Propovijed fra Zvonimira Pavičića na 3. Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba
Katehezom koju je održao apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorju i svetom misom koju je predslavio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić u Međugorju je obilježen 3. Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. Ovaj dan je pod geslom ”Od koljena do koljena dobrota je Njegova”, a koje je odabrao Sveti Otac, obilježen u cijelom svijetu.
Homiliju fra Zvonimira Pavičića prenosimo u cijelosti:
Braćo i sestre!
Današnji evanđeoski ulomak bogat je s tri Isusove prispodobe. Prispodoba o dobrom sjemenu i kukolju, o gorušičinom zrnu te o kvascu. U svim trima prispodobama Isus govori o Kraljevstvu nebeskom. Ono što možemo primijetiti, između ostalog, jest rast koji Isus spominje. Upravo je taj rast zajednički tim prispodobama. Dobro sjeme i kukolj rastu, gorušičino zrno raste, a i kvasac daje da tijesto raste. Dakle, rast je ono što je karakteristično za Kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo nebesko raste. Uvijek raste. I treba rasti. U meni i u tebi. U nama.
Isus je jednom prilikom rekao, upitan o kraljevstvu nebeskome: „Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17, 21), a to bi se moglo još bolje prevesti: „Kraljevstvo je Božje u vama.“ U nama je Kraljevstvo Božje. Po svome krštenju mi već u sebi imamo Kraljevstvo nebesko. A ono u nama treba rasti, razvijati se. Posađeno je kao maleno gorušičino zrno, a ima mogućnost narasti u veliko stablo.
I Kraljevstvo Božje ne trebamo gledati kao neko mjesto gdje se ide ili gdje su sveti. Ono ne treba biti nužno obilježeno našim ljudskim i prolaznim kategorijama. Kraljevstvo Božje označava vladavinu Božju koja nikada ne će proći, koja je vječna. I ako Isus kaže da je to kraljevstvo u nama, znači da ga trebamo prepoznati, pokoriti mu se i dopustiti mu da raste u nama. Kraljevstvo Božje nije tamo negdje i nekad, nego je u meni sada. Zato nas Božja riječ ispituje kakvi smo i što činimo da to kraljevstvo raste?
Isus je već na svršetku ovog ulomka opisao prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju pa ju ne treba dodatno objašnjavati. No dobro bi bilo ovdje, braćo i sestre, napraviti jedan zaokret i tu prispodobu primijeniti na sebe. Jer je lako gledati nekoga drugoga i neku stvarnost – pa i Crkvu – koja nas se dotiče, ali opet je nekako udaljena (jer vjernici često na Crkvu gledaju kao na hijerarhiju koja je samo u Vatikanu i koja se tiče samo pape, biskupa i svećenika). A često se zaboravlja da smo svi mi Crkva. I dobro je pogledati onda sebe u slici ove prispodobe o dobrome sjemenu i kukolju.
Ako sagledam sebe kroz ovu prispodobu, onda ću vidjeti da i u meni ima i dobrog sjemena i kukolja. Toga smo svi mi ovdje svjesni. Trudimo se biti dobri i donositi dobre plodove, ali smo svjesni i naše slabosti koja često poput kukolja može ugušiti ono dobro u nama. I tako se čitav život borimo s dobrom i sa zlom u nama, u našem životu.
Kako dolazi do toga kukolja? Isus kaže da je kukolj posijao neprijatelj – đavao – i to dok su ljudi spavali. Ovaj izraz „spavali“ ne odnosi se toliko na večernji počinak i ne govori toliko o njemu, nego više smjera prema onoj nezainteresiranosti, odnosno ravnodušnosti prema onome što je Božje, što je dobro i što trebamo činiti. Svaki put kad okrećemo svoju glavu od dobra koje smo pozvani činiti, tada neprijatelj dolazi i sije kukolj u naša srca. Opisujući slabosti mnogih osoba u Bibliji, često susrećemo prije tih slabosti njihovu pospanost, spavanje, odnosno nezainteresiranost.
