O povijesti i duhu Karmela
Do prije nekoliko godina nije iz tišine Karmela gotovo ništa prodiralo u svijet. Danas je to drugačije. O Karmelu se jako mnogo govori, te se osjeća želja mnogih da saznaju nešto više o životu iza zidova Karmela. To se mora zahvaliti velikim svecima našega doba, koji su vrlo brzo osvojili cijelu Katoličku Crkvu, kao sv. Terezija od Djeteta Isusa. (…) Što zna prosječni katolik o Karmelu? Da je to strog, pa čak jedan od najstrožih pokorničkih redova, da iz njega potječe smeđi škapular koji s nama povezuje mnoge vjernike svijeta. Veliki blagdan u našem je Redu blagdan sv. Škapulara, 16. srpnja. Njega slavi cijela Crkva. Neki poznaju, barem po imenu, Malu Tereziju i Veliku Tereziju, koju mi nazivamo svetom Majkom. Ona se smatra osnivačicom bosonogih karmelićanka.
Onaj tko je malo više ušao u povijest Reda i Crkve taj zna da mi jako častimo sv. Iliju kao vođu i oca. Ali to se smatra legendom, koja nema neko veliko značenje. Mi koji živimo u Karmelu i koji u svakodnevnim molitvama zazivamo sv. Iliju znamo da on nije neka sjenovita i tajnovita osoba iz prapovijesti. Njegov je duh po živoj predaji među nama djelotvoran i kao takav određuje naš život. Naša sv. Majka odlučno odbija tvrdnju da je ona osnovala novi Red. Ona nije ništa drugo htjela nego ponovno oživiti izvorni duh starog Pravila. U riječima koje nam Sv. pismo govori o sv. ocu Iliji u najkraćim je izrečeno najvažnije:
“Ilija Tišbijac iz Tižbe Gileadske reče Ahabu: “Živoga mi Jahve, Boga Izraelova komu služim, neće ovih godina biti ni rose, ni kiše, osim na moju zapovijed” (1 Kr 17,1).
Stajati pred licem živoga Boga – to je naš poziv. Sveti ga je prorok živio prije nas. On je stajao pred licem Božjim, jer to bijaše neopisivo blago, zbog kojeg je napustio sva ovozemaljska dobra.
Nije imao kuće; stanovao je tamo gdje mu je Gospodin pripravio mjesto; u osami kraj potoka Kerita, u kući siromašne udovice u Sarfatu Sidonskom ili u spiljama Karmela. Odjeća mu bijaše, kao u svakog drugog proroka i pokornika, također kao u Krstitelja, životinjsko krzno: koža mrtve životinje opominje da je ljudsko tijelo potpalo pod smrt. Iliji su nepoznate brige za svagdašnji kruh. On živi s pouzdanjem u skrb nebeskog Oca i tako biva hranjen: gavran mu u osamu svakodnevno donosi hranu; u Sarfatu se hrani kod udovice, čije zalihe ne presušuju; na dugom putovanju do Svete gore, gdje mu se Gospodin ima ukazati, jača ga anđeo nebeskim kruhom. Tako nam je on pralik Spasitelja.
Ilija stoji pred licem Božjim, jer Gospodinu pripada sva njegova ljubav. On živi izvan svih prirodno-ljudskih odnosa. Ništa ne znamo o ocu ili majci, djeci ili ženi. Njegova su rodbina oni koji slično njemu vrše Očevu volju: Elizej, kojega mu je Bog odredio kao nasljednika, prorokovi sinovi, koji ga kao vođu slijede. Slava njegova Boga jest njegova radost; briga da mu služi, izjeda ga:
“Revnovao sam gorljivo za Jahvu , Boga nad vojskama” (1 Kr 19, 10a).
Te su riječi uzete u grb našega Reda, kao misao vodilja. Svojim pokorničkim životom okajavao je grijehe svoga doba. Sramota koju je Gospodinu nanio otpadnički narod zaveden idolopoklonstvom toliko ga boli da si čak želi smrt. Gospodin ga tješi onako kako tješi svoje ljubimce. On mu se sam ukazuje na jednom usamljenom brdu, objavljuje mu se u tihom povjetarcu nakon oluje, te mu jasnim riječima ocrtava svoju volju.
