Posvećena samostanska crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru
Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić uoči svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla u srijedu, 28. lipnja, na večernjoj svetoj Misi posvetio je samostansku crkvu u Mostaru i blagoslovio oltar. Biskup Petar predvodio je misno slavlje u zajedništvu s provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozom Grebešom, župnikom i gvardijanom fra Dankom Perutinom, kancelarom naših biskupija don Stipom Galom, te velikim brojem svećenika među kojima su bili i bivši župnici ove župe. Slavlju su uz velik broj župljana i hodočasnika, za koje je crkva bila premala, nazočili i predstavnici vlasti, javnoga i kulturnoga života grada, objavila je Crkva na kamenu.
Biskup, svećenici, bogoslovi i ministranti u procesiji su ušli u crkvu te je biskup kod krstionice izmolio molitvu a zatim blagoslovio crkvu. Ova crkva, u ratu potpuno uništena, godinama nanovo zidana, podignuta iz pepela, ovih je dana završena i uređena tako lijepo na ponos njezinih župljana ali i cijeloga grada Mostara. Stoga nije ni čudno da se ovako velik broj vjernika okupio na ovome svečanom događaju i u ovako svečanom ambijentu.
Misna čitanja pročitali su župljani a Evanđelje navijestio đakon. Uslijedila je Biskupova propovijed. Govorio je o tomu kako su nam potrebne crkve i bogoslužni prostori. U njima čitamo i slušamo Božju riječ, a ona je poziv na radost i promjenu života. „Božja Riječ je riječ utjehe upućena umornima i žalosnima, razočaranima i iscrpljenima, uplašenima i sumnjičavima, žalosnima i umirućima. Božja riječ vrijedi za one u razrušenom Jeruzalemu, ali i za sve one u razrušenim životnim odnosima i okolnostima. Dopustimo da i nama u srcu večeras odjeknu riječi utjehe: ‘Radost Jahvina vaša je jakost!’“, kazao je biskup Petar.
„Današnja posveta ove crkve je poziv svakome od nas da preuzmemo svoju zadaću i odgovornosti kao članovi Crkve, Božje obitelji dok smo na zemlji i na putu prema nebeskoj slavi. I kao što uči Drugi vatikanski koncil, jedino ako imamo Kristova Duha i prihvaćamo cjelovito uređenje Crkve i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu, svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva, združujemo s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome svećeniku i biskupima, možemo za sebe reći da smo u potpunosti dio te iste Crkve (usp. LG, 14). Bez obzira jesmo li svojim životom mala kapelica ili velika katedrala, znamo da nam je, kao i crkvi koju danas posvećujemo, potrebna povremena duhovna obnova. Stoga, dok svjedočite današnjem obredu, molite Boga da i vas ponovno posveti. Dok svjedočite prirodnim materijalima koji su ugrađeni u nadnaravni dom, dopustite Duhu Svetom da vas obnovi kao svoj hram, pa poput ovog mjesta posvećenog božanskoj službi, vaš život također može biti služenje Bogu, bogoslužje“, poručio je okupljenima mons. Palić.
Nakon propovijedi biskup je izmolio posvetnu molitvu, pomazao svetim uljem oltar i zidove crkve, obavio obred kađenja oltara i crkve te upalio svijeće koje su znak Krista „svjetla na prosvjetljenje naroda“. Za vrijeme obreda posvete i misnoga slavlja skladno su pjevali udruženi zborovi iz više hercegovačkih župa.
Na kraju Mise đakon je pročitao povelju posvete koju su na oltaru potpisali biskup Palić, provincijal fra Jozo Grbeš te župnik i gvardijan fra Danko Perutina. U pozdravnim riječima provincijala fra Joze i župnika i gvardijana fra Danke osjetili smo ponos i radost zbog ovoga događaja. Zahvalili su ponajprije Bogu koji nas vodi, nas živu crkvu ali i ovu kamenu, tvrdu, jaku i vjernu svome Gospodinu. Fra Danko je zahvalio biskupu i svima uključenima u obnovu crkve, na uloženu trudu i novčanoj ali i duhovnoj, tj. molitvenoj pomoći. Sjetio se i svih pokojnih svećenika koji su bili dio ovoga velikog projekta na slavu Bogu i na ponos hrvatskome narodu.
PROPOVIJED BISKUPA PETRA PALIĆA.
