnogi od vas navikli su na ljepotu i umor hoda, koji doziva u pamet bitan vid biblijske duhovnosti, koji predstavlja lik Abrahama i koji je, općenitije, svojstven izraelskom narodu i svakom Gospodinovom učeniku: svi smo mi, naime, „Božji nomadi“, hodočasnici u potrazi za srećom, putnici žedni ljubavi. Pustinja koju spominje psalmist odnosi se dakle na naš život: mi smo ta suha zemlja koja žeđa za vodom tekućicom, vodom koja gasi žeđ u dubini srca; naše srce želi otkriti tajnu istinske radosti, one koja nas može pratiti i održavati i usred egzistencijalnih suhoća. Dà, u svojoj nutrini nosimo neutaživu žeđ za srećom; tražimo smisao i smjerokaz u svom životu, motivaciju za poslove koje svakodnevno obavljamo; a prije svega smo žedni ljubavi, jer jedino nas ljubav istinski zadovoljava, daje nam da se osjećamo dobro, otvara nas povjerenju i daje da kušamo ljepotu života. Draga braćo i sestre, kršćanska vjera odgovara na tu žeđ; uzima je zaozbiljno; ne otklanja je, ne pokušava je utažiti palijativima ili surogatima. Jer u toj se žeđi krije naša velika tajna: ona nas otvara živome Bogu, Bogu ljubavi koji nam dolazi u susret da nas učini svojom djecom i braćom među sobom.
I tako dolazimo do drugog vida: ljubav koja gasi našu žeđ. To je sadržaj kršćanske vjere: Bog, koji je ljubav, u svom sinu Isusu postao ti je blizak, želi dijeliti s tobom tvoj život, tvoje napore, tvoje snove, tvoju žeđ za srećom. Istina je da se katkad osjećamo kao zemlja suha, žedna, bezvodna, ali jednako je tako istina da se Bog brine za nas i nudi nam bistru vodu koja gasi žeđ, živu vodu Duha koja, dok teče u nama, obnavlja nas oslobađajući nas opasnosti od suše. Tu nam vodu daje Isus. Kao što kaže sveti Augustin, „ako se prepoznamo u žednima, prepoznat ćemo se i u napojenima“ (O Psalmu 62,3). Naime, ako mnogo puta u životu doživljavamo pustinju, samoću, umor, neplodnost, ne smijemo zaboraviti ovo: „Da ne klonemo u toj pustinji – dodaje Augustin – Bog nas škropi rosom svoje Riječi [ … ]. Daje nam, istina, da osjećamo žeđ, ali zatim dolazi da je utaži. […] Bog nam se smilovao i otvorio nam put u pustinju, a taj put je Gospodin naš Isus Krist. I dao nam je utjehu u pustinji: propovjednike njegove Riječi. Ponudio nam je vodu u pustinji, ispunivši svoje propovjednike Duhom Svetim kako bi se u njima oblikovao izvor vode koja struji u život vječni“ (isto, 3,8). Te riječi, dragi prijatelji, dozivaju u pamet vašu povijest: u pustinjama života i u teškoćama s kojima se suočava mala zajednica, Gospodin ne dopušta da vam ponestane vode njegove Riječi, osobito preko propovjednikâ i misionarâ koji, pomazani Duhom Svetim, šire njegovu ljepotu. A Riječ nas uvijek vraća na bît vjere, a to je pustiti Bogu da nas ljubi kako bi naš život postao prinosom ljubavi. Jer samo ljubav istinski gasi našu žeđ.
To Isus u današnjem evanđelju snažnim tonom govori apostolu Petru. Petar ne prihvaća činjenicu da će Isus morati patiti, biti optužen od strane narodnih vođa, proći muku i potom umrijeti na križu. Petar reagira, buni se, htio bi uvjeriti Isusa da griješi, jer po njemu – a tako često mislimo i mi – Mesija ne može završiti poražen i nipošto ne može umrijeti na križu, poput zločinca napuštenog od Boga. Ali Gospodin kori Petra, jer je takav način razmišljanja „svjetovan“, a ne Božji (usp. Mt 16, 21-23 ). Ako mislimo da su uspjeh, moć, materijalne stvari dovoljni da utaže žeđ u našim životima, to je svjetovni duh, koji ne vodi ničemu dobrom i, naprotiv, ostavlja iza sebe veću pustoš nego prije. Isus nam, naprotiv, pokazuje put: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16, 24-25).
Braćo, sestre, najbolji način od svih je ovaj: prigrliti Kristov križ. U srcu kršćanstva je ova potresna i izvanredna vijest: kad izgubiš svoj život, kad ga velikodušno prineseš, kad ga riskiraš zauzimajući se za ljubav, kad ga besplatno daruješ drugima, tada ti se on vrati u izobilju, ulijeva u tebe radost koja ne prolazi, mir u srcu, unutarnju snaga koja te podupire.
To je istina koju nas Isus poziva da otkrijemo, koju Isus želi otkriti svima vama, ovoj zemlji Mongoliji: ne moraš biti velik, bogat ili moćan da bi bio sretan. Samo ljubav gaži žeđ našega srca, samo ljubav liječi naše rane, samo nam ljubav daje pravu radost. I to je put koji nas je Isus naučio i otvorio za nas.
I mi, dakle, slušamo riječ koju Gospodin kaže Petru: „Pođi za mnom“ (usp. Mt 16, 23), to jest: postani moj učenik, idi istim putem kao i ja i nemoj više razmišljati svjetovno. Tada ćemo uz milost Kristovu i Duha Svetoga moći ići putem ljubavi. Pa i onda kad ljubiti znači odricati se samoga sebe, boriti se protiv osobnih i svjetovnih egoizama, izlagati se riziku življenja u bratstvu. Jer ako je istina da sve to iziskuje trud i žrtvu, a katkad znači i uspon na križ, još je istinitije da kad izgubimo život za Evanđelje, Gospodin nam ga daje u izobilju, život pun ljubavi i radosti, za vijeke vjekova.