Prorok koji Gospodinu služi u punoj čistoći srca i oslobođen svega zemaljskog uzor je poslušnosti. On stoji pred licem Božjim kao što stoje anđeli oko vječnog prijestolja, očekujući naredbu, stalno spremni na službu. On nema druge volje doli one njegova Gospodina. Kad Bog zapovijeda, onda stupa i pred kralja i bez straha javlja kralju lošu vijest koja u kralju mora rasplamsati srditost. Kao Bog želi, onda se uoči opasnosti sklanja iz zemlje, ali se i vraća – na Božji zahtjev – iako opasnost nije minula.
Tko je tako Bogu vjeran, taj može biti siguran da mu je božanska vjernost naklonjena. On može govoriti kao onaj koji ima vlast; smije otvarati i zatvarati nebo, zapovijedati valovima, da može hodati po suhom; zazvati oganj s neba, da spali žrtvu; suditi Božje neprijatelje i mrtvacu vratiti život. Sa svim milostima koje je Spasitelj obećao svojim sljedbenicima, oboružao je svoje preteče. Ali najveća čast slijedi: pred Elizejem, svojim vjernim učenikom, bi ognjenim kolima uznesen na neko tajno mjesto, daleko od svih ljudskih mjesta. Vratit će se, prema obećanju Otkrivenja, kad se približi kraj svijeta da u borbi protiv Antikrista za svog Gospodina podnese mučeništvo. Na njegov blagdan, 20. srpnja, oblači svećenik za misu crveno ruho. Na taj je dan samostan naših otaca na brdu Karmel, gdje se nalazi i Špilja sv. Ilije, cilj mnogih hodočasnika: židovi, muslimani i kršćani svih konfesija natječu se u čašćenju velikoga proroka. Njega se sjećamo i u liturgiji jednog drugog dana: u čitanju i predslovlju sv. mise na blagdan Karmelske Gospe ili, kako mi kažemo Dan sv. Škapulara. Toga dana zahvaljujemo što nas je naša draga Gospa obukla odijelom spasa.
Godine 1251. ukazala se sv. Djevica generalu Reda Simonu Stocku, Englezu, te mu predala škapular. Predslovlje nas sjeća na to da je naša draga Gospa od brda Karmela bila ona koja je svojoj djeci daleko od izvornog zavičaja Reda udijelila taj vidljivi znak svoje majčinske skrbi – ona, koja se objavila Iliji u oblačiću koji je obećavao kišu i kojoj su prorokovi sinovi na brdu Karmelu sagradili njezino prvo svetište. Legenda priča da je Bogorodica rado boravila kod braće pustinjaka. Razumljivo je da se osjećala privučenom na ono mjesto gdje je od starine čašćena i gdje je sv. prorok živio u istom duhu koji je i nju ispunjavao dok je boravila na zemlji. Oslobođena svega zemaljskog stajala je moleći pred Bogom, njega iz dna srca ljubila, zazivala njegovu milost na grešan narod, žrtvujući se za njega kao službenica Gospodnja spremna poslušati svaki njegov nalog – to bijaše njezin život.
Kao sinovi prorokovi i “braća najsvetije Djevice” življahu pustinjaci na brdu Karmel. Sv. Berthold organizirao ih je kao cenobite, a prema uputama sv. Brokarda bio je duh koji su primili od svojih prethodnika unesen u naše sv. Pravilo. Redu je ono bilo predano 1200. od sv. Alberta, jeruzalemskog patrijarha i potvrđeno od pape Inocenta IV. (…) Pravilo sažimlje cio naš život: Svaki neka ostane u svojoj ćeliji (…) razmatrajući o zakonu Gospodinovu, dan i noć uronjen u molitvu, ako nije spriječen nekim drugim opravdanim poslovima. Molitva je uzdizanje pogleda prema licu Vječnoga. To možemo postići samo ako je duh potpuno budan, oslobođen svih zemaljskih poslova i slasti koji ga opijaju. Tu budnost ne jamči tjelesna budnost.
