Papa Franjo s isusovcima DR Konga: Crkva nije multinacionalna kompanija duhovnosti
Isusovac Antonio Spadaro zabilježio je razgovor pape Franje s isusovcima iz Demokratske Republike Kongo prilikom njegovog apostolskog putovanja, na Svijećnicu 2. veljače 2023. u Apostolskoj nuncijaturi u Kinshasi. Transkript tog razgovora, objavljenog 16. veljače u isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, prenosimo u cijelosti.
Dana 2. veljače, tijekom svog apostolskog putovanja u Demokratsku Republiku Kongo, papa Franjo susreo se s 82 isusovca koji djeluju u toj zemlji. Među njima su bili njihov provincijal o. Rigobert Kyungu te biskup Inonga isusovac Donat Bafuidinsoni. Susret je održan u Kinshasi u nuncijaturi, u 18.30, nakon povratka s molitvenog susreta sa svećenicima, đakonima, redovnicama, redovnicima i bogoslovima u katedrali „Notre Dame du Congo“. Nakon predstavljanja provincije o. Kyungu, ostavljen je prostor za pitanja nazočnih.
Sveti Oče, Družba Isusova dobiva svoju misiju od pape. Koje poslanje Vi danas dajete Družbi?
Slažem se s univerzalnim apostolskim preferencijama koje je razvila Družba. One se prije svega sastoje u ukazivanja puta do Boga kroz duhovne vježbe i razlučivanje. Druga je misija pomirenja i pravde koja se mora izvršiti hodajući zajedno sa siromašnima, isključenima, onima koji su ranjeni u svom dostojanstvu. A potom mladi ljudi: trebamo ih pratiti u stvaranju budućnosti. Dakle, suradnja u brizi za zajednički dom u duhu Laudato si’. Ja sam ih odobrio, a sada ih isusovci moraju utjeloviti u svaku pojedinu mjesnu stvarnost na najprikladniji i najprimjereniji, a ne na teorijski i apstraktan način. Evo, morate ih primijeniti ovdje u Kongu.
Naravno, jasno je da je tema sukoba, frakcijskih borbi, ovdje jaka. Ali otvorimo oči o svijetu: cijeli svijet je u ratu! Sirija već 12 godina proživljava rat, pa Jemen, Mianmar s dramom Rohinja. U Latinskoj Americi također postoje napetosti i sukobi. A potom ovaj rat u Ukrajini. Cijeli svijet je u ratu, upamtimo to dobro. No pitam se: hoće li čovječanstvo imati hrabrosti, snage ili čak prilike vratiti se? Ide sve dalje i dalje prema ponoru. Ne znam, to je pitanje koje si postavljam. Žao mi je što to moram reći, ali pomalo sam pesimističan. Danas se doista čini da je glavni problem proizvodnja oružja. U svijetu je još uvijek mnogo gladi, a mi nastavljamo proizvoditi oružje. Teško je vratiti se iz ove katastrofe. A o atomskom oružju da i ne govorimo! I dalje vjerujem u djelotvornost uvjeravanja. Mi kršćani moramo puno moliti: „Gospodine, smiluj nam se!“.
Ovih dana pogađaju me priče o nasilju. Ono što me najviše pogađa je okrutnost. Vijesti koje dolaze o ratovima u svijetu govore nam o okrutnosti koju je teško i zamisliti. Ne samo da se ubija, nego se to čini okrutno. Za mene je to novost. To me tjera na razmišljanje. I vijesti koje dolaze iz Ukrajine govore nam o okrutnosti. I ovdje u Kongu to smo slušali iz izravnih svjedočanstava žrtava.
U dobrim ste odnosima s patrijarhom Bartolomejem. Kako se Crkva priprema za 2025. godinu kada će biti 1700. obljetnica prvog Nicejskog koncila?
Nadahnut tvojim pitanjem prisjetio bih se velikog pravoslavnog teologa koji je danas preminuo, Ioannisa Zizioulasa, koji je bio mitropolit Pergama. Došao je u Vatikan predstaviti moju encikliku Laudato si’. Bio je stručnjak za eshatologiju. Jednom su ga upitali kada će biti ostvareno kršćansko jedinstvo. Odgovorio je, sa zdravim realizmom, a možda i suptilnom ironijom: „Na kraju vremena!“. Sjetimo ga se u svojim molitvama.
