SVETAC DANA – SVETI FRANJO I JACINTA MARTO
Prije ukazanja, ova se djeca nisu ničim posebno isticala. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku…
U Covi da Iriji, što ju je neprekidna kiša pretvorila u pravu baru, okupilo se još od prethodne večeri 60.000 ljudi. Troje pastirčića: desetogodišnja Lucija od Isusa, te njeni mali rođaci Franjo i Jacinta Marto, najavili su, kako će se 13. listopada na tome mjestu dogoditi veliko čudo. Nitko od njih troje nije znao čitati ni pisati, a pripadali su dvjema nadasve skromnim obiteljima iz Aljustrela, malenoga dijela Fatime. Čudo se trebalo dogoditi u vidu jamstva vjerodostojnosti “viđenja”, za koja su djeca tvrdila kako imaju 13. dana svakoga mjeseca. Na zelenoj im se česmini od kakva metra visine, ukazala mlada i lijepa Gospođa, odjevena u bijelo, praćena lepetom nevidljivih krila.
Upravo je ta Bijela Gospođa dala sljedeće obećanje: “13. listopada učinit ću veliko čudo kako bi svi uzvjerovali.”
Prvo se ukazanje zbilo 13. svibnja u mjestu Cova da Iria. Gospođa se ovako predstavila dječici koja su je zapanjeno promatrala: “Dolazim s Neba. Dolazite ovdje šest mjeseci zaredom, svakoga 13. Onda ću vam reci tko sam.”
Tako je za Luciju, Franju i Jacintu započela uzbudljiva i strašna ‘pustolovina’, koja će snažno obilježiti njihove mlade živote: utješna viđenja mile Gospođe, Njeni pozivi na molitvu krunice i mrtvenje za grešnike koji vrijeđaju Srce Isusovo i Marijino, te su osuđeni na pakao ukoliko se ne obrate – bio je to motiv koji bi se redovito ponavljao, pri svakom susretu; povjeravanje zabrinjavajućih tajni, koje su naviještale “užasne” stvari…
No, nisu izostale ni dvojbe i neprijateljstvo nevjernika (“Male ništarije” – govorili su), te civilnih vlasti koje nisu dobro podnosile takve teško shvatljive novosti i neugodna okupljanja na mjestu ‘navodnih’ ukazanja, koja su narušavala javni mir i red. Bilo je tu također i neprijateljstvo pokojeg mrzovoljnog starješine, koji je smatrao kako treba preduhitriti tradicionalni oprez Crkve koja u takvim stvarima – posve opravdano – nastupa nadasve polako. Nitko od navedenih nije bio nimalo blag prema troje ‘osumnjičenika’ koji su čak jednu čitavu noć proveli u mračnoj i hladnoj ćeliji zatvora, kako bi ih se pokušalo navesti na priznanje da su zapravo sve izmislili. Svemu se tome pridružila još i osornost roditelja, koji su strahovali kako će loše završiti radi čitave te halabuke podignute oko njihove djece…
I tako se, dakle, 13. listopada u blatu Cova da Irie okupilo 60.000 ljudi, pod olovnim nebom što je izlijevalo obilje kiše. Bijahu tu i vjernici i nevjernici, seljani i građani, slobodoumci i novinari poslani čak i s drugog kraja oceana. Svi su ondje došli tražiti potvrdu vlastita mišljenja o činjenicama koje bijahu podijelile zemlju.
Gospođa je rekla kako će se čudo zbiti u podne. Nešto prije utvrđena vremena, stiglo je i troje vidjelaca, u pratnji svojih majki. Lucija je sve pozvala neka sklope kišobrane. I svi su je poslušali, iako je kiša nastavila pljuštati. Potom je malena stala moliti krunicu, te se u podne ukazala Gospa. Bilo je to Njezino posljednje ukazanje. “Ja sam Gospa od Krunice – rekla je vidiocima. Želim da u moju čast podignete kapelu.”
Godine 1917. Europa je proživljavala tragediju Prvoga svjetskoga rata pa je Gospa uputila ove riječi: “Rat će završiti i vojnici će se uskoro vratiti kućama.” U jednome je trenutku Lucija prstom pokazala prema nebu. Svi su podigli pogled te je kiša odjednom prestala. Rastjerujući guste oblake, pojavio se sunčani krug nalik na kotač koji je u svim smjerovima emitirao raznobojne zrake svjetlosti, koje su osvijetlile oblake, drveće i zemlju te sve prisutne. Ponovilo se to tri puta. Zapanjeni su ljudi molili i udarali se o prsa, moleći oproštenje za svoje grijehe.
Dok je sunce plesalo, pastirčići su ponovno među oblacima ugledali Gospu, u društvu sv. Josipa i Djeteta Isusa, s ručicama podignutim na blagoslov. “Ples Sunca” bio je namijenjen okupljenima, kako bi vidjeli i povjerovali te razglasili vijest o tome čudu, ali i o tome kako je Gospa zaista došla ljudima donijeti poruku milosrđa i spasenja. Tom se neobičnom činjenicom dugo bavio i tisak – ne samo onaj mjesni. Nakon što je ‘spektakl’ završio, vidioci su krenuli natrag kući: rasplakanu je Jacintu u naručju odnio jedan poznanik, dok je Luciju na ramenima ponio neki krupni seljak kako bi je spasio od ljudi koji su htjeli komadić njene odjeće ili pramen kose kao relikviju. Jedino se Francesco (Franjo) uspio neprimjetno provući kroz gomilu.