O zakonu razmatrati Gospodnjem može biti jedan oblik molitve, ako uzmemo molitvu u njezinom širem smislu. Ako pod bdjeti u molitvi shvaćamo uranjanje u Boga, kao što to pripada gledanju, onda je razmatranje samo put k tome. – Što se misli pod Gospodinovim zakonom? Psalam 118, koji se moli nedjeljom i blagdanima u Primi, potpuno je ispunjen žudnjom za upoznavanjem zakona i dopuštanja da nas on vodi, sav naš život. Možda je psalmist mislio na zakon Staroga saveza. Njegovo bi poznavanje ispunilo sav život, a njegovo ispunjenje dugogodišnji napor volje. Gospodin nas je oslobodio od jarma toga zakona. Kao zakon Novog saveza možemo promatrati veliku zapovijed ljubavi Spasiteljeve, o kojoj kaže da je ona ispunjenje svega zakona i proroka: ispunjenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu bilo bi vrijedno razmatranja cijelog života.
Pod zakonom Novog saveza još bolje razumijevamo samoga Gospodina, koji je život, što ga mi trebamo živjeti, živio prije nas. Naše Pravilo živimo i ispunjavamo onda ako imamo sliku Gospodinovu stalno pred očima – kako bismo mu postali slični. Evanđelje je knjiga koja se nikada ne može dokraja proučiti. Spasitelja ne posjedujemo samo po izrekama svjedoka kojima je njegov život poznat, nego ga posjedujemo kao stvarnog u Presvetom oltarskom sakramentu, a vrijeme klanjanja pred najvećim Dobrom, osluškivanje glasa euharistijskog Boga jest: razmatranje o zakonu Gospodnjem i bdjenje u molitvi, ali istodobno…
Ako smo tako sjedinjeni s trojedinim Bogom, čiji smo hram, onda njegov Duh izvršuje svaki naš čin. Onda to ne znači da Gospodina napuštamo ako radimo neki drugi posao vođeni poslušnošću. Radovi će ostati neizbježni tako dugo dok smo podložni zakonu prirode i onome što život od nas ište. Naše nam Pravilo naređuje, kao što je to sv. Pavao činio, zarađivati kruh radom vlastitih ruku. Takav posao ima za nas karakter služenja, nikada on ne smije postati svrha života. Naša zbiljska svrha života jest stajati pred licem Božjim. Kad je islam osvojio Svetu zemlju, pustinjaci su bili prognani s brda Karmela. Prije 300 godina ponovno je podignuto Bogorodičino svetište našega Reda na Svetom brdu. Prelazak iz osame u bučni život zapadnih kulturnih krugova donijelo je Redu patvorenje njegova izvornog duha. Nestali su obrambeni samostanski zidovi samoće, stroga pokora i šutnja, a kroz nezatvorena vrata uvlačila se u Red radost i briga vanjskoga svijeta.
Jedna takva redovnička kuća s ublaženim Pravilom bio je samostan Utjelovljenja u Avili, u koji je 1536. stupila naša sv. Majka. Desetljećima je trpjela zbog podvojenosti: miješanja u svjetske odnose i želje za nepodijeljenim predanjem Bogu. Bog je nije ostavio na miru sve dok nije raskinula verige koje su je sputavale i dok nije praktički ostvarila spoznaju: Bog sam je dostatan.
Veliki vjerski raskol i gubitak tolikih duša probudio je u njoj vruću želju za obranom od te nesreće i davanjem zadovoljštine Gospodinu. Bog joj je ulio milost da je mogla s malom grupom izabranih osnovati samostan sa starim Pravilom, te mu u njemu s najvećom savršenošću služila. Nakon mnogih previranja i poteškoća uspjelo joj je osnovati samostan sv. Josipa u Avili. Iz njega se širilo veliko obnoviteljsko djelo: nakon njezine smrti ostalo je 36 kako ženskih tako i muških samostana sa strogim stilom života, novih odjeljaka bosonogih karmelićana.
Reformirani samostani trebaju biti mjesta oživljavanja duha starog Karmela. Ponovno uspostavljeno Pravilo i od svetih izrađene Konstitucije tvorili su ogradu koja je trebala štititi vinograde od opasnosti. Terezijina pisana djela o molitvi, najsavršenije i životom prepuno prikazivanje duhovnog života, predragocjena su ostavština, po kojoj njezin duh još i danas djeluje. To je stari karmelski duh, pri čemu ona još jače ističe, pod pritiskom onodobnih vjerskih previranja, misao o pokori i pomoći. Treba pomoći službenicima Crkve jer oni stoje u prvim redovima u borbi protiv neprijatelja.