Da, pripremamo sastanak za 2025. godinu. S patrijarhom Bartolomejem želimo postići dogovor o datumu Uskrsa koji nam je zajednički upravo u toj godini. Vidjet ćemo možemo li se dogovoriti oko ovoga za budućnost. I mi želimo slaviti ovaj koncil kao braća. Spremamo se. Zamislite da je Bartolomej bio prvi patrijarh koji je nakon toliko stoljeća došao na inauguraciju službe jednog Pape!
Kao isusovac zavjetovali ste se da nećete tražiti uloge autoriteta u Crkvi. Što Vas je ponukalo da prihvatite biskupstvo pa kardinalat pa papinstvo?
Kad sam dao taj zavjet to sam učinio posve ozbiljno. Kad su mi predložili da budem pomoćni biskup San Miguela, nisam prihvatio. Zatim su od mene zatražili da budem biskup jednog područja u sjevernoj Argentini, u pokrajini Corrientes. Nuncij mi je, kako bi me potaknuo da prihvatim, rekao da postoje ruševine isusovačke prošlosti. Odgovorio sam da ne želim biti čuvar ruševina i odbio sam. Odbio sam ova dva upita zbog zavjeta kojeg sam dao. Treći put nuncij je došao, ali već s ovlaštenjem koje je potpisao generalni poglavar o. Kolvenbach, koji je bio za to da prihvatim. Bilo je to imenovanje za pomoćnog biskupa Buenos Airesa. To sam prihvatio u duhu poslušnosti. Potom sam imenovan nadbiskupom koadjutorom svoga grada, a 2001. kardinalom. Na prošle konklave došao sam s malim kovčegom da se odmah vratim u biskupiju, ali sam morao ostati. Vjerujem u isusovačku posebnost glede ovog zavjeta i učinio sam sve da ne prihvatim biskupstvo.
Sveti Oče, porječje rijeke Kongo, drugih zelenih pluća planeta nakon Amazonije ugroženo je krčenjem šuma, onečišćenjem te intenzivnim i nezakonitim iskorištavanjem prirodnih resursa. Mislite li da bi se mogla održati Sinoda o ovoj regiji kao što je bila ona za Amazoniju?
Sinoda o Amazoniji bila je primjer. Tamo se govorilo o četiri „sna“: socijalnom, kulturnom, ekološkom i crkvenom. Ti snovi se odnose i na bazen Konga: postoji sličnost. Planetarna ravnoteža također ovisi o zdravlju bioma Amazonije i Konga. Sinode o Kongu neće biti, ali bi svakako bilo dobro da se Biskupska konferencija sinodski obveže na mjesnoj razini. S istim kriterijima, ali da se nastavi diskurs više vezan uz realnost zemlje.
Govorilo se o Vašem mogućem povlačenju iz službe. Namjeravate li doista napustiti Petrovu službu? A general Družbe? Po Vašem mišljenju, njegova pozicija bi trebala ostati doživotna?
Gledajte, istina je da sam dva mjeseca nakon izbora napisao odricanje od službe i dao sam to pismo kardinalu Bertoneu. Ne znam gdje je to pismo. Učinio sam to u slučaju da imam neki zdravstveni problem koji me sprečava u obnašanju moje službe, a da nisam posve svjestan da bih se mogao odreći. No, to uopće ne znači da bi pape koji su se odrekli službe trebali postati, da tako kažem, “moda”, normalna stvar. Benedikt je imao hrabrosti to učiniti jer se zbog zdravlja nije osjećao da može ići dalje. Trenutačno to nemam na dnevnom redu. Vjerujem da je Papina služba ad vitam. Ne vidim razloga zašto ne bi bilo tako. I služba velikih patrijarha uvijek je doživotna. A bitna je povijesna tradicija. Ako pak slušamo „tračeve“, eh, papu bi trebalo mijenjati svakih šest mjeseci!
