Svjedok mučeništva bl. Bulešića: “Istinu nije moguće sakriti!”
U povodu spomendana bl. Miroslava Bulešića koji se slavi 24. kolovoza, donosimo prigodan tekst. O tzv. “krvavoj krizmi” za HKM govorio je svjedok Josip Spinotti, jedan od brojnih krizmanika te tužne laniške nedjelje, 24. kolovoza 1947.
Bilo nas je puno krizmanika, pa su vrata crkve bila zatvorena. Rano ujutro, prije 7:30, s kumovima smo išli u crkvu, a već tada su se čule sve glasnije borbene pjesme, galama i pogrdna vika koje su dolazili iz susjednih sela. U crkvu smo išli na vrata sakristije jer su bočna i glavna vrata bila zatvorena. Mi krizmanici smo već u 8 sati bili u crkvi, poredani za primanje sakramenta krizme. Sveta je misa započela sat ranije nego je bilo dogovoreno, jer je jedan čovjek, koji je sudjelovao na sastanku komunista, kasno u noći i tajno došao župniku Ceku i dojavio mu na što su sve komunisti spremni i kakve su im namjere. Zato su župnik Cek i djelitelj krizme mons. Jakob Ukmar odlučili da će slavlje krizme, umjesto u 9 sati, započeti sat ranije.
Kada smo došli u crkvu, na vratima sakristije stajalo je nekoliko naših ljudi koji su čuvali da u crkvu ne bi ušli nepozvani. Komunisti su se spremali spriječiti misu u 9 sati, ali kad su došli, vidjeli su da su zakasnili i odjednom se čulo udaranje ruku na crkvenim vratima. Međutim, naši ljudi, koji su branili crkvu, napadače su odbili. Zato su se ovi preselili na glavna vrata i počeli još snažnije lupati po vratima. Mi djeca samo smo se pogledavali u strahu jer nismo znali što će biti. Iako nisu uspjeli provaliti niti kroz ta vrata, stalno su uzvikivali različite psovke i pogrdne riječi.
Napadači su i pucali po crkvi
Izvan crkve bilo je mnogo muškaraca, od kojih su mnogi trebali biti kumovi na krizmi, ali ostali su braniti crkvu i nas, djecu. Odjednom je jedan od napadača izvadio pištolj i ispalio nekoliko hitaca u staklo iznad crkvenih vrata. Staklo se rasulo po crkvi, ali nije bilo ranjenih, samo smo mi djeca preplašila. U međuvremenu su napadače naši ljudi otjerali tako da se sve donekle smirilo. Misa i krizma su normalno održane. Kad je sve završilo, mi krizmanici smo pošli kućama s kumovima, a svećenici na odmor i objed u župni dvor. Malo kasnije, kad smo bili doma, pročulo se da je došla i milicija te su se naši ljudi, koji su branili crkvu, povukli misleći da se više ništa ne može dogoditi.
Međutim, upravo kada je došla policija, napadači su provalili u župni stan i pronašli mons. Ukmara u sobi u kojoj se odmarao te ga pretukli i ostavili, misleći da je mrtav.
Odmah potom u župnom uredu zatekli su Bulešića i ubili ga udarcima noža u grlo. Odjednom smo na prozoru ugledali jednoga od napadača koji je vikao: “Ubili smo fašiste!”.
Trijumfalno su se nabacivali svećeničkom odjećom mons. Ukmara i uzvikivali razne pogrdne riječi i uvrede. Malo kasnije isti ubojica pojavio se na prozoru s okrvavljenom rukom i nožem.
Kad smo čuli što se događa, pohitali smo na taj plac pred crkvom, ali nismo mogli prići bliže nego smo izdaleka pratili sve što se događa. Ali kad smo vidjeli kako ovaj izlazi s okrvavljenom rukom i na vratima župnog stana viče: “Gotovo je! Nema ih više, ubili smo sve fašiste!”, samo se začuo plač, jauk i netko je rekao: “Jao, ubili su nam svećenike!” Žene su započele moliti krunicu i tako smo molili krunicu do kraja dana.