Kao našeg dragog oca i vođu štujemo prvog bosonogog karmelićanina – sv. Ivana od Križa. U njemu se očituje stari duh pustinjaštva u pravom smislu riječi. Njegov život ostavlja divan dojam, kao da nije prošao nikakve unutarnje borbe. Već u ranom djetinjstvu stajaše pod posebnim okriljem Majke Božje, a kad je odrastao, privlači ga sjedinjenje s Bogom. Bio je novoizabrano oruđe da bude prethodnicom novonastalom Karmelu i uči duh sv. Ilije. Formirao je, zajedno s majkom Terezijom, prvu generaciju bosonogih karmelićana, a svojim spisima (…) svijetli i nama pri našem uspinjanju na brdo Karmel.
Kćeri sv. Terezije, od nje i od sv. Ivana osobno odgojene, osnovale su prve reformirane samostane u Francuskoj i Belgiji; odatle se Red proširio sve do Rajne. Velika Francuska revolucija i Kulturkampf u Njemačkoj pokušali su Red pod svaku cijenu uništiti, ali čim je prestala pogibelj, Red se obnovio. U tome vrtu procvjetao je mali bijeli cvjetić, Mala sv. Terezija – koji je osvojio srca ne samo kao čudotvorna pomoćnica u nevolji, nego i kao voditeljica malih duša na putu duhovnog djetinjstva. Mnogi su po njoj spoznali taj put, ali malo je od njih onih koji znaju da on nije neko novo otkriće, iznašašće, nego put na koji upućuju životni uvjeti Karmela. Veličina mlade svetice sastoji se u tome što je taj put slijedila s genijalnom dosljednošću i junačkom otvorenošću sve do kraja.
Zidovi naših samostana obasežu mali prostor. Tko unutar njih želi izgraditi kuću svetosti, taj mora jako duboko kopati i graditi u visinu: duboko silaziti u tamu noći vlastitog ništa kako bi se izdigao u sunčano svjetlo Božje ljubavi i milosrđa. Ne traži svako stoljeće tako goleme reforme kao što je to bila reforma majke Terezije. Strahovlada nam ne daje mogućnost u svakom razdoblju dati život za vjeru i redovnički ideal, kao što je to učinilo 16 karmelićanki iz Comiegnea. Ali svaki koji stupi u Karmel mora se potpuno predati Gospodinu. Samo onaj koji više cijeni mjesto u koru i pred tabernakulom nego sve divote svijeta, samo on može u njemu živjeti i može naći sreću koju mu sve ljepote svijeta nisu u stanju dati.
Naš dnevni red omogućuje duge razgovore s Gospodinom u osami, a to je ono na čemu se izgrađuje naš život. Mi molimo sa svećenicima i ostalim starim crkvenim redovima brevijar (časoslov). Ta božanska služba i za njih i za nas naša je prva zadaća. Ali za nas to nije glavni razlog, jer kako Bog djeluje u duši za vrijeme unutarnje molitve, ostaje skriveno ljudskom pogledu. To je milost iznad svake milosti. Stoga su svi ostali trenuci života samo hvala za sve to. Za karmelićanku nema u njezinom prosječnom životu nikakve druge mogućnosti da uzvrati ljubav Božju nego da do kraja ispuni sve svoje svakodnevne dužnosti; sve male žrtve koje do u tančine izrađeni životni i dnevni red od njezina živahnog duha traži i koje ona iz dana u dan, iz godine u godinu s radošću prinosi, sva svladavanja što ih od nje traži zajednički život s osobama koje su drugačije nego ona, i koje sve to s osmijehom ljubavi izvršuju; ne postoji druga mogućnost da se drugima u ljubavi služi.
Tome se pridružuju osobne žrtve koje Gospodin nameće svakoj pojedinoj duši. To je taj mali put: stručak sazdan od malih neznatnih cvjetića koji se svakodnevno polažu pred Presvetim – možda dugogodišnje mučeništvo o kojem drugi nemaju pojma, a istodobno izvor dubokog mira, srdačne radosti i vrelo milosti koje uvire u zemlju – ne znamo kamo, a ljudi do kojih ta milost dospije ne znaju otkud dolazi.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)
Izvor: karmel.hr
