‘Rekli su mi da ću s 30 biti mrtav, ali ja sam još uvijek tu!’ Unakaženi čovjek kojeg je Papa bez straha dragao i grlio, progovorio: ‘Osjetio sam silnu ljubav’
Fotografija pape Franje kako grli čovjeka unakaženog Recklinghausenovom bolešću obišla je svijet.
Mnogo je čudesnih slika i događaja s Papom Franjom u njegovih 10 godina pontifikata. Jedan od njih dogodio se 18. studenog 2014., a njegov protagonist, zajedno s papom Franjom, bio je Vinicio.
Sjećamo se tog trenutka:
“Papa me se nije bojao i zagrlio me. Dok me milovao, osjećao sam samo ljubav: svjedočanstvo je Vinicia, unakaženog čovjeka kojega je papa Franjo zagrlio, a čije su fotografije obišle svijet.
Na pitanje talijanskog lista Panorama, 53-godišnji Vinicio je s velikim “uzbuđenjem” govorio o ovom papinom “draganju” na Trgu svetog Petra 2013. godine.
“Prvo sam ga uhvatio za ruku, dok mi je drugom rukom milovao glavu i rane. A onda me privukao k sebi, čvrsto me stisnuo i obgrlio mi lice.
Glava mi je bila na njegovim prsima, a njegove ruke omotane oko mene. Stisnuo me jako, jako, kao da me mazi i nije puštao.
Pokušavao sam progovoriti, nešto mu reći, ali nisam mogao: emocija je bila prejaka. To je trajalo nešto više od minute, ali meni se činilo kao cijela vječnost.”
Rođen u Isoli, malom gradu u pokrajini Vincenza (Italija), živi sa svojom malom sestrom Morenom i tetom Caterinom, svojom učiteljicom.
Kao i njegova sestra (u lakšem obliku), od svoje 15. godine boluje od Recklinghausenove bolesti. Riječ je o rijetkoj bolesti poznatoj kao ‘neurofibromatoza tip 1’, koja uzrokuje bolne izrasline po cijelom tijelu. Trenutno ne postoji tretman koji može izliječiti ovu bolest.
„Prvi znakovi pojavili su se nakon moje 15. godine. Rekli su mi da ću s 30 godina već biti mrtav. Ali ja sam još uvijek tu“, izjavio je prije povratka s ovog uzbudljivog susreta.
“Papine su ruke vrlo nježne. Nježne i lijepe. I njegov jasan, otvoren osmijeh. Ali ono što me se najviše dojmilo je to što nije promislio prije nego me zagrlio. Nisam zarazan, ali on to nije znao. Učinio je to i evo ga: dragao mi je cijelo lice i dok je to radio, osjećao sam samo ljubav.
Nije potrebno spominjati da su osobe s neurofibromatozom često marginalizirane zbog svog izgleda. “Vinicio je na neki način imao sreće: njegova teta ga jako voli i grli ga cijeli dan”, objašnjava novinar.
U najtežim slučajevima neurofibromatoza je toliko strašna izgledom i boli da se čak i liječnici drže podalje.
“Jednom sam se u bolnici htio skinuti kad je ušao afrički liječnik. Pogledao me i ukočio se, gotovo šokiran”, objašnjava Vinicio.
“Malo kasnije došao je do mene i ispričao se. Rekao mi je da se u Africi suočio sa strašnim bolestima, ali da nikada nije vidio nešto tako pogubno. Njegove riječi su me se jako dojmile.”
U Izoli Vinicia prihvaćaju gotovo svi.
Ima svoju grupu prijatelja s kojima ide jesti pizzu ili gledati nogometne utakmice. Vole ga i medicinske sestre kojima on, trošeći dio od 130 eura koje mjesečno zaradi radeći u staračkom domu, kupuje cvijeće.
Preuzeto s vjera.hr
