SVETAC DANA – SV. ANZELMO CANTERBURYJSKI
Sv. Anzelmo rodio se 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Anselmova majka Ermenburga bila je u srodstvu sa savojskim grofovima, a otac Gundulf bio je rodom iz Lombardije.
Mladost je proveo u rodnom gradu, gdje je ostao sve do 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe.
Anselmo je volio svoju majku pa ga je njezina smrt pogodila, te je poslije toga došao u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Tri godine je lutao po Francuskoj, o čemu se malo zna. U normandijskom gradu Beču živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji je kasnije postao nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Beč. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom.
Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život, te je 1060. postao benediktinac. Već tri godine kasnije postao je i prior samostana, a 1078. opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit toga poziva je u tome što je na osobit način pronašao osobnoga Boga, te Njime bio tako zahvaćen da Mu se posve predao i posvetio. Njegov život postao je potpuna služba Bogu. Redovnička sredina bila je za njega vrlo pogodna da se razviju bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i naučavanjem. Mnogo je pisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije.
On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastala su i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojnosti i biti. To su: Monologion ili Primjer razmišljanja o vjeri te Proslogion ili Vjera koja traži razumno opravdanje. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost.
Napisao je još čitav niz djela, kao što su: O istini, O slobodnoj volji, O padu đavla. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko 1090. Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednome pismu biskupu u Beauvaisu, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaže svoje poglede. Kako pišu Sveci.net, djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek 1094. i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov O utjelovljenju Riječi. Godinu dana prije naslijedio je Lanfranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju i tek su tada počele za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove.
Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva put je morao ići u progonstvo. Zanimljivo je da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti: Zašto je Bog postao čovjekom?, O izlaženju Duha Svetoga, O slaganju Božjega sveznanja, preodređenja i milosti sa slobodnom voljom. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i Proslogion među filozofskim djelima.
Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja.
Preuzeto s nedjelja.ba
