Poruka Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života
Poruku Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života u povodu 27. Dana posvećenog života, koji se slavi na Svijećnicu u četvrtak 2. veljače, objavljujemo u cijelosti.
DIKASTERIJ ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA
I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA
Vatikan, 25. siječnja 2023.
Dragi posvećeni muškarci i drage posvećene žene!
U ovom trenutku u kojem u Crkvi sve odiše jednim sinodskim duhom imamo radost proslaviti 27. Dan posvećenog života euharistijskim slavljem u bazilici svete Marije Velike. U odsutnosti Svetoga Oca, zbog njegova apostolskoga putovanja u Demokratsku Republiku Kongo i u Republiku Južni Sudan, slavljem će predsjedati Njegova Uzoritost kardinal João Braz de Aviz. Tim se danom sa zahvalnošću spominjemo neizmjerne milosti našega poziva da budemo „živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa” (Vita consecrata, 22) i, svjesni toga da nam je dovoljna njegova milost (usp. 2 Kor 12,9), molimo za nju ponizno i s pouzdanjem, kako bismo živjeli dar vjernosti i radosti ustrajnosti.
Ovaj nas dan ujedinjuje sa svim zajednicama posvećenoga života diljem svijeta, putnicama na istoj zemlji koja nas uzdržava i u kojoj živimo ovu povijest koja pred nas stavlja izazove na koje smo pozvani odgovoriti. Bog nas nastavlja pozivati da posvetimo svoj život u različitim izrazima koji se uzajamno upotpunjuju i obogaćuju i koji su, prije svega, dar za Crkvu. Ustanove posvećenoga života (redovničke, monaške, kontemplativne, svjetovne, „nove ustanove”), Ordo virginum, pustinjaci i družbe apostolskoga života izražavaju cjelokupan posvećeni život koji pretače evanđelje u poseban oblik života, koji zna čitati znakove vjere očima vjere i koji nastoji odgovoriti dinamičnom vjernošću (usp. VC, 37) na potrebe Crkve u svijetu.
Sinodski hod bio je ideja vodilja naših prethodnih poruka, u kojima smo istaknuli zajedništvo i sudjelovanje. U ovoj ćemo se pak poruci dotaknuti poslanja: „raširiti šator” jest stav koji je u središtu misionarskoga djelovanja, kao što nas podsjeća naslov Radnoga dokumenta za kontinentalnu fazu Sinode. Poslanje nas vodi do punine našega kršćanskoga poziva, daje nam priliku vratiti se Božjem stilu koji je „blizina, suosjećanje i nježnost”, koji se izražava u riječima, u prisutnosti, u vezama prijateljstva. Ne možemo se odijeliti od života; prijeko je potrebno da se netko brine „za krhkosti i siromaštva našega vremena, liječeći rane i ozdravljajući slomljena srca Božjim balzamom” (papa Franjo, Početak sinodskog puta, 9. listopada 2021.).
„Poslanje je kisik kršćanskog života: jača ga i pročišćava” (papa Franjo, Opća audijencija, 11. siječnja 2023.). Da bismo živjeli to poslanje na Božji način kao posvećeni život, trebamo dah Duha, da opskrbljuje kisikom naše posvećenje, da raširi naš šator, da ne dopusti slabljenje ili nestanak želje da izlazimo i dođemo do drugih kako bi im navijestili evanđelje, da ponovno zapali u nama misijski žar. On je pravi protagonist toga poslanja i istodobno onaj koji održava svježinu naše vjere kako ne bi uvenula.
Ovaj nas dan potiče da si kao posvećene osobe postavimo pitanje: Zazivamo li snažno i često Duha, molimo li da ponovno zapali u našim srcima misijski plamen, apostolski žar, veliku ljubav prema Kristu i čovjeku? Osjećamo li se ponukanima navješćivati „što smo vidjeli i čuli” (1 Iv 1,3)? Osjećamo li čežnju za Kristom? Trpimo li i riskiramo u skladu s njegovim pastirskim srcem? Jesmo li spremni „raširiti naš šator”, kročiti zajedno? I nadasve se zapitajmo: Jesu li Isusova Osoba, njegovi osjećaji, njegovo suosjećanje, ono što pobuđuje zanos u našim srcima?
Oduvijek, pa tako i posljednjih godina, posvećene sestre i braća imali su u sebi iste Isusove osjećaje koji su ih doveli do toga da dadnu život za braću. Na ovaj dan slavimo njihovu krv prolivenu u jedinstvu s Kristom, koja je rječitija od svakoga govora o poslanju. Osim njihove tu je i krv koju su prolile žrtve rata, nasilja, gladi i nepravde.
Mi koji iz dana u dan dotičemo Božje spasenje živimo poslanje kao besplatno darivanje drugima svega ono što jesmo i što imamo. Mi koji dotičemo „trpeće i slavno Kristovo tijelo” raširimo svoj šator i dijelimo tako s drugima „sudbinu nade, taj nedvojbeni znak koji je plod spoznaje da je Gospodin uvijek uz nas. Kao kršćani ne možemo zadržati Gospodina samo za sebe: evangelizacijsko poslanje Crkve svoju punu i javnu vrijednost očituje u promjeni svijeta i očuvanju stvorenja.” (papa Franjo, Poruka za Svjetski misijski dan, 6. siječnja 2021.)
Gdje god da jesmo, takvi kakvi jesmo, mi smo poslanje ako je Božja ljubav u našem srcu. To poslanje raširuje prostor našega šatora i uči nas rasti u iskrenom skladu, jačajući veze, koračajući zajedno, Marijinom spremnom revnošću i njezinom dubokom radošću.
Zajedno, u zajedništvu i sudioništvu, mi smo poslanje Božje!
Neka nas Marija prati na tom našem misionarskom putu.
Kardinal João Braz de Aviz
prefekt
Mons. José Rodríguez Carballo, OFM
nadbiskup tajnik
Preuzeto s ika.hkm.hr