Što nam to govori, braćo i sestre? Govori nam da ne smijemo biti nezainteresirani za svijet, za bližnjega pored nas. Ne smijemo duhovno spavati i misliti kako se trebamo odmoriti i od Boga i od molitve. A molitva treba biti takva da ona postane naš život, obrazac našega življenja, da se toliko stopi sa svime što jesmo, da se iz te molitve onda rađa i raste svaki blagoslov.
No svjesni smo da trebamo nekada i očistiti kukolj na koji naiđemo. Primjećujemo, u ovoj prispodobi, kako gospodar njive ne da da se odmah počupa kukolj, da ne bi s njim počupali i pšenicu. Gospodar je pažljiv oko kukolja. Čeka da sazrije vrijeme za to. I mi trebamo biti pažljivi kada želimo očistiti kukolj – bilo iz svoga života ili iz naše zajednice. Ne srljati, da ne bismo povrijedili sebe ni druge.
Vidimo, braćo i sestre, koliko je važno paziti što sijemo u svome životu i koliko je važno dopustiti Bogu da nas on oblikuje svojom riječju, svojim otajstvima. A koliko zapravo dajem prostora Bogu, Gospodaru moga života? Dajem li mu čitavu njivu svojega života, da on na njoj zasije dobro sjeme Kraljevstva nebeskoga?
Kako tužno zvuče one izjave u ispovjedaonicama: ne idem redovito na svetu misu nedjeljom, ne molim se redovito, ne čitam Sveto pismo! A sve je to sjeme Kraljevstva Božjega koje Bog želi posijati u naša srca, da nikne pšenica koja će postati kruhom – kruhom života – kruhom koji ne propada nego daruje vječni život!
A sav se taj rast od sjemena do kruha odvija polagano, iz dana u dan, i tako onda zahvaća čitav naš život, od početka do kraja. Zato je važno što sijemo na njivi svojega života, jer ćemo u svojoj starosti gledati svoje plodove. To već sada mogu iskusiti stariji među nama, naše bake i djedovi, čiji dan danas u Crkvi slavimo. Koliko je važno ono sjeme koje sijemo u zemlju. Malo sjeme dobrote, ljubavi, mira, može roditi velikim i sočnim plodovima, ne samo za tu osobu, nego za čitavu obitelj i zajednicu pa i šire. To je logika Kraljevstva nebeskoga. Malo postaje veliko, ako raste uz Božji blagoslov.
Taj rast i Božje djelovanje u svojoj poruci za 3. Svjetski dan djedova i baka papa Franjo ovako tumači: „Da bi se bolje razumjelo način na koji Bog djeluje podsjećamo da vrijeme treba promatrati u cjelini, zato što se najveće stvarnosti i najljepši snovi ne ostvaruju u trenu, nego kroz jedan rast i sazrijevanje: u hodu, u dijalogu, u odnosu. Zato onaj koji se usredotočuje samo na trenutačno, na vlastite probitke koje treba postići brzo i pohlepno, na “odmah i sada”, gubi iz vida Božje djelovanje. Njegov naum ljubavi proteže se, međutim, kroz prošlost i budućnost, obuhvaća i povezuje naraštaje. Taj je plan veći od nas samih, ali u njemu je svaki od nas važan i prije svega je pozvan nadići sebe. Za mlađe to znači nadići prolaznu sadašnjost u koju nas virtualna stvarnost može zarobiti, koja nas često odvraća od konkretnog djelovanja. Za starije to pak znači da ne razmišljaju o svojim snagama koje kopne i opadaju i žale za propuštenim prilikama. Gledajmo naprijed! Pustimo da nas oblikuje Božja milost koja, od naraštaja do naraštaja, oslobađa tromosti u djelovanju i žaljenja za prošlošću!“
Braćo i sestre, budimo zahvalni danas Gospodinu na našim bakama i djedovima, na svima starijima koji su bili prije nas i uzgajali sjeme dobra da bismo mi mogli uživati plodove. I molimo za buduće naraštaje, da i oni mognu živjeti u hladu kojeg daje stablo izraslo iz gorušičina zrna, stablo Crkve u kojoj nas Bog okuplja, hrani i osposobljava za vječni život. Amen!
Preuzeto s Radiopostaja Mir Međugorje
