Navještenje Gospodinovo: Blagovijest
Svetkovina Navještenja Gospodinova ili Blagovijest redovito se slavi 25. ožujka, devet mjeseci prije Božića, te samim time označava da je riječ o Isusovu začeću, koje se zbilo po Duhu Svetomu. Kako je riječ o blagdanu koji pada u korizmeno vrijeme, ponekad se dogodi da na taj nadnevak Crkva slavi neki drugi važniji dan, pa se zbog toga Navještenje Gospodinovo prebacuje na prvi slobodan dan.
Naziv Navještenje Gospodinovo upućuje na događaj zapisan u Evanđelju, dok je naziv Blagovijest staroslavenskoga podrijetla i označava dobru, blagu vijest, odnosno onu radosnu vijest koju je anđeo uputio Mariji da će začeti i roditi sina. Evanđeoski tekst kaže da se to zbilo ovako:
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”
Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje (Lk 1,26-38).
Izvještaj svetoga Luke, kao onoga koji pokazuje naročiti smisao za detalje, preciznost i izraženiju osjećajnost, puno toga stavlja vjernicima pred oči za razmišljanje, a o tom bogatstvu svjedoče i mnoga umjetnička djela kroz povijest, među kojima se posebno ističu ona iz područja slikarstva. Redovito se u njima tako odražava s jedne strane poslanje anđela Gabrijela i priopćenje Blaženoj Djevici Mariji da je puna milosti Božje, odnosno da je poradi svoje velike vjere i poniznosti našla milost u Boga, te je time zavrijedila biti zemaljska Majka Božjemu Sinu, a s druge strane i Marijino spremno prihvaćanje takvoga poslanja koje u tom trenutku nije mogla razumjeti, jer je mimo svih fizičkih zakonitosti, ali ga je kao službenica Božja ponizno i bezpogovorno prihvatila.
Danas smo o Isusovu začeću po Duhu Svetomu naučili govoriti na dogmatski način, bez nepotrebnoga propitkivanja, što taj događaj zbog svoje veličanstvenosti svakako i zaslužuje, no ipak valja imati na umu kako se mnogima, napose onima koji su udaljenije od Crkve, takav izvještaj čini nemogućim i u tom smislu nerijetko čak i kao predmet ismijavanja. S druge strane, opravdano se može pretpostaviti da je i Blažena Djevica Marija, već od trenutka začeća po Duhu Svetomu, kao vrlo mlada djevojka koja muža nije poznavala, morala unatoč tomu što pod srcem nosi samoga Božjega Sina, biti izvrgnuta čestim ogovaranjima i ismijavanjima svojih poznanika, koji su mogli na njezinu trudnoću gledati samo zemaljskim očima. U tom smislu, njezino Neka mi bude po riječi tvojoj! ima još jednu dodatnu snagu i poticaj da smo uvijek, bez obzira na okolnosti, pozvani prihvaćati Božju volju, a ne samo onda kada se to nama čini kao određeno dobro, i isto tako imati u vidu da Duh Sveti puše kad hoće i kako hoće.
Uz svetkovinu Navještenja Gospodinova valja napomenuti i postojanje jedne legende koja je nastala u srednjem vijeku, a koja je u svoje vrijeme odigrala određenu ulogu u razvoju pobožnosti. Riječ je o nastanku više zapisa kojima se tvrdilo da su nazaretsku kućicu, odnosno onu kućicu u kojoj je anđeo Gabriel navijestio Mariji da će začeti Sina Božjega, a kasnije je postala i kućica u kojoj su živjeli Josip, Marija i Isus, 1291. god. anđeli prenijeli u svetište na Trsatu, tri godine poslije u Recanato u talijanskoj općini Loreto, a potom i u sam Loreto. Unatoč činjenici da je 1632. god. tadašnji papa na temelju navedene legende proglasio i blagdan Prijenosa svete kuće, kao i da je na temelju nje nastao i blagdan Gospe Loretske, danas bi na nju ipak valjalo gledati samo kao na legendu. U tom je smislu neusporedivo bolje držati se bogatstva svetopisamskoga teksta, nego onoga za što nema nikakvih sigurnih potvrda.
Sadržaj blagdana Navještenja Gospodinova izravnije je ušao u molitvu Anđeo Gospodnji, koju mnogi vjernici mole o podne, a ima i onih koji slijede ranije preporuke pa ju mole tri puta dnevno. U njoj se tako izrijekom navodi da je anđeo Gospodnji navijestio Mariji i ona je začela po Duhu Svetomu, također da je spremno rekla: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj, kao i da je na temelju takvoga njezina pristanka Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Poradi toga, nastavlja molitva, smijemo zazivati Blaženu Djevicu Mariju kao Bogorodicu, da moli za nas da postanemo dostojni obećanja Kristovih, a još više po njezinu zagovoru smijemo moliti Gospodina da ulije svoju milost u duše naše, kako bismo svi mi koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina Božjega, po njegovoj muci i po njegovu križu bili privedeni k slavi uskrsnuća.
Lijepa je i teološki vrlo bogata ta molitva, stoga bi ju bilo dobro svakodnevno moliti, a u tom smislu potvrđivati svoju vjeru u utjelovljenje Božjega Sina po Duhu Svetomu, kao i vjeru da smo njegovim križem otkupljeni, te da se po njegovu uskrsnuću možemo nadati i našem uskrsnuću.
Za kraj nije naodmet ni napomenuti kako još uvijek mnogi vjernici sadržajno brkaju Blagovijest s blagdanom Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, a koji se slavi 8. prosinca. Kao što je već rečeno, blagdanom Navještenja Gospodinova slavimo Isusovo začeće, pa je razumljivo da će ono biti 25. ožujka, devet mjeseci prije rođenja, a blagdanom Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije slavi se njezino začeće, i to 8. prosinca, odnosno devet mjeseci prije blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije ili Male Gospe. Također, dok je Isusovo začeće bilo po Duhu Svetomu, Marijino je začeće bilo po redovitim fizičkim zakonitostima, ali Crkva vjeruje da je ona, kako joj to kaže i anđeo kod navještenja, puna milosti Božje, odnosno da je od samoga svoga začeća bezgrješna, izuzeta od svakoga grijeha.
U tom je smislu Marija posuda duhovna, kako se to moli u Litanijama lauretanskim, odnosno ona koju je Bog odabrao da od početka svoga postojanja bude dostojna primiti u krilo Sina Božjega. I zato možemo zaključiti poznatom i lijepom molitvom: To je vjera naša, to je vjera Crkve, njom se dičimo, nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu. Amen.
