GOSPIN DAR VIDJELICI VICKI: Dvije tajanstvene krunice
Godine 1981., nekoliko tjedana prije ukazanja, u Podbrdu se dogodilo nešto što nitko nije mogao objasniti.
Jednoga jutra, vrlo rano, članovi obitelji Vicke ivanković spremali su se poći u drva u Medovice, šumicu iza zaseoka. Vickin desetogodišnji brat Franjo pošao je staviti sjekiru i drugi pribor u prikolicu motokultivatora (freze) kojim su trebali ići. iznenadio se kad je u jednom kutu prikolice ugledao dvije krunice. Dječak je, iznenađen, krunice donio ukućanima. svi su se, toga dana i kasnije, raspitivali kod susjeda i u Bijakovićima nije li tko ostavio ili zaboravio krunice. odgovor je uvijek bio negativan – o krunicama nitko ništa nije znao. Jedna je krunica veća od uobičajenih krunica, s drvenim zrncima i križem na čijoj su poleđini otisnuta stajališta križnoga puta.
Krunice takve veličine obično nose časne sestre i redovnici. Druga krunica je od rogačova sjemena, kakve su u ovim krajevima imali naši stari. Kad su počela ukazanja, Vickina baka Vida djevojčici je rekla da upita Gospu o podrijetlu krunica: “Krunice su moj poseban dar vašoj obitelji” , bio je Gospin odgovor.
U nastavku pročitajte dijalog Vicke i Janka, koji je sam napisao knjigu “Tisuću susreta s Gospom”…
J – Mi, Vicka, gotovo stalno o nekim tajnama, ali ja bih još o jednoj nekoliko riječi. Htio bih, naime, još nešto o onim dvjema tajnovitim krunicama. Pa daj, ispripovijedaj mi ukratko kad i kako su se kod vas našle one dvije, pomalo čudnovate, krunice.
V – Pa pripovijedala sam ti. Jednoga jutra, otprilike dva mjeseca prije prvoga Gospina ukazanja, mi smo se spremali s našom kopačicom (mislim njezinom prikolicom) dotjerati drva. I dok smo se mi spremali, u prikolicu se popeo moj mali brat Franjo.
J – E nije baš tako mali!
V – Nije sada. A onda nije imao ni deset godina.
J – Dobro. Popeo se, i onda?
V – Dok se on nemirno gore zabavljao, u prikolici je našao dvi čudne krunice.
J – Kako čudne?
V – Ma take kakve mi nikad dotada nismo vidili.
J – Misliš one što smo ih jednom slikali?
V – Eno vidio si. Baš one!
J – A što je zapravo na njima čudnovato? Ja se sad stvarno ne sjećam.
V – Pa kako se ne sjećaš! Na jednoj je dosta velik križ, a na križu urizano svih četrnest postaja Križnoga puta. A na križu druge krunice bile su pozadi ugrađene neke moći. Tako kažu.
J – A šta je mali radio kad ih je našao?
V – Šta će radit! Digao je krunice i zagalamio: »Evo, Gospa baki i majki ostavila krunice da više mole Boga!«
J – A vi?
V – Mi smo se tamo strkali. Gledali i prevrćali krunice. Čudili se i…
J – I onda?
V – Pa šta ćemo? Ostavili smo krunice i otišli po drva.
J – Jesi li ti već tada »šofirala«?
V – Ne, ne! Tada je to radila najstarija sestra Mirjana, a ja sam malo kasnije počela.
J – Dobro. Dotjerali ste drva i…?
V – Opet smo ponovno prevrćali one krunice, a nikako se dositit oklen su i kako su tu došle.
J – Jeste li to nekada kasnije ustanovili?
V – Ma nikada! – Moja majka je kasnije s tim krunicam obašla sve selo. Pokazivala ih svakomu… pitala i…, ali ništa.
J – Ni dosada ništa?
V – Nikada ništa!
J – Dobro. Samo se čudim da niste nikada Gospu za to pitali.
V – A kako nismo! Da šta smo nego pitali!
J – Tko ju je pitao?
V – Pa ja, da ko će drugi?
J – A šta si je pitala?
V – Pitala sam je odakle je to i za što će nam.
J – A ona?
V – Rekla je da je to naše dobro, dar Božji i ništa više.
J – A je li ti jasno to što je Gospa rekla?
V – Nije. A daj reci ako je tebi jasno.
J – Ne znam. A možda će se netko od vas u životu koristiti razmatranjem toga Križnog puta. Tko zna! Nego: služi li se ikada itko od vas tim krunicama?
V – Ne, ne! Niko nikada.
J – A zašto to?
V – Pa šta ja znam. Svak od nas ima svoju krunicu koju nam je blagosovila Gospa. A one ko da su nekako… Ne znarm šta bi ti rekla!
J – Ipak ih čuvajte. Možda će nekada nekomu dobro doći…
V – Možda. To Bog zna.
