‘Milijuni danas jedu krv i tijelo čovjeka u agoniji, a to ni ne znaju!’ Kardiolog Franco Serafini o čudu živog Boga u Euharistiji
Kardiologa Franca Serafinija o pet euharistijskih čuda koja su ispitivali znanstvenici.
Dobivena slika je zapanjujuća: “Precizna, točna i detaljna klinička dijagnoza koja savršeno odgovara onome što čitamo u Evanđeljima.”
“Krvavo srce, koje pripada mladom čovjeku, pretučenom i osuđenom, pritisnutom teškim psiho-fizičkim stresom, koji je dva dana obješen između života i smrti.”
Ovo je konkretan opis onoga što katolički vjernici primaju u trenutku kada im svećenik stavlja posvećenu hostiju na jezik.
Ovdje ne citiramo mističnu viziju koju je Bog dao jednom od svojih svetaca. Ovog puta znanost je ta koja govori jasno i nepobitno.
Otkriva je dr. Franco Serafini u svojoj knjizi: Kardiolog posjećuje Isusa. Euharistijska čuda, ispitana znanošću.
Važna knjiga koja okuplja pet euharistijskih čuda pregledanih od strane medicinske znanosti: Lanciano, Buenos Aires, Tixtla, Sokółka i Legnica.
Kardiolog nas tako upoznaje s ogromnom količinom posla s kojim se morao suočiti, osobno pregledavajući sva istraživanja provedena u posljednjih pedeset godina i surađujući, kada je to bilo moguće, s prvim znanstvenicima koji su “istraživali” relikvije. Rezultat je iznenađujuća slika: “Precizna, točna i detaljna klinička dijagnoza koja nije u sukobu, naprotiv koincidira s onim što čitamo u Evanđeljima i dobivamo je kao dar od katoličke tradicije “, piše vjera.hr
No, krenimo redom.
Lanciano: srce koje kuca već trinaest stoljeća
Sve se rađa s čudom iz Lanciana (Abruzzo, pokrajina Chieti). Na određeni je način autsajder u odnosu na spomenuti kompleks euharistijskih čuda, no možda je – i zbog toga – najdraži dr. Serafiniju:
“To je tajanstveno čudo koje ima nevjerojatne karakteristike. Iako je malo cijenjeno, može se sa sigurnošću reći da se nalazimo pred jednom od najvažnijih relikvija kršćanstva, koja je preživjela trinaest stoljeća. Osim toga, objašnjava kardiolog, to je bilo apsolutno velikodušno čudo: nije hostija ta koja je iskrvarila ‘malo’; toga je dana sav Kruh postao Meso i svo Vino postalo Krv”.
Navedeno čudo je izvan norme iz dva razloga: prvo, ono je jedino koje ne pripada modernom vremenu, potvrđeno je u 8. stoljeću; drugo, razlikuje se po specifičnim modalitetima jer sva nedavna euharistijska čuda su se zapravo gotovo sva dogodila nakon “eliminacije” posvećene i nepovratno kompromitirane hostije.
Za one koji ne znaju, podsjećamo da u tim slučajevima kanonski postupak predviđa stavljanje čestice u posudu s vodom dok se potpuno ne otopi, nekoliko dana; nakon toga se voda za abdest mora izliti u tabernakul.
I ovo se događa u tim čudima, posvećena hostija, umjesto da se rastače, “preobražava” se u meso i krv: to se dogodilo u Buenos Airesu, u Sokółki i u Legnici.
U Lancianu nije bilo tako: čudo se dogodilo, točno, tijekom euharistijske posvete, potpuno utječući ne samo na hostiju, nego i na kalež.
Osim toga, Serafini ističe: “Sviđa mi se jer je to čudo koje traje i koje je s nama više od 1300 godina, neprekinuto se prenosi s jedne generacije na drugu: to je vrlo utješno.”
Postoji, zapravo, “priča u povijesti”: u osmom stoljeću redovnik sveti Bazilije sumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji – sumnja zahvaljujući kojoj je dogodilo čudo- Na isti način franjevački redovnici prošlog naraštaja bili su ispunjeni velikim sumnjama.
Iz tog su razloga 1970. redovnici zamolili profesora Odoarda Linolija da provede niz znanstvenih istraživanja. Tako se iz druge sumnje rađa drugo čudo jer se upravo zahvaljujući tim analizama došlo do otkrića bez presedana u povijesti:
“Analizirano drevno tkivo – stoji u izvješću – predstavlja tipične i nepogrešive karakteristike srčanih stanica. Nije samo mikroskopski izgled ono što podsjeća na srčani mišić; cijela makroskopska struktura mesa podsjeća na cijeli dio srca.”
Drugim riječima: 11. prosinca 1970. profesor Linoli je, izlažući redovnicima prve rezultate studije, napisao sljedeće: “In principio erat Verbum, et Verbum caro factum est! ” (U početku bijaše Riječ, i Riječ tijelom postade.)
Kad su analize dovršene, više nije bilo dvojbi bilo koje vrste: Hostija je tijelo, a tijelo je ljudsko srce.
Jedno čuđenje za drugim: u Buenos Airesu, u Tixtli, u Sokolki i Legnica, istraživanja potvrđuju da je riječ o ljudskom srcu, ali ovdje ne završavaju.
Znanost nema sumnje: Isus i dalje pati
Postoji poseban aspekt s kojim znanost može dati autentičnu dodatnu vrijednost vjernicima koji pristupaju euharistijskom otajstvu, a u isto vrijeme izazvati šok kod onih koji još ne vjeruju.
Serafini to kaže ovako: “Analizirano srčano tkivo ima dvostruku karakteristiku: s jedne strane, fragmentaciju/segmentaciju vlakana i, s druge strane, infiltraciju leukocita.”