Poštovani provincijale fra Jozo, fra Marko (kustos Kustodije u SAD-u)
Poštovani predstavnici društvenog, političkog i kulturnog života,
Draga braćo svećenici, bogoslovi,
Sestre redovnice,
Draga braćo i sestre!
1.S velikom radošću okupili smo se ovdje u crkvi sv. Petra i Pavla da zazovemo Božji blagoslov i posvetimo ovu obnovljenu crkvu, simbol nesalomljivog duha, postojane nade i nepokolebljive vjere našega katoličkog hrvatskog naroda na ovim prostorima.
U ovu svetu euharistijsku žrtvu uključujemo sve one koji su na bilo koji način sebe ugradili u obnovu i uređenje ove crkve, koju je mržnja razorila, a ljubav ponovno sagradila.
2.Božja riječ je sastavni dio naših slavlja i čuli smo je i večeras. Prije nego otvorimo razum, srce i misli poruci Božjoj riječi, sjetio sam se jedne anegdote. U jednoj je crkvi jedan krizmanik ispisao na klupi svoju osmrtnicu. Urezao je riječi: „Ovdje sam umro od dosade.“ Događa se. Događa se da dođemo u crkvu, na misu neraspoložena duha i srca i umiremo od dosade. Možda tome pridonesu i naše propovijedi, ponekad duge i moralizatorske, koje veličaju nas same i naše umijeće izražavanja, a Krista i njegovu poruku ljubavi i praštanja stavljaju u drugi plan. Događa se da dođemo umorni i opterećeni. Događa se da dolazimo iz obzira, tradicije i običaja. Međutim, dolazimo i s vjerom i želimo susresti Uskrsloga, koji nam se i danas daje u Riječi i kruhu. Slavlje euharistije naš je trajni ispit savjesti, draga braćo i sestre, i velikim djelom o našem načinu i pristupu i o našoj raspoloživosti ovisi je li bogoslužje beživotni događaj, čista dužnost ili, ne daj Bože, za nekoga „uzrok smrti“.
3.Jedno drugo bogoslužje bilo je sasvim drugačije i o tome smo čuli u Nehemijihoj knjizi. Ovo čitanje pokazuje da je posveta hrama, crkve veliki događaj. To se bogoslužje slavilo u ratom razrušenom i zapaljenom gradu. Hram je u Jeruzalemu ponovno sagrađen 515. g. pr. Krista, nakon što su prvi hram uništili Babilonci, drugi je posvetio svećenik Ezra. Ruševine su očišćene. Ljudi koji su se vratili u grad obnovili su zidine. Još nisu savršene, pune su rupa i otvora, ali imali su zaštitu. Okupljaju se na bogoslužje. Raspoloženje je loše. Još uvijek je više porušenog, nego izgrađenog, više je straha, nego nade. Ljudi su umorni, ne mogu više i ne žele više.
Čuli smo da je svećenik Ezra čitao iz Biblije i propovijedao od zore do podneva, a svi su ljudi plakali, bilo zato što su bili veoma dirnuti ili toliko iscrpljeni! I događa se nešto neočekivano. Ezra poziva one koji ga slušaju: „Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite! Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost!“ (Neh 8, 9-10)
Zato su nam potrebne crkve i bogoslužni prostori. U njima čitamo i slušamo Božju riječ, a ona je poziv na radost i promjenu života.
Božja Riječ je riječ utjehe upućena umornima i žalosnima, razočaranima i iscrpljenima, uplašenima i sumnjičavima, žalosnima i umirućima. Božja riječ vrijedi za one u razrušenom Jeruzalemu, ali i za sve one u razrušenim životnim odnosima i okolnostima. Dopustimo da i nama u srcu večeras odjeknu riječi utjehe: „Radost Jahvina vaša je jakost!“
4.“Ti si stijena i toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju”, kaže Isus Petru (Mt 16,13-19). „Božja ste građevina… hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama“, kaže sveti Pavao Korinćanima (1 Kor 3,9-17). Zašto se onda trudimo graditi crkve Bogu od mrtvog kamenja kad je svatko od nas njegova živa građevina?