Svi su ih željeli vidjeti, ponovno čuti njihovu priču: što im je rekla Gospa, preporučiti u njihove molitve pokojeg bolesnika. U danima koji su uslijedili pred njihovom su se kućom redale nepregledne procesije znatiželjnika i pobožnika. Njih je troje jedno vrijeme pristalo na “igru” – pojavljujući se pred ljudima i pričajući, ali su kasnije, kako bi izbjegli čašćenje upućivano njima osobno, stali nestajati na sve dulja i dulja razdoblja. Skrivali su se u jednoj dubokoj i mračnoj pećini, skrivenoj među grmljem, kako bi mogli nastaviti moliti krunicu, kao i ostale molitve što ih je za vrijeme ukazanja bio naučio Anđeo, te činiti žrtve za obraćenje grešnika.
Franju i Jacintu proglasio je blaženima papa Ivan Pavao II., 13. svibnja 2000. g., koji je s Fatimom oduvijek bio osobno povezan: Gospinome je čudu, naime, pripisivao činjenicu što je preživio atentat na Trgu svetoga Petra. Lucija je, pak, daleko nadživjela svoje dvoje malenih rođaka te preminula tek u veljači 2005. godine. Franju i Jacintu svetima je proglasio papa Franjo 13. svibnja 2017. godine.
Prije ukazanja, ovo se troje djece nije ničim posebno isticalo. Bijahu tek siromašni pastirčići, koji su pripadali onoj skupini, za koju se čini kako je Gospi upravo najdraža, kada se želi ukazati, kako bi ljudima prenijela neku važnu poruku. Nikada nisu išli u školu, ali su zato veoma rano upoznali napore težačkoga posla. Zahvaljujući jednostavnosti i dobrome vjerskome odgoju, Božja je prisutnost za njih bila nešto posve prirodno pa su Mu se često s pouzdanjem obraćali u molitvi.
Gospa je tako samo pojačala i novim sadržajima obogatila njihovo već postojeće iskustvo svetoga: rekla im je neka mole i oni su to svim srcem prihvatili, žarom što ga posjeduju samo djeca. Više krunica dnevno, posjete crkvi i “Skrivenome Isusu”, žrtve, postovi za grešnike – postali su tako najželjkovaniji dijelovi njihova dana, te izričaj cjelovitoga življenja, oslobođeni svega suvišnoga.
Sve je to za Franju i Jacintu trajalo vrlo kratko. Bijela im je Gospođa, naime, bila obećala: “Brzo ću doći po vas.” Dječica su to znala i živjela iščekujući je. Rekla je također i kako Franjo, da bi bio primljen u raj, mora izmoliti puno krunica. I on ju je poslušao. Svaku je priliku koristio kako bi prstima provlačio zrna krunice (volio je moliti sam). Ponekad je to činio i u školi, koju je bio stao pohađati, ali najradije u crkvi.
“Pođi ti u školu – govorio bi Luciji – i poslije dođi po mene; što mi vrijedi učiti, kada ću uskoro umrijeti.” I zaputio bi se prema crkvi kako bi se ondje molio “skrivenome Isusu”.
I kraj je zaista došao uskoro. Oplakavši poginule u velikome ratu, ljudi su sada stali oplakivati žrtve strašne epidemije španjolske groznice. Dana 23. prosinca 1918. g., bolest je pogodila također Franju i Jacintu. Za Franju se sve okončalo u svega nekoliko mjeseci, pa je 4. travnja iduće godine, sa svega 11 godina, pošao ponovno vidjeti Gospu.
Jacintin je kraj bio daleko teži, prava kalvarija, koju je ona podnijela velikom snagom duha, unatoč strahu i tjeskobi, “za obraćenje grešnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Svetom i Bezgrešnom Srcu Marijinu”.
Gnojna upala pluća, kao posljedica španjolske groznice, prisilila ju je na dvomjesečni boravak u bolnici. Uvelike je trpjela zbog razdvojenosti od roditelja i prijatelja. Plašila ju je i pomisao kako će umrijeti sama u bolnici. I upravo će u lisabonskoj bolnici Jacinta započeti svoj lijet, koji će je zauvijek odnijeti k Bijeloj Gospođi. Ondje su je, naime, bili premjestili na traženje čuvenoga liječnika doktora Lisboe, koji se nadao spasiti je kirurškim zahvatom. Njezin je odlazak bio jedna duga muka. Grčevito je grlila Luciju, koja je uvijek bila uz nju, tjerajući strah i brišući suze.
Kirurški se zahvat – nadasve bolan, jer njena slabost nije dopuštala potpunu anesteziju – pokazao suvišnim.
Uvečer 20. veljače 1920. g., Gospa je došla po nju, baš kao što je i obećala. Među povjerljivim razgovorima što su ih izmijenile Jacinta i Lucija, bio je i ovaj: “Mislim na rat koji ima doći… Umrijet će toliko ljudi, i toliki će otići u pakao. Bit će puno srušenih kuća i mrtvih svećenika. Kada bi ljudi prestali vrijeđati Gospodina, do rata ne bi došlo.”
Nakon toga su uslijedili građanski rat u Španjolskoj i II. svjetski rat.
Fatimska je poruka jasna. Ljudi sami na sebe navlače nevolju. Obratimo li se i promijenimo li život, zajamčeno nam je novo tisućljeće mira.
Kapelica što ju je Gospa bila zatražila postala je jedno od najvećih i najposjećenijih marijanskih svetišta, uz Lourdes. Svakoga se dana ondje ponavlja čudo: ne ono sunčeva plesa, već toliko ljudi koji ondje pronalaze utjehu i prigodu za započinjanje novoga života u znaku ljubavi Božje.
Ime Franjo je germanskoga porijekla te je isprva značilo “slobodan”, dok je kasnije poprimilo i značenje “francuski”.
Ime Jacinta ima predgrčko porijeklo, a naziv je cvijeta “yakhintos”.
Preuzeto s bitno.net