Prevedeno: “Ovaj detaljan medicinski opis,” objašnjava kardiolog, “navodi nas da shvatimo da Isusova patnja nije generička stvar; to jest, reći da je Isus patio nije neodređen ili apstraktno duhovan izraz.
Naprotiv, to je potvrđeno u preciznim anatomopatološkim ili histopatološkim konceptima iz kojih je, kao što ćemo vidjeti, moguće izvesti dijagnostičke hipoteze”.
Ali ima još toga: leukociti su aktivni što znači da je uzorak tkiva, u trenutku kada je uzet za analizu, još bio živ!
Suočavamo se sa rezultatom koji je jednostavno neobjašnjiv sa znanstvenog stajališta, a Serafini objašnjava zašto: “Jednom kada su odvojeni od živog organizma iz kojeg potječu, ili nakon njegove smrti, leukociti preživljavaju u vodi, bez otapanja, samo nekoliko minuta, najviše sat vremena “.
Da bismo razumjeli iznenađenje znanstvenika, dovoljno je pomisliti da je, u slučaju relikvije iz Buenos Airesa, proučavano tkivo čuvano u destiliranoj vodi i bez hranjivih tvari više od tri godine.
No, nastavimo.
Kad se jednom kaže da je tkivo živo i da pati, spontano se postavlja pitanje s kakvom se patnjom suočavamo?
Također u ovom slučaju, dijagnoza koja je unaprijed postavljena je apsolutno precizna i koherentna s podacima vjere: “Što se tiče krvi”, objašnjava kardiolog, “limfocitoza i hipogamaglobulinemija pronađene u laboratoriju kompatibilne su sa slikom kliničkog izvješća o politraumatiziranom pacijentu: osoba zgažena, pretučena ili žrtva teške nesreće, podvrgnuta ozbiljnom šoku, sa situacijom akutnog ili subakutnog psihofizičkog stresa, s vremenskim rasponom od jedan/dva dana od jedan/dva dana od početka navedene situacije.
Isti diskurs vrijedi i za srčano tkivo koje nam otkriva “ne srčanu bolest ili srčani udar koji ovisi o koronarnim defektima, nego teško stresno oštećenje posredovano katekolaminima…
Drugim riječima, govorimo o situaciji koju vidimo u biopsijama ili autopsijama pacijenata koji su pretrpjeli ozbiljnu mentalnu, farmakološku ili traumatsku prostraciju. Na primjer, kod žrtava zrakoplovne nesreće ili kod… osuđenih na smrt”.
Krvna grupa i…bomba milosti
Među brojnim aspektima na koje su se usredotočila različita istraživanja, posebno postoji jedan koji, za znanost, ne dopušta replike.
Riječ je o otkrivanju krvne grupe, u onim slučajevima u kojima su obavljene odgovarajuće analize. Riječ je o Lancianu, Tixtli i trima glavnim platnima Muke: Torinskom platnu, Oviedskom platnu i Argenteuilskoj tunici.
Pa, pet puta od pet, bez iznimke, pronađena je ista krvna grupa: AB.
“Ovaj je rezultat”, objašnjava Serafini, “u najmanju ruku zabrinjavajući jer je potkrijepljen matematičkim statističkim podacima koji otklanjaju svaku sumnju o slučajnosti i istinitosti ovih euharistijskih čuda.”
Razlog je vrlo jednostavan: “Pet hematoloških izvještaja, koji potječu iz različitih materijala, odvojeni jedni od drugih vrlo dalekim povijesnim razdobljima, geografskim udaljenostima – čak i prekooceanskim -, od kojih su četiri došla do nas iz vremena kada se nije znalo što krvne grupe i stoga ih je, tim više, nemoguće falsificirati…prema više puta ponovljenim podacima različitim metodologijama i u različitim laboratorijima, uvijek pripada krvnoj grupi AB”.
Ovo je prava statistička bomba što nam – objašnjava znanstvenik s brojevima u ruci – pokazuje autentičnost tkanina na 99,99996875%. Ukratko, pred nama je čudo unutar čuda koje je, prema Serafiniju, malo poznato i podcijenjeno.
Zaključno: ako studija o kojoj je riječ ima zasluge pružanja znanstvene analize najviše razine, knjiga dr. Serafinija ima dodatne zasluge.
Polazeći od naizgled retoričkog, ali temeljnog pitanja („Treba li čovjeku vjere znanstveni dokaz da vjeruje u euharistijsko čudo?“), dolazi do prosvjetljujućeg konačnog odgovora:
„Euharistijsko čudo čovjeku se daje kao hrana, ono je dano i ponuđeno bezrezervno da održi njegovu kolebljivu vjeru, baš poput razlomljenog Kruha”.
I čini to s beskrajnom poniznošću i finoćom Isusa Krista: “Svjetlost koja izvire iz ovih čuda nije zasljepljujuća.
Koliko god neki znanstveni rezultati bili zapanjujući, očito je da je euharistijsko čudo sadržano, samoograničavajuće i ne želi svojim dokazima smrviti krhko blago naše vjere”.
To znači, da je Bog htio, u svojoj svemoći mogao bi nas dovesti do bilo kojeg znanstvenog dokaza, dovoljnog da bilo koga uvjeri u Njegovu Istinu.
Ali, očito, ovo nije volja našega Gospodina. Vjera nam govori i znanost nam to ponavlja:Isus u Euharistiji želi da se u njega vjeruje, da ga voli i štuje slobodan čovjek, koji ga žudi potpunom strašću. Ovdje je živo zajedništvo s Onim koji ljubi mi prvi: dar Njegovog srca .