Okrvavljeni zid i danas svjedoči
Bulešićevo je, dakle, tijelo ostalo u crkvi. Je li ikako bilo dopušteno vidjeti ga ili dostojno ga pokopati? Kako su komunisti postupali prema tijelu Miroslava Bulešića?
Nitko nije smio prići tijelu. Pokopali su ga nakon nekoliko dana na mjesnom groblju, ali i tome su smjeli prisustvovati samo oni kojima je bilo dopušteno. Naime, Lanišće je u dolini i milicija je nadzirala cestu koja ide do sela. Međutim, jedna kuma s krizme na vrijeme je izašla iz Lanišća i u Trstu izjavila što se dogodilo, tako da je već sve došlo u javnost.
Tu večer, kada su ubili Bulešića i ranili mons. Ukmara, pokupili su nekoliko ljudi i natjerali ih brisati i čistiti okrvavljeni zid i podove. Među tim ljudima bio je i Mate Žmak-Matešić, sada pokojni, koji je čak i napisao knjigu o svemu što se zaista dogodilo. Naime, oni su odmah dali postaviti jedan ormar da se ne vide tragovi krvi po zidu, tako da je to ostalo. To je, do dana današnjeg, jedan dokument, zid okrvavljen krvlju pokojnog Bulešića. U ono vrijeme nisu dozvoljavali ni da se Bulešićevi zemni ostaci presele iz Lanišća u rodno mjesto. Tek je nakon deset godina dopušteno premjestiti njegovo tijelo i obići njegov grob.
Kako se Vi sjećate bl. Miroslava? On je u Istri bio vrlo poznata osoba, biskupov tajnik, profesor i odgajatelj… Ali kako ga se Vi sjećate, kakav je dojam on na vas ostavio?
Nekoliko nas djece bili smo te subote navečer na krunici. Nakon krunice smo se ostali poigrati ispred crkve. Uto je došao jedan crni auto iz kojega je, uz mons. Ukmara i župnika Ceka, izišao i bl. Miroslav.
On je odmah došao među nas pitati kako smo, jesmo li spremni za sutra primiti krizmu. Ali tako nam je lijepo i ljubazno pristupio da nam je to ostalo snažno zapisano u srcima.
Kad smo išli doma, među sobom smo govorili: “Kako je dobar taj gospodin!”, jer po laniški smo tako zvali svećenika. Evo, tako nam je u sjećanju ostala velika i lijepa uspomena na njega i taj susret s njim prije krizme.
“Službena povijest” nije sakrila istinu
Kako je moguće da je, unatoč tolikim godinama zabrane govora o svemu što se dogodilo, sjećanje na Bulešića u Istri ostalo tako živo i tako snažno?
Ljudi koji su čuvali crkvu i nas unutra, svi su bili osuđeni na po 6 do 12 mjeseci zatvora. A ubojica je bio osuđen, navodno, na isto tako nekih šest mjeseci. Ali sve se iskrivilo. Govorili su da ga nisu ubili oni nego fašisti.
Međutim, ljudi su znali istinu i prepričavali je jedni drugima.
Dosta kasnije je to i zapisano, prvo u jednom članku u Svetoj Mariji. Svjedok je bio i pokojni Žmak-Matešić, koji je o tome napisao i knjigu. Inače je to službeno bila jedna velika propaganda i nije se smjelo o tome javno istinito govoriti. Tek puno kasnije, kad su Bulešićevi zemni ostaci prebačeni u rodni mu Svetvinčenat, ljudi su počeli više shvaćati što se dogodilo. On je bio jako omiljen i u župama u kojima je bio, Kanfanaru, Baderni i širom Istre. Ljudi su ga jako cijenili i bio je jako omiljen među ljudima, pogotovo omladinom i djecom.
Koja bi bila poruka bl. Miroslava Bulešića za 21. stoljeće? Što on može poručiti ljudima današnjice te Crkvi i narodu u Hrvatskoj i Istri toliko godina nakon svoje smrti?
“Moja osveta je oprost.” To su Bulešićeve riječi kojih se cijelo vrijeme držao. Podsjećam i da je tri dana ranije u Buzetu isto bila krizma na kojoj su komunisti upali u crkvu. On se nije dao zastrašiti, nego je mirno rekao da do svetohraništa mogu samo preko njega mrtvog.