Glede Družbe Isusove: da, po ovome sam „konzervativan“. Mora biti doživotno. Ali, naravno, isto pitanje postavlja se i za Papu. Otac Kolvenbach i otac Nicolás, posljednja dva prethodna generala, otišli su iz zdravstvenih razloga. Čini mi se važnim također podsjetiti da se razlog za doživotnu službu generala Družbe pojavljuje i kako bi se izbjegle izborne kalkulacije, frakcije, tračevi…
Što Vas raduje u kongoanskoj inkulturaciji, a posebice u kongoanskom obredu? Dva puta ste slavili ovaj obred u Vatikanu. I treći put je bio ovdje. Čini se da Vam se jako sviđa. Zatim bih Vam postavio pitanje o slici Crkve kao bolnice. Kako nam to možete pojasniti?
Sviđa mi se kongoanski obred jer je umjetničko djelo, liturgijsko i poetsko remek-djelo. Napravljen je s crkvenim smislom i s estetskim smislom. To nije adaptacija, već poetska, kreativna stvarnost, koja treba biti smislena i primjerena kongoanskoj stvarnosti. Stoga da, sviđa mi se i raduje me.
Crkva kao poljska bolnica. Za mene Crkva ima poziv bolnice, služenja za liječenje, ozdravljenje i život. Jedna od najružnijih stvari Crkve je autoritarnost, koja je ogledalo društva ranjenog svjetovnošću i korupcijom. A poziv Crkve je da ide ranjenim ljudima. Danas ta slika još više vrijedi, s obzirom na ratni scenarij koji proživljavamo. Crkva mora biti bolnica koja ide tamo gdje ima ranjenika. Crkva nije multinacionalna kompanija duhovnosti. Pogledajte svece! Liječite, pobrinuti se za rane koje svijet živi! Služite ljudima! Riječ „služiti“ vrlo je ignacijanska. „U svemu ljubiti i služiti“ je Ignacijevo geslo. Želim Crkvu služenja.
Htjeli ste neke isusovce za biskupe. Među nama je jedan isusovac pozvan na biskupstvo. Što se od njih očekuje?
Izbor jednog isusovca za biskupa ovisi isključivo o potrebi Crkve. Vjerujem u naš zavjet koji nastoji spriječiti isusovce da budu biskupi, ali ako služi dobru Crkve, onda prevladava ovo drugo dobro. Istinu ti kažem: kad general ili provincijali saznaju da se misli jednog isusovca postaviti za biskupa, umiješaju se te znaju „braniti“ Družbu. Međutim, ako se kasnije odluči da je to potrebno, to se i učini. U drugim slučajevima, a mislim na specifične slučajeve kada je prvi od trojice na popisu isusovac, ali potom postoji i drugi koji također može dobro proći, tada se bira drugi od njih trojice. Vjerujem u zavjet, ali prevladavaju potrebe Crkve.
Koje su Vaše najveće utjehe i najveća razočaranja?
Najveća utjeha je kada vidim jednostavne ljude koji vjeruju. To mi čini dobro. Utjeha mi je sveti vjerni Božji narod, grešnici ali vjernici. S druge strane, elite, grešnici i nevjernici čine da se osjećam razočaranim, nezadovoljnim. Svećenici trebaju biti pastiri naroda, a ne gospoda („monsieur l’Abbé“), a još manje „državni klerici“.
U nekim zemljama postoje ugovori između države i Crkve. Bojim se da to daje veliku moć biskupima. Što Vi mislite?
To se često tiče odnosa između Države Vatikana i raznih zemalja. Smisao tih ugovora je pomoći Crkvi da ide naprijed, a nikako da prikrivaju crkvenu svjetovnost. Potrebna je sigurnost za naučavanje, ministerijalne službe, slobodno propovijedanje Evanđelja. Cilj, dakle, nije zaštititi interese druge vrste. Ugovor se mora odnositi na služenje, a ne na svjetovnost.
Susret je završio zajedničkim fotografiranjem i uručivanjem darova Svetom Ocu, koji je pozdravio sve nazočne, jednog po jednog.
Preuzeto s ika.hkm.hr