Jedan razlog je taj što, kao što su i Isus i Pavao jasno rekli, nitko od nas nije cijela zgrada. U Isusovoj Crkvi, Petar je kameni temelj, Isus sam graditelj, apostoli su stupovi (usp. Ef 2,20; Otk 21,14), a vjernici kamenje. U Pavlovoj verziji Krist je temelj ili Glavni graditelj, oni koji su došli nakon njega bili su graditelji, a naša generacija samo sadašnje cigle: u dogledno vrijeme i mi ćemo biti zamijenjeni drugim kamenjem i ukrasima, a to su generacije nakon nas.
Možda u sebi postavljamo pitanje zašto se mi ‘živo kamenje’ ne možemo moliti kod kuće ili gdje god da smo? Naravno da možemo i trebamo. Ali kada Pavao kaže „Božja ste građevina“, on ne govori u jednini: on govori korintskim kršćanima i svima nama. Isto tako Isus misli na cijelu kršćansku zajednicu kada govori o ‘svojoj Crkvi’. Materijalna zgrada može biti mjesto za privatnu molitvu, naravno, ali njen glavni razlog je javno bogoslužje i izgradnja zajednice. Nema prave Crkve Kristove gdje se vjera ne ispovijeda i sakramenti ne slave u zajedništvu s Petrom, Papom i nasljednicima apostola, biskupima.
5.Pavao ne kaže samo da smo Božja građevina; kaže da smo mi Božji hram, odnosno crkva. Hram je bio mjesto za koje se govorilo da je Bog Izraelov tu najintenzivnije prisutan; gdje su bili pohranjeni Izraelovi najsvetiji svici, posude i ruho; gdje su se prinosile žrtve i prinosi; i gdje je bio smješten Kovčeg saveza. Kovčeg je bio svetohranište ili mjesto za ploče s deset zapovijedi, za Aronov štap i za posudu s manom koja je pala s neba da nahrani Izraelce u pustinji. Dizajniran je za nošenje na dugim motkama.
Danas mi katolici govorimo o tabernakulu kao prostoru za zaključavanje euharistije, našoj mani s neba, ali latinska riječ tabernaculum zapravo znači ‘šator’. Dakle, iako naša fizička, materijalna crkva ostaje na mjestu, mi živi hramovi možemo spakirati svoje šatore i iznijeti Kovčeg van, noseći Boga u svijet u nama. Ali poput kovčega uvijek se na kraju ‘vratimo kući’ u Hram.
6.Stoga crkva koju danas posvećujemo nije neka višenamjenska prostorija, muzej za čuvanje ili promatranje umjetnina ili blagovaonica za poseban obrok. Ovo je mjesto za hvalu, blagoslov i propovijed; žrtvovanje, zagovor i zahvaljivanje; pjevanje hvalospjeva, čašćenje, posvećivanje, pričest, krštenje, odrješenje, poslanje. I upravo će se ovdje, u ovoj crkvi događati čudo: ljudska djeca će po krštenju postajati Božjom djecom, kruh i vino pretvarat će se u Kristovo tijelo i krv, bračni parovi po sakramentu ženidbe u žive slike Kristove ljubavi prema nama, grešnici po sakramentu pomirenja u svece, a duše naših dragih pokojnika preporučivat ćemo Božjem milosrđu. Ovakvi iznimni događaji zaslužuju posebno mjesto.
7.Braćo i sestre! Bog je izgradio svoju Crkvu na Isusu, Isus na Petru, a ne na betonskoj ploči. Današnja posveta ove crkve je poziv svakome od nas da preuzmemo svoju zadaću i odgovornosti kao članovi Crkve, Božje obitelji dok smo na zemlji i na putu prema nebeskoj slavi. I kao što uči Drugi vatikanski koncil, jedino ako imamo Kristova Duha i prihvaćamo cjelovito uređenje Crkve i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu, svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva, združujemo s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome svećeniku i biskupima, možemo za sebe reći da smo u potpunosti dio te iste Crkve. (usp. LG 14)
Bez obzira jesmo li svojim životom mala kapelica ili velika katedrala, znamo da nam je, kao i crkvi koju danas posvećujemo, potrebna povremena duhovna obnova. Stoga, dok svjedočite današnjem obredu, molite Boga da i vas ponovno posveti. Dok svjedočite prirodnim materijalima koji su ugrađeni u nadnaravni dom, dopustite Duhu Svetom da vas obnovi kao svoj hram, pa poput ovog mjesta posvećenog božanskoj službi, vaš život također može biti služenje Bogu, bogoslužje. Amen.
