Kako živjeti ‘mali put’ svete Terezije
Skoro do same svoje smrti Tereziju njezine susestre većinom nisu zamjećivale. Sestra Ana od Presvetog Srca izjavila je o svojim godinama u Karmelu: „Nije se imalo što reći o njoj. Bila je vrlo draga i povučena, nije bilo ničeg sumnjivog. Nikad ne bih posumnjala da je svetica.” Terezijina sestra Celina je opazila: „Smatrala je da je ljudskoj naravi teško prihvatiti da radimo, a da nikada ne vidimo plodove svoga rada, da radimo bez ohrabrenja ili bilo koje vrste utjehe. Rekla je da je najteži posao od svega raditi na sebi kako bi se ovladalo sobom.”
Na van Terezijin je život možda bio običan; iznutra je gorjela, i to otkako je bila mala, željom da bude svetica, točnije mučenica. Svatko tko je stekao krivi dojam da je
„Mali Cvijetak” bila mekušac ili sentimentalna luda, nikada nije čitao sljedeće: „Htjela bih poput tebe, božanski moj Zaručniče, biti bičevana i raspeta… Htjela bih umrijeti kao sveti Bartolomej… Htjela bih poput svetog Ivana biti bačena u vrelo ulje, htjela bih podnijeti sve muke koje su pretrpjeli mučenici… Htjela bih sa svetom Agnezom i sa svetom Cecilijom pružiti svoj vrat pod krvnički mač i poput Ivane Arške, moje ljubljene sestre, na zapaljenoj lomači zazivati tvoje ime, Isuse…”
Terezija je htjela biti svetica, ali nikada nije očajavala ni trena kako će se to dogoditi, hoće li ili kako ostatak svijeta za to saznati ili bi li Bog mogao ostvariti herojski podvig s tako nepodobnim kandidatom: „Ta bi se želja mogla činiti drskom ako se promisli kako sam bila slaba i nesavršena i kako sam to još sada, poslije sedam godina redovničkog života. Međutim, uvijek osjećam isto smiono pouzdanje da ću postati velikom sveticom…”
Nastavila je boriti se sa svojim unutarnjim kušnjama u skrovitosti. Nije se zamarala time da se proslavi ona, već je željela da se proslavi Bog.
Poslušajte i nastavku i što nam fra Jordan iz reda franjevačke braće od obnove kaže o „malom putu” svete Terezije i što on znači konkretno:
